Kakve se priče kriju iza mrtvih tijela predstavljenim na umjetničkim slikama i naučnim atlasima?

foto: Pixabay / Ilustracija

Već drugi mjesec u medicinskom muzeju Thackray u britanskom gradu Leedsu traje izložba pod naslovom „Ispod plahti: Anatomija, umjetnost i moć“. Predočava, u rasponu od pet stoljeća, kako su mrtva tijela inspirirala brojne umjetnike i ilustratore naučnih knjiga. O izložbi nedavno je izvijestio BBC.

Izložbom zasigurno dominira slavna Rembrandtova slika „Čas anatomije doktora Nicolaesa Tulpa“(1632). U ovdašnjem čitalačkom prostoru, ova slika (portret profesora Nicolaesa Pitersona Tulpa dok pred učenicima secira leš) priziva podsjećanje na jedan od najvećih YU književnih skandala i na briljantnu knjigu Danila Kiša Čas anatomije. Kiš nedvojbeno navodi ovu sliku (izvorno iz muzeja u nizozemskom Hagu), kao vizuelnu metaforu njegovog stvaralačkog postupka. Naime, Kiš je Čas anatomije napisao da bi demonstrirao svoje književnoteorijske principe primijenjene u djelu Grobnica za Borisa Davidoviča, a odgovarajući na bjesomučne i podle napade da je knjiga sastavljena iz plagijata.

Kiš je Rembrandtovu sliku htio na omotu Časa anatomije jer se radilo o javnom času, te jer je na anatomskom stolu „obična lešina, bezbojna kao leš utopljenika, sterilna, sterilizovana, dobra samo da se na njoj demonstriraju simptomi nekog patološkog stanja...“

Kiš minuciozno opisuje sliku, ali ne navodi, a očito nije ni znao, ništa o lešu koji secira doktor Tulp. A danas, katalog izložbe u Leedsu nas obavještava da taj leš ima i ime – Adriaan Adriaanszoon. Nad njim je izvršena smrtna presuda. Saznajemo i zašto? Ukrao je zimski kaput!

Vjerovatno bi se ovaj podatak plodno uklopio u Kišov stvaralački postupak.

Kiš je orkestrirane napade na njega i njegovu knjigu precizno i tačno, između ostalog ocijenio i kao „literarnu hajdučiju“ izvedenu od književničke „cosa nostre“.

Pretpostaviti je da je „Čas anatomije doktora Tulpa“, često stvaralački inspirirao te korišten i kao ilustracija.

Primjerice, početkom januara 1954. karikaturisti lista Pobjeda iz Titograda (današnja Podgorica) Živku Đuroviću poslužio je kao aktuelni povod. Već mjesecima beogradska Borba (od 11. oktobra 1953. do 7. januara 1954. godine) objavljivala je tekstove Milovana Đilasa, vodećeg jugoslavenskog političara i nosioca partijske knjižice sa brojem četiri. Tekstovi Milovana Đilasa postali su izuzetno čitani. Borba je višestruko povećala prodaju i dostigla dnevni tiraž od 300.000 primjeraka. Uredništvo je primilo 30.000 pisama podrške Đilasovim tekstovima. Zagrebački Vjesnik u srijedu u jednoj anketi navodi da su Đilasovi tekstovi „izraz misli mnogog običnog građanina, toplo prihvaćeni u svim slojevima naroda, pravi prodor u idejne magluštine“.

Milovan Đilas na novi način i hrabro, za tadašnje prilike Titove Jugoslavije, piše o „slobodi i demokratiji“ što se svidjelo mnogima, posebno mlađim ljudima koji su u tim tekstovima pronalazili najavu „slobodnijih dana“ u ideološki zarobljenoj državi. Istovremeno, traje gunđanje stare garde komunista koji Đilasove tekstove vide kao opasni povod okupljanju „reakcije za rovarenje protiv socijalizma i socijalističke vlasti“.

Karikaturista Pobjede očito je bio duboko na strani Milovana Đilasa jer njegova karikatura objavljena 10. januara 1954. prikazuje Đilasa u pozi doktora Tulpa kako pred „posramljenim stručnjacima“, među kojima se može prepoznati lik starog komuniste Moše Pijade, secira lešinu birokratije.

Ne baš najbolji „timing“. Karikatura je objavljena baš u dan, kada se na naslovnim stranicama beogradskih novina, pojavilo saopštenje Izvršnog komiteta kojim se partija, odnosno Tito, ograđuju od Đilasovih članaka. Nekoliko dana kasnije (16. i 17. januara 1954. godine) počinje Treći plenum Centralnog komiteta na kojem će Milovan Đilas biti nazvan „trockističkim izmetom, patetičnim proklamatorom i strategom koji se iz sve snage zaleće u otvorena vrata“, biti izbačen iz partije i uskoro poslan u zatvor u kojem će u dva navrata provesti punih devet godina. Više od 30 godina biće objekat pljuvanja i napada u jugoslavenskim medijima. Čak će i zagrebački Start, možda najbolji ovdašnji magazin, pod partijskim pritiskom, uz upute bosanskog političara Tode Kurtovića, objaviti tekst o Đilasu kao „marioneti stranih novinara i specijalnih službi“. Iako su i novinari shvatili da tu nema podataka za pristojan tekst – pod obnovljenim partijskim pritiskom „odozgo“ bili su prisiljeni na štampanje. U Startu, broj 216 od 4. svibnja 1977. godine, objavljen je tekst pod naslovom „Njegove pjesme, njegovi snovi“, potpisan imenom nepostojećeg novinara, Nikole Rajčevića.  

Milovan Đilas je poslije decenijama štampao svoje knjige u inostranstvu te ponio titulu najčuvenijeg YU disidenta. U jugoslavensku javnost se vratio krajem 1980-ih, uoči raspada države, u vrijeme kada su njegove ideje postale javno prihvaćene od većine, uključujući sve članove Saveza komunista. Umro je u Beogradu aprila 1995. stigavši prethodno da se, mada u poodmakloj starosti, časno i dosljedno opredijeli između bosanskohercegovačkog dobra i zla.

Danilo Kiš je nakon publikovanja Časa anatomije napustio Jugoslaviju. Do smrti je živio u Parizu, objavljivao knjige u SAD-u, bio prihvaćen kao jedan od najznačajnijih živih svjetskih književnika. Afera zbog koje je napisao najbolju ovdašnju knjigu – polemiku, dramatično se odrazila na njegovo zdravlje. Umro je od raka, oktobra 1989.

Izložba u Leedsu, koja nam je, evo, prizvala pomalo već zaboravljene jugoslavenske slike i prilike, istražuje između ostalog: „čija su tijela na slikama i anatomskim udžbenicima“. I navodi da pripadaju ljudima koji su „kroz historiju bili potiskivani i čija su prava smatrana sporednim, zanemarenim i ignoriranim“.

Priče sa ove izložbe su često šokantne i bizarne. Pomenimo Mary Billion. Kad je umrla 1775. godine, balzamirao ju je njen suprug, stomatolog William Hunter, i obučenu u vjenčanicu držao u izlogu svoje ordinacije. Tek je na insistiranje druge Williamove supruge balzamirana Mary prebačena u muzej.

Drumskog razbojnika Johna Worthingtona, pogubljenog 1815. godine, rođaci su spasili da ne završi na stolu za seciranje ili možda na nekoj od ilustracija anatomskih atlasa. Polili su ga kiselinom. Tu sreću nisu imali ratni zarobljenici Hitlerovog režima. Atlas topografske i primijenjene ljudske anatomije Eduarda Pernkopfa, iz 1937. godine, koji se i danas koristi, prikazuje ratne zarobljenike, osobe iz reda žrtava bez prava glasa, koje su secirali nacistički ljekari.

U djelu Novi atlas ljudske anatomije Thomasa McCrackena, slika u 3D formatu, napravljena je od stotina milimetarskih „slajsova“ tijela Josepha Paula Jernigana, teksaškog ubice, pogubljenog smrtonosnom injekcijom 1993. godine. Iako postoji njegovo pristajanje da donira tijelo medicinskoj nauci, teško da je i mogao zamisliti takav ishod.

Izložba u Leedsu jedna je od onih koje postavljaju pitanje: dokle smo zaista stigli? Otvorena je 7. februara, a zatvaranje je predviđeno za 17. juni. Dakle, imate vremena, u nadi da će svijet preživjeti recentno ludilo.

___