Ne znam je li stvar bila uređena protokolom, ali bila bi velika šteta ako u gustom rasporedu obaveza u Teheranu – uz susrete s ajatolahom Alijem Hameneijem, predsjednikom Hasanom Rohanijem i predsjednikom parlamenta Alijem Laridžanijem, te sudjelovanje s izaslanstvom Hrvatske gospodarske komore na Iransko-hrvatskom gospodarskom forumu – hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović u službenom posjetu Iranu nije ostalo sat-dva vremena da je domaćini odvedu i na zanimljivu jednu izložbu u zgradi Hozeh Honari, odmah tamo na uglu Avenije Hafez i Ulice Somayeh.

Ispalo bi, jebiga, kako su se domaćini džabe trudili da otvaranje Druge međunarodne izložbe karikatura o holokaustu namjeste u prošlu subotu, taman na vrijeme da je vidi visoka gošća iz države koja je u tim stvarima – u negiranju i umanjivanju nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu – među poželjnijim zemljama-partnerima u Europi.

Ako pak i nije otvorena baš u njenu čast, sad već tradicionalna antisemitska izložba u Teheranu bila bi upravo idealna atrakcija za Kolindu Grabar-Kitarović, koja je u nedavnom dramatičnom obraćanju naciji od svih nacističkih sranja, fašističkih ispada, ustaških simbola i kukastih križeva u državi izdvojila samo onaj kretenski Hakenkreuz na Poljudu – jedini dakle koji je bio uperen protiv političko-nogometnog establišmenta s njenim rođendanskim prijateljem Zdravkom Mamićem na čelu. Predsjednici države u kojoj se već dvadeset pet godina ustrajno uzgaja historijski revizionizam i relativiziraju nacistički zločini, jako bi se svidjelo objašnjenje iranskih domaćina kako karikature s kukastim križevima zapravo ne negiraju holokaust, već kritiziraju izraelske zločine nad Palestincima.

Ili je dakle zakazao protokol, ili je – sasvim moguće – Kolinda Grabar-Kitarović na izložbu u Hozeh Honari otišla sama, bez kamera i publiciteta, kao i u Jasenovac. A možda su je domaćini, umjesto na izložbu, odveli na neko od gradilišta novog, procvalog Teherana, koji je nakon nedavnog ukidanja sankcija Ujedinjenih naroda i otvaranja Irana pravi Disneyland za bjelosvjetske investitore.

Možda su je, eto, domaćini odveli da vidi šumu golemih dizalica, a možda su njoj u čast na nekom kranu prigodno i objesili kakvog homoseksualca, lezbijku, kritičara islama, kurdskog aktivista ili izdajicu naroda. Ili sitnog švercera, poput Reze Hosseinija, čija je priča upravo ovih dana obišla svijet, jer se žalio iranskom sudu da je nevin optužen, a sudac mu odgovorio da nema razloga za brigu, jer ‘ako je nevin, ići će u raj’, pa ga nakon par minuta suđenja poslao u raj izravno s vješala.

Iran je poslije Kine drugi u svijetu po broju smrtnih presuda – više od hiljadu prošle godine – i prvi u broju egzekucija po glavi stanovnika. Smrtnu kaznu, doduše, iranski zakoni dopuštaju samo nad punoljetnim građanima – uzgred, punoljetni su tamo dječaci stariji od petnaest, i djevojčice starije od devet godina: da, devet – a javno vješanje o kranove dizalica u Iranu je jedna od omiljenijih metoda.

Predsjednici Republike Hrvatske, države u kojoj su novinari najveći neprijatelji i izdajice Domovine, jako bi se, recimo, svidio pravosudni sistem domaćina iz Irana, gdje je prije dvadesetak dana zbog izdaje nacionalnih interesa po deset godina zatvora dobilo troje novinara, od kojih je jedna, poznata kolumnistica Afarin Chitsaz, prije koji dan – moguće u čast dolaska Kolinde Grabar-Kitarović, ne držite me za riječ – brutalno pretučena u zatvoru. Premlaćivanje zatvorenika zbog iznude priznanja, uz emitiranje takvih priznanja na nacionalnoj televiziji, u Iranu je jedna od omiljenijih metoda.

Iran je, uostalom, već godinama u samom svjetskom vrhu po broju novinara u zatvoru, a gora od Irana još je samo Turska. Naravno da je onda prije dvadesetak dana – baš onog dana kad je Afarin Chitsaz osuđena na deset godina – u prijateljskom posjetu kolegici Kolindi Grabar-Kitarović bio i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, još jedan pouzdani poslovni partner i osvjedočeni prijatelj Hrvatske.

U jednoj od nezaboravnijih scena susreta dvaju osvjedočenih prijatelja u Zagrebu, gledali smo kako na stilskom stolu postavljenom na travnjak pred Kolindinim dvorima na Pantovčaku ugovor o suradnji potpisuju vršilac dužnosti glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Siniša Kovačević i Ibrahim Eren, zamjenik glavnog ravnatelja TRT-a, Turske radiotelevizijske korporacije, dok nad njima – svatko nad svojim konjem – budno motre i paze blazirana Kolinda Grabar-Kitarović i mrki Tayyip Erdoğan.

Da će Hrvatska televizija imati s kim surađivati i o čemu razmjenjivati svoja bogata iskustva, uopće nema sumnje, jer TRT već godinama funkcionira kao partijska televizija Erdoğanove Stranke pravde i razvoja. Turski kolege to rade suptilnošću Zlatka Hasanbegovića u staklarnici: na posljednjim izborima, 2014. godine, čak je i državna izborna komisija morala opomenuti Tursku radiotelevizijsku korporaciju, jer u predizbornoj kampanji nije izvještavala ni o jednom drugom kandidatu – ali doslovno, ni o jednom! – osim o dragom vođi Erdoğanu.

S dragim vođom, naime, u Turskoj nema zajebancije: uvreda predsjednika kažnjiva je s pet godina zatvora, a otkako je na spomenutim slobodnim izborima prije dvije godine došao na vlast, Erdoğan protiv građana koji ga vrijeđaju podiže u prosjeku tri tužbe dnevno. Antologijski je slučaj liječnika Bilgina Ciftcija, koji je nedavno dobio otkaz i završio na sudu zbog toga što je Erdoğana na Facebooku usporedio s Gollumom iz ‘Gospodara prstenova’, a u jednoj od najzabavnijih epizoda cjelokupne svjetske povijesti državne cenzure, posebna komisija sastavljena od sveučilišnih profesora i teoretičara književnosti upravo ovih dana za istanbulski sud vještači i odlučuje o tome je li Gollum pozitivan ili negativan lik.

Predsjednici Republike Hrvatske, države u kojoj su novinari najveći neprijatelji i izdajice Domovine, jako bi se stoga svidio pravosudni sistem u Turskoj, gdje je baš nekidan – dok je ona još mahala za Erdoğanovim avionom – pred sudom u Istanbulu počeo proces Canu Dündaru, glavnom i odgovornom uredniku dnevnika Cumhuriyet i jednom od najpoznatijih i najuglednijih turskih novinara, optuženom za objavljivanje državne tajne o prodaji oružja sirijskim pobunjenicima i veleizdaju nacionalnih interesa, zbog čega mu prijeti doživotni zatvor.

Osim pravosudnog sustava, predsjednici Republike Hrvatske, koja je objavila otvoreni rat izdajničkim nezavisnim i neprofitnim medijima, jako bi se svidjela i visoka svijest turskog naroda o važnosti i ulozi medija: istoga tog dana, pred početak suđenja, ispred zgrade istanbulskog suda jedan je takav svjesni građanin naumio skratiti nepotrebno komplicirani i dugačak sudski proces, pa uz povike ‘Izdajico!’ prema Dündaru ispalio dva metka iz pištolja.

Takve su, eto, dvije slobodarske države – Turska i Iran – naši najnoviji osvjedočeni prijatelji i strateški partneri. Nama, naravno, neće smetati što slobodnomisleće glave trunu u turskim i iranskim zatvorima. Naše će građevinske tvrtke, s bogatim iskustvom u Iranu, uljudno sačekati da skinu one pedere što se njišu na dizalicama, pa udariti graditi novi Teheran. U jednoj od jadnijih epizoda naše beznačajnosti, stručnjak za geopolitiku Vlatko Cvrtila u Dnevniku HTV-a – ispraćajući predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović u Teheran – objasnit će nam tako da je veličanstveni beznačaj Republike Hrvatske zapravo njena fantastična šansa, jer Iran se nakon ukidanja sankcija UN-a okreće ‘ekonomiji manjeg otpora’, odnosno poslovanju s državama koje ne mogu utjecati na njihovu unutarnju politiku. Ukratko, servilnim patuljcima koji će divovima s naftom, plinom i zgodnim pravosudnim sustavima za dobre pare, a bez suvišnih pitanja, obrezivati nokte na nogama.

Posebna komisija sastavljena od sveučilišnih profesora i teoretičara književnosti objasnit će nam već nekako da su divovi pozitivni likovi.

Kolumna autora Borisa Dežulovića originalno je objavljena na web stranici Novosti, www.portalnovosti.com.