Što sam duže u Zagrebu, sve mi je jasnije u kolikoj su mjeri hrvatski mediji autistični: sve što se Republike Hrvatske ne tiče direktno, završava u dnu stranice s golim ženama. Hrvatski mediji tako Bosnu najčešće spominju u crnoj kronici, to jest, ako je bila neka svadba na kojoj su se uzvanice otrovale pokvarenim mesom ili ako je nekome klizište porušilo kuću. Inače, BiH Hrvatima nije pretjerano zanimljiva. Ne žuri im se da susjednu zemlju bolje upoznaju i razumiju, ali ne krivim ih zbog toga: pune su im ruke posla sa Srbijom koja je skoro pa njihov sastavni dio. Bosna kao da je, što se Hrvata tiče, i dalje dio Austro-Ugarske i ima dva teretna vlakića kojima sirovine izvozi na Zapad zajedno s građevinskim radnicima koji rade na crno. Ako, dakle, izuzmemo povremeno spominjanje Dodika i Safeta Sušića, crnu kroniku i viceve o Muji i Hasi – znanje prosječnog Hrvata o Bosni je zastrašujuće loše.

 

No čim krenem žalovati što Hrvati ne znaju više o zemlji iz koje dolazim, pojavi se neka vijest poput ove o najljepšoj ženi svijeta, Aidi Đapo, i odmah se predomislim. Neka nama klizišta i pokvarene teletine! Bolje da nas u regiji znaju po tome, nego po ljepoti. Ne govorim to zbog Aide Đapo, već zbog Fatime Lačević, sveučilišne profesorice estetike, od koje su novinari tražili da Aidinu pobjedu na američkom portalu – komentira.

 

Mediji su, naravno, odmah krenuli generalizirati i sve žene u Bosni i Hercegovini proglasili ljepoticama. Profesoricu Lačević su kontaktirali da im objasni zašto su žene u BiH toliko lijepe, odnosno, u čemu je tajna njihove ljepote. Prvi je problem taj što – koliko znam – bavljenje estetikom ne isključuje minimalno poznavanje logike. Ako je Fatima Lačević filozofkinja, onda bi trebala znati da to što je jedna Bosanka lijepa ne znači automatski da su sve Bosanke lijepe. Lačević je, međutim, kako se iz njezinog komentara vidi, pristala na novinarsku glupavost, vjerojatno zato što je i sama ograničena, ali možda i zato što joj jednostavno to nacionaliziranje ljepote – laska.

 

Kad kažem, dakle, da preferiram pokvareno meso, kažem to jer nas ono sramoti manje od bosanskohercegovačkih intelektualaca poput profesorice Lačević. Kvarljivo svadbeno pečenje neće raspredati o tome kako se „prava ljepota krije u jednostavnosti“ ili objašnjavati kako je „u bh porodicama žensko dijete odgajano tako da bude lijepo i da izgleda lijepo“. Što nas dovodi do drugog problema. Što uopće znači odgajati nekoga da bude lijep? I zašto je taj odgoj ograničen samo na „žensku djecu“? Zanimljivo je primijetiti da bi novinar na tim problematičnim mjestima trebao postaviti pitanje i tražiti od profesorice Lačević da objasni to što priča, ali tko još ima vremena za novinarstvo kraj toliko ljepote!

 

Dalje, neshvatljivo mi je da obrazovana žena u 21. stoljeću o ljepoti govori antifeministički, u terminima prirode i s nacionalističkim zanosom iz 19. stoljeća: „Naša prirodna ljepota može biti neki naš zaštitni znak“ i to nakon što je prethodno, u istom pasusu jasno pokazala da je ljepota društveni konstrukt: „Lijepo je u renesansi kod žene bio dekolte i njeno lijepo lice. Danas je lijepo ono što je odredila neka kozmetička kompanija i kako su odredili modni kreatori“. Smiješno je što Lačević implicira da ljepota za vrijeme renesanse nije bila stvar mode kao što je to danas slučaj. Smiješno je, zapravo, previše toga.

 

Izjave profesorice Lačević posebno je mučno čitati ako na umu imamo suvremene filozofkinje koje preispituju predrasude o ženama unutar same filozofije. Žalosno je što su akademske institucije u BiH mjesto gdje se te predrasude svakodnevno učvršćuju, što primjer Fatime Lačević pokazuje. Ne samo da se Lačević svojim idejama, ako ih uopće možemo tako nazvati, ne suprotstavlja medijskim predrasudama o ženama i ljepoti,  već ih naprotiv – podupire. Ona je autoritet koji potvrđuje novinarima da Bosanke doista jesu lijepe i to zato što su nenametljive, jednostavne i prirodne. Lačević dalje upozorava da su Bosanke lijepe sve dok tom ljepotom ne krenu zarađivati pare, to jest, dok „ne padnu pod utjecaj svjetla, blještavila“. Osobno, mislim da bi svoju ideju Lačević puno bolje progurala da je kojim slučajem baratala dihotomijom Bošnjakinja – Bosanka: Bošnjakinja je lijepa sve dok ne postane Bosanka jer bosanstvo nije prirodno, elem nije lijepo.

 

Baš kad sam pomislila da je mučenje gotovo, novinari Anatolije su u priču uveli još jedno ime – direktoricu Sarajevo Fashion Weeka, Amelu Radan, koja je objasnila da je BiH vijekovima bila drugačija, svoja i da zbog toga narod koji u njoj živi „ima specifičan karakter koji se odražava na fizionomiji“. Ako bismo Amelu Radan išli prevesti Fatimom Lačević, prethodna bi izjava glasila: Bosanke su lijepe jer je Bosna lijepa zemlja. Radan je očito zaboravila da BiH nije baš najbolje mjesto za život, što bi se isto tako trebalo odraziti na ljudsku fizionomiju. Po toj bi logici Bosanke bile lijepe, ali pokvarene, što ima puno više smisla.

 

Bez obzira što se profesorica Lačević jako trudila da filozofski prodre u tajnu bosanske ljepote, gospođa Radan je ta koja ju je na kraju vrlo dobro sažela: „Bosanke i Hercegovke su na svim poljima jednako dobre i lijepe“. E sad, da probamo nabrojati makar neka od njih: Gatačko polje, Glamočko polje, Kupreško polje, Livanjsko polje, Nevesinjsko polje, Lijevče polje, Prijedorsko polje, Šćepan polje. Ima ih još, ali nije bitno – kojeg god da se sjetimo – Bosanke i Hercegovke bi na njemu bile jednako lijepe i dobre. Bosanke su, ukratko, toliko lijepe da je prava sreća što je Troja bila u Maloj Aziji, a ne u Bosni jer bi kod nas svaka žena bila Helena. Koliko bi tek onda ovdje ratova bilo! Doduše, bilo bi dovoljno da Bosanku sklonimo s polja u planinu, pa da poružni. Ili da je, kako je Fatima Lačević sugerirala, stavimo pod svjetla. To bi možda pomoglo.

 

BONUS: