Uopšte nije bitan sukob teorija da li mediji svojim sadržajem odgovaraju na potrebe konzumenata ili kreiraju njihovu uobrazilju, dok god u bh. medijskoj sceni dominira stereotipozacija roda i balkanski muški ethos.

foto: Gradbijeljina.net

Rodna stereotipizacija medijskog predstavljanja žena ne odstupa ni u ovogodišnjem medijskom praćenju predizborne kampanje, bez obzira radilo se o medijskom ili nemedijskom sadržaju. Tako je i portal gradbijeljina.net nedavno pokrenuo anketu „Koja je najljepša kandidatkinja za odbornika u Skupštini Grada Bijeljina“.

Isti slučaj desio se i tokom lokalnih izbora 2012. godine kada je dnevni list „Press“ pokrenuo „Miss izbora 2012“. Na tu anketu reagovale su 24 organizacije civilnog društva, a Gender centar Vlade RS apelovao je na prestanak takvog trenda.

Ove godine isti se fenomen pojavio u nešto drugačijem karakteru, i obuhvatio izbor samo za Grad Bijeljinu. No, kontekst je isti - i dalje je politički feminem i konstrukcija ženskosti svedena na vanjštinu, „ljepotu“ kandidatkinja. S tom ključnom razlikom što je prošlom slučaju „Press“ imao pismenu saglasnost kandidatkinja i njihovih stranaka, što je obrazložio i dokazao direktor Goran Rosić.

Odnos moći i balkanski muški ethos

Međutim, u ovom slučaju pored imena i prezimena, en face fotografije, uz fotografiju se nalazi i logotip političkog subjekta ispred kojeg se kandiduju. Ako se na glasanje pomame i simpatizeri i članovi političkih stranaka, njihova će kandidatura biti posmatrana kroz ljepotu, a njihova ljepota, vrlo je jasno, i kroz prizmu političke partije kojoj pripadaju. Jasno je, i docirano u mnogim istraživanjima i zbornicima radova o fenomenu medijskog predstavljanja žena, da je osnovni postulat predstavljanja svođenje na kongitivne obrasce kojima se najlakše i najbrže prepoznaje stvarnost: žena je lijepa, osim kada nije - a tada nije ni (prava!) žena.*

Mediji izvještavaju na osnovu zadatog strukturalnog okvira: kriterija novosti, važeće hijerarhije kredibiliteta, novinarske rutine i dominantnih kulturnih presupozicija. I upravo takva novinarska doxa principijelno podrazumijeva simplifikacije i generalizacije, dakle, svjesno ili nesvjesno korištenje stereotipa i manipulaciju predrasudama karakterističnim za datu kulturu, navodi Nirman Moranjak-Bamburać u „Stereotipizacija: predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi“, a da stereotipi nisu štetni sami po sebi, jer su rezultat kognitivnog procesa simplifikacije i generalizacije, koji ne možemo sasvim odbaciti kao način racionalnog pristupa kompliciranoj stvarnosti.

Tražim/nudim sadržaj

Pojava ovakvih medijskih sadržaja posljedica je dvije činjenice: da parohijalnom i podaničkom političkom kulturom mediji grabe od politike ono što znaju da će proći kod publike (a to je shvatanje politike na površnom nivou), i da se mediji služe hipersenzacionalizmom kako bi povećali status u brojnoj konkurenciji portala (iako se sličnim trikovima služe i klasični mediji), smatra Borislav Vukojević, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.

„Ovakvi medijski sadržaji su postojali i ranije, ali ekspanzija dostupnosti svjetske mreže je dovela do toga da portali prave tzv. "amalgame", tj. senzacionalističkim naslovima, clickbait trikovima i jeftinim hipersenzacionalzmom (viralnim sadržajima) nastoje povećati svoju zaradu od oglašivača. Na primjer, logika ovakvih medijskih napisa je sljedeća: portal dozvoljava neograničen broj tekstova, publika je zainteresovana za lagane sadržaje, lagani sadržaji nam donose klikove - ovakvi sadržaji stvaraju amalgam između politike i lakih sadržaja: publika sama očekuje i zahtijeva senzacionalizam, portal generiše i dalje isti tip sadržaja, jer im donosi novac od reklama - publika se previše ne zanima za ozbiljne sadržaje. I sve tako u krug“, zaključuje Vukojević.

Ovakva simplifikacija i grabljenje pažnje medijskih konzumenata, ima višestruke štetnosti. U prvom redu tu je činjenica da se gradi medijski diskurs u kome posmatranje političkog feminema kroz prizmu ženstvenosti i ljepote nije degradirajući, i da u tome nema ništa loše. Međutim, Masha Durkalić, novinarka i feministička aktivistkinja, smatra da se ovakvim opskurnim inicijativama poništavaju godine rada uložene u namjeri da se u političkom prostoru žene počnu pojavljivati kao jednake. To, smatra ona, treba posmatrati degradirajućim bez obzira na izbornu praksu u kojoj se bitka između kvaliteta političkih subjekata i njihovih programa svodi na borbu u kojoj snage odmjeravaju „nesposobniji od nesposobnijih“.

„Šovinizam i seksizam ni u kojem slučaju nisu zabavni, osim onima koji ih pro(iz)vode. U bh. društvu se ženama svakodnevno daje do znanja, manje ili više otvoreno, da ih se posmatra i procjenjuje kroz njihova tijela. Politike tijela tako ne moraju biti institucionalizirane, jer sasvim uspješno žive i kroz prakse obrazovnih institucija, ponude tržnih centara, mogućnosti društvenih mreža, itd. A žive i kroz ideje ovog portala koji je prvo nanio veliku štetu imidžu ovih političarki koje je bestidno iskoristio za kupljenje lajkova, a onda i mogućnostima ostvarivanja jednakosti i poštivanja u ionako prljavoj političkoj igri na koju su (i) žene osuđene“, kaže Durkalić.

Ženska šutnja je političko zlato patrijarhata

Ipak, ono što Durkalić najviše iznenađuje je šutnja samih kandidatkinja o ovim inicijativama, za koju smatra da se stapa sa svakom drugom vrstom šutnje koju žene nastavljaju prakticirati tokom predizbornih kampanja i političkih procesa. Žena u politici je ionako malo, a kada je ovakav opskurni izbor ljepote jedna od rijetkih prilika kada ih vidimo (jer ih na plakatima sigurno ne vidimo), vrijednost njihovog prisustva u političkim procesima, ističe Durkalić, drastično se smanjuje.

“Posmatranje žena kroz njihov fizički izgled jedan je od temeljnih postulata patrijarhata, koji ženama stoljećima propisuje izgled, ponašanje i vjerovanje. Patrijarhat u 21. stoljeću u svilenim rukavicama uspijeva to i dalje raditi, pa tako i kroz ovu inicijativu. Svaki glas koji ode za ljepotu neke od ovih kandidatkinja, ide protiv njihovog potencijalnog političkog angažmana. Svaki od tih glasova oslikat će ideju da one, čak i ako se nađu u Skupštini Grada Bijeljina, tu mogu biti samo ljepuškaste ikebane čiji je jedini zadatak da 'izgledaju'. Svaki od tih glasova dokazat će da se od žena u politici i ne očekuje više od toga nego da poziraju za predizborne plakate, a potom, ako budu izabrane, slušaju naredbe svojih stranačkih šefova”, zaključuje Durkalić.

Jednak uklon prema svođenju političke participacije žena na („klimoglavačku“) praksu izabranih političarki u parlamentma i vijećima u odnosu na ono što im kažu stranački šefovi ima i Maja Abadžija, novinarka dnevnog lista Oslobođenje kojoj ova inicijativa nije nikakvo izneneđanje.

Prema  njenom mišljenju, promatranje političarki isključivo kroz vanjštinu, što uključuje i ismijavanje zbog fizičkog izgleda, spada u isti koš kao i zapitkivanje „kako je pomirila porodicu i karijeru“, te „šta je obukla za posao“. To predstavlja, smatra Abadžija, ne samo odraz domaće nedorasle političke zbilje, nego i refleks vizuelne konzumerističke kulture koju živimo u saglasku sa, još uvijek žilavim, patrijarhalnim predrasudama.

„Ovakav odnos prema kandidatkinjama (pitanje je – da li uz njihovo odobrenje) samo je slika i prilika onog što se događa u tzv. „nevidljivoj“ političkoj kampanji gdje se žene stavljaju na izborne liste samo da bi se popunio procenat koji zahtijeva CIK, pa tako stranački funkcioneri obilaze porodične kuće i nude ženama kandidaturu uz argument 'dok za tebe glasaju prijateljice i familija, eto te u Općinskom vijeću', te kako onih '200  KM naknade za vijećnike nisu naodmet'. Dakle, uz kobni nedostatak demokratske kulture i političke pismenosti, još uvijek nismo osvijestili kako je ponižavajuće da na ženu gledamo, prije svega, kao vizuelnu pojavu, a ne kao subjekta sa kompetencijama, znanjima i vještinama“, navodi Abaždija.

Nedostatak odgovornosti pojedinih medija koji, umjesto da odgajaju demokratstu svijest građana i obrazlože važnost lokalnih izbora, nastoje lijepim licima tek privući profitabilne klikove, prema Abadžiji, drugi je bitan segment dominantnog diskursa predstavljanja žena.

„Najgore od svega je to što cijela 'akcija' djeluje nevino i zabavno, a zapravo je vrlo degradirajuća. I za birača i za kandidatkinje koje se 'takmiče'“, zaključuje Abadžija.

(Ne)postojeći pravni lijek

Ovaj fenomen, međutim, tretiran je i u pravnom sistemu BiH, te tumačen je i obuhvaćen u zakonskim rješenjima koja su provodiva, i na koje se može reagovati, iako je u Izbornom zakonu definisano djelovanje samo elektronskih medija, i javnih elektronskih medija, ali ne i online medija.

Međutim, Zakon o ravnopravnosti spolova BiH garantuje pravo pristupa medijima bez obzira na spol, zabranu javnog prikazivanja i predstavljanja bilo koje osobe na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način s ozbirom na spol, te ističe dužnost medija da kroz programske koncepte razvijaju svijest o ravnopravnosti polova. Provođenje ovog zakona dužna je pratiti Agencija za ravnopravnost spolova BiH.

Ova obaveza se odnosi na sve slučajeve medijske promocije, javnih nastupa, predstavljanja i drugih oblika medijske i javne prezentacije kandidata i kandidatkinja tokom izborne kampanje, te prilikom kreiranja programskih šema i sadržaja vezanih za izbore i izborni proces.

Sličan zakonski okvir ima i Švedska, s razlikom što je i online sfera podložna regulacijama. Međutim, iako je nepopularno porediti švedski pravni i medijski sistem sa bosanskohercegovačkim,  vjerodostojno je porediti praksu švedskog političkog sistema sa bosanskohercegovačkim, i u njemu tražiti okvire pozitivnog djelovanja i pozitivne političke kulture. Tom bi promjenom političke kulture, na koncu, ovakvi fenomeni ostali u domenu nepopularne prošlosti. Suzana Sekulović Kadirić, koja se bavi psihologijom razvoja i jačanjem individualizma, liderstva i razvojem komunikacije i političke kulture u Švedskoj, primjećujući sličnosti ustrojstva pravne legislative u BiH i Švedskoj, primjećuje i razlike u pravnom putu ispravljanja ovakvih fenomena. Prema njenom mišljenju, ovaj fenomen je dobar osnov za politički angažman žena u građenju pravnog puta i emancipaciji političke kulture.

„Ono što je čudno da je pogled na ženska prava nazadovao, dok se muškarci prikazuju u sasvim drugom svjetlu, sto je ispod svake kritike. Reakcija na ovaj slučaj je u rukama žena, koje i imaju moć promjene ove situacije, kao političarke, isto kao u realnom životu. Ovaj i druge slične fenomene žene mogu koristit upravo za gradnju novog političkog položaja žena, akcentom na ekonomsku i političku nejednakosti. One društvo moraju vratiti u normalne okvire civilizacije poglede na ovo pitanje, i to kroz osamostaljivanje i veći uticaj u politici, ali i u privredi, te u forumima gdje se donose odluke“, ističe Sekulović Kadirić i dodaje da se ovaj fenomen direktno može iskoristii kao političko „oružje“, ali tek nakon njihove reakcija odražene i kroz traženje pravne zadovoljštine.

Novinarka Kristina Ljevak, smatra da u kontekstu medijskog izvještavanja, ne možemo očekivati da izbori i ono što ih prati budu bitno drugačiji od ukupnih društvenih i političkih neprilika. Način prezentacije žene u medijima, bilo da je riječ o tekstovima koji ih upućuju na to kako da budu ljepše, bolje, prpošne ženice ili reklamne poruke koje ih stavljaju u nišu žena, majki, kraljica, obavljačica reprodukcije, smatra Ljevak, konstatna su i kalup koji je čvrsto zacementirao patrijarhat.

„Način na koji politički lideri percipiraju svoje kolegice na posljednjim mjestima izbornih listi, jednak je načinu na koji portali biraju misicu izbora, nerijetko i dalje u muškom rodu nazivajući ih kandidatom umjesto kandidatkinjom. Ispravite me ako griješim, ali se ne sjećam da su se i same žene bunile protiv takvog tretmana i da su ženske nevladine organizacije žestoko reagovale osim sa kutlača ilustracijama pozivale na veću zastupljenost žena u političkom životu. Žene na liste dolaze zbog nužnosti i izbornog zakona. Obećavaju im se nakon izbora zauzvrat radna mjesta. Niko od njih, pa ni one same, ne očekuju aktivniji angažman na pozicijama odlučivanja. Pristaju da glasaju u ime partije protiv zakona o vještački potpomognutoj oplodnji, naprimjer. Šta je to u praksi drugačije od online mis izbora?“, ističe Ljevak.

Ona smatra da se postojeća praksa može promijeniti jedino krenuvši od vlastitog (medijskog) dvorišta i vlastitih odluka novinara i urednika da (ne) budu dio tog jednokratnog žutila. Takva se promjena može desiti, smatra Ljevak, samo ako se promoviraju vrijednosti koje to jesu po opštim principima, a ne po principima kapitala i patrijarhata koji su „dva brata rođena“.