Nađe li se neko 2100. da Milorada Dodika izvuče iz historijskog naftalina, eto mogućnosti za spomenik, rame uz rame s banom Milosavljevićem.

Zamislite da 2100. godine neko u Banjaluci predloži podizanje spomenika Miloradu Dodiku i to pored spomenika banu Milosavljeviću. Za neupućene: u godinama između 1929. i 1933. ban Milosavljević je Banjaluku urbanistički profilirao u moderan grad.

Pretpostavite li da će Dodik 2100. biti zaboravljen i nepoznat evo protuargumentacije u činjenici i da je ban Milosavljević 2000. godine kada je otkriven njegov kapitalni doprinos gradu i inicirano podizanje spomenika, prosječnom Banjalučaninu bio nepoznat. Osim spomenika ban Milosavljević je ''dobio'' park u centru grada i statuu u zgradi  Gradske uprave.

O banu Svetislavu Milosavljeviću danas znamo da je zaslužan za izgradnju zgrade Banske palate, Banskog dvora, Narodnog pozorišta, parka Petra Kočića, nekoliko gradskih hotela te da je imao udio u izgradnji hrama Svete Trojice (hrama Hrista spasitelja). Milosavljević je danas kultna ličnost Banjaluke. O njemu danas postoje destine tekstova i knjiga. Svi tekstovi i knjige su unisono afirmativni. Prije neki dan o banu Milosavljeviću je pisao i sarajevski Avaz.

Avaz, 30. august 2017.

Drugačiji, zapravo dijametralno suprotan pogled na bana Milosavljevića nalazimo u knjizi “Diktatura kralja Aleksandra” Milosavljevićevog savremenika, političara i publiciste, Svetozara Pribićevića. Knjiga je objavljena u Parizu 1933. godine. Ban Milosavljević je tu naveden kao prvorazredni primjer bahatog vlastodršca ogrezlog u korupciji.

“Čim je stigao u Banjaluku izdao je naredbu da se za njega o trošku banovine uredi vila šumskog preduzeća Bosna. Uređenje je koštalo 600.000 dinara. Na račun isplate zakupa on sa banovinskog budžeta uzima iznos dva puta veći koji plaća sopstveniku vile ali za uzvrat sopstvenik će dobiti sav namještaj kupljen banovinskim novcem. Na račun banovine Milosavljević je nabavio skupocjen namještaj, posuđe u zlatu i srebru a o tome nije učinjen nikakav popis ili zabilježeno kao banovinska svojina. U toku budžetske 1931 – 1932. ban je podigao iz budžeta 1.085.000 dinara na ime troškova reprezentacije i povjerljivih fondova. Za sebe i banovinske potrebe kupio je šest automobila od kojih dva koristi za ličnu upotrebu, svaki košta po 500.000 dinara. U toku prve dvije godine ban Milosavljević je zaračunao 250.000 dinara kilometarskih putnih troškova iako se služi banovinskim automobilima. Iz banovinskog budžeta ban daje pomoć onim opštinama koje su odlučile da njegovo ime daju svojim školskim zgradama. Izdao je naredbu da sve škole moraju imati jednake đačke klupe a isporuka je povjerena fabrici Gođevac čiji je ortak jedan njegov rođak… itd, itd.”

Pribićević, dakle, predstavlja Milosavljevića kao primjer nezasitog rasipnika u jednom od najsiromašnijih krajeva Kraljevine Jugoslavije “gdje se seljaci hrane projom i lukom” odnosno kao primjer bahate vlasti.

Apstrahuje li se etička poenta Pribićevićevog spočitavanja banu Milosavljeviću, ne može se osporiti da je s tim banskim mandatom Banjaluka prestala biti uspavana palanka. Da li je ban Milosavljević to mogao postići i u okviru pribićevićevske korektnosti, pitanje je.

Elem, sedamdeset godina poslije Milosavljevićevog banovanja, kroz sito dnevne politike, uz njegov su, spomenikom ustoličen lik, propuštene samo građevine. Kako su i na uštrb čega građene, današnjim Banjalučanima se ne kazuje. To da se ogromna većina u vrijeme banjalučkog urbanističkog booma hranila projom i lukom, zanemareno je.

Eto, dakle, one na početku teksta postavljene futurističke pretpostavke. Nađe li se neko 2100. da Milorada Dodika izvuče iz historijskog naftalina, pominjući ga tek kao osobu za čijeg se mandata mnogo i grandiozno gradilo… eto mogućnosti za spomenik Dodiku, rame uz rame s banom Milosavljevićem.

Kako je ovaj osvrt pisan za novinarski portal, valja naglasiti nadu da svi  oni kritički a argumentirani tekstovi o Dodiku, a koji ne podliježu njegovoj graditeljskoj ekvilibristici i grandomaniji, mogu jednog dana biti priloženi na historijsku vagu kao relevantni. U vrijeme bana Milosavljevića novinarstvo je bilo na rudimentarnom nivou.

Ban Svetislav Milosavljević / foto: banskidvor.org