Dokumentarni film “Brat” osvojio je tridesetak nagrada i prikazan je na više od 30 filmskih festivala širom svijeta.

foto: Ajdin Kamber/Ustupljeno za Media.ba

Desetine migranata iz Azije i Afrike utope se svake godine u rijekama između Srbije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske, a samo nekolicina njih bude identifikovana. Još manji broj vraća se svojim porodicama u zemlje porijekla, piše u opisu dokumentarnog filma “Brat”, autorice Vanje Stokić i autora Ajdina Kambera.

Dokumentarni film “Brat” premijerno je prikazan u okviru programa “Dana Srđana Aleksića” u decembru 2023. godine. Za skoro godinu dana ovaj film osvojio je tridesetak nagrada i prikazan je na više od 30 filmskih festivala i festivala za ljudska prava u Africi, Aziji i Evropi. Film je nastao u produkciji portala eTrafika, a u novinarskom timu, osim Stokić i Kambera, bio je i Goran Gazdek iz Hrvatske. Montažu potpisuje Jelena Vujasinović, a grafiku Bojan Starčević.

Za tekst i dokumentarni film “Brat” Stokić i Kamber su u oktobru 2024. godine osvojili regionalnu EU nagradu za istraživačko novinarstvo, dok su u decembru iste godine, za izvještavanje o ljudima u pokretu, u kategoriji “Za doprinos zajednici”, dobili Regionalnu novinarsku nagradu “Srđan Aleksić”.

Prethodno je ovaj dvojac, poznat po izvještavanju o ranjivim društvenim grupama, nagrađen regionalnom nagradom za humanost u novinarstvu na Festivalu reportaže i reportera Fra Ma Fu u Daruvaru, a u maju 2024. banjalučki Klub novinara dodijelio im je posebno priznanje za doprinos novinarstvu.

Priča u kojoj se isprepliću brojne tragedije i sudbine

Urednica portala eTrafika Vanja Stokić i novinar Ajdin Kamber tokom rada na terenu čuli su o stradanjima ljudi u pokretu, ali nisu imali dovoljno informacija ni kapaciteta da se tim pričama bave. Sve se promijenilo kada im se javio jedan aktivista s konkretnim slučajevima.

“To nas je jednostavno zainteresovalo jer smo vidjeli kroz kakav pakao prolaze ne samo ljudi u pokretu već i njihove porodice. Mislim da je za mene prelomni trenutak bio kada sam vidjela fotografije grobova u nekim ćoškovima, zaraslih u korov i prekrivenih smećem. Ovo društvo ih ne poštuje čak ni kada umru. Jednostavno smo htjeli da to javno kažemo, da pokažemo ljudima šta se dešava”, govori Stokić.

U početku je priča o stradanjima ljudi u pokretu dok su pokušavali preći granične rijeke trebala biti kraća video reportaža i tekst. Kroz razgovore sa sagovornicima Stokić i Kamber vrlo brzo su shvatili da imaju nevjerovatnu priču u kojoj se isprepliće toliko tragedija, sudbina i problema da zaslužuje mnogo više od obične reportaže.

“Nije lako raditi ovako teške priče, stresno je i emotivno iscrpljujuće, ali smatramo da je važno da javnost sazna kroz kakve patnje ti ljudi prolaze, i to nam je pokretač. Uz sve to, u medijima se zaista malo pisalo o stradanju migranata na Balkanskoj ruti, pa smo pomislili da je bitno da damo svoj maksimum i napravimo najbolje što možemo jer ćemo jedino tako doprijeti do šire publike”, govori Kamber.

Rad na filmu trajao je oko deset mjeseci, a Stokić i Kamber danima su obilazili groblja, tražili humke u šiblju i gomilama smeća. Istraživanje o tome šta se dešava nakon utapanja migranata i izbjeglica u graničnim rijekama između tri zemlje dovelo ih je do snimanja na čak 18 različitih lokacija i otkrića više od 50 grobova neidentifikovanih osoba. To znači da njihove porodice nikada neće saznati šta im se dogodilo niti gdje su sahranjeni.

“Jedan od izazova je i to što vas ovakve teme emotivno iscrpe. Ne možete se distancirati do te mjere da vas ne dotiču tuđa bol i patnja. Zamislite da ste deset mjeseci u jednoj, izrazito bolnoj priči. Vi sebi stvorite neki paralelni svijet, samo o tome pričate, samo o tome mislite”, govori Stokić.

Prelazak rijeke za bolji život

Film “Brat” počinje pričom o Nasimu, pripadniku manjinskog naroda Harazi, koji je ugrožen u Afganistanu. Nasim je sa svojim bratom 2018. godine krenuo na put prema Evropi u potrazi za boljim životom. Kada su tokom zime pokušali preći hladnu Savu iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku u čamcu na napuhavanje, njegov brat se ugušio. Nasim dugo nije mogao doći do njegovog tijela, koje je kasnije pronađeno u Hrvatskoj.

Stokić i Kamber za Nasima, čije je ime promijenjeno radi zaštite identiteta, čuli su od lokalnog aktiviste koji im je poslao osnovne informacije i fotografiju policijskog zapisnika. Rekao im je da se Nasim nalazi u kampu Lipa i da ne želi razgovarati s novinarima. Nije im dao njegov kontakt, a ubrzo je i sam prestao komunicirati s njima.

U kampu Lipa satima su stajali na ulazu i pitali ljude jesu li upoznati s tim slučajem. Imali su samo imena iz policijskog zapisnika, ali nisu znali jesu li to njihova prava imena niti da li ih koriste u kampu. Jedan od službenika pomogao im je da pronađu preživjelog brata, koji je pristao na razgovor. Kako bi mu bilo ugodnije, sutradan su došli s prevoditeljicom na farsi i snimili njegovu priču.

Poslije toga vidjeli su ga samo još jednom, nekoliko mjeseci nakon objave filma. Danas se nalazi u Njemačkoj.

“Ako trebate nešto dodatno snimiti, ta osoba je možda već napustila zemlju, tako da smo mi zapravo imali samo jednu šansu da snimimo brata koji je preživio”, kaže Stokić.

Da bi pokazali opasnost prelaska rijeke u zimskom periodu noću, Stokić i Kamber su u oktobru uspjeli kupiti ljetni gumeni čamac, koji i dalje čuvaju, i zajedno s dvojicom prijatelja snimili scene napuhavanja čamca na obali i ulaska u Savu.

“Odveli smo ih na rijeku Savu, na tačno mjesto gdje se brat utopio. Zamislite nas četvoro kako usred noći duvamo gumeni čamac na nečijoj njivi, a onda prilazimo državnoj granici, spuštamo čamac u vodu, simuliramo pad, vičemo... Ajdin je sve vrijeme vodio računa da ne zađemo u minsko polje, jer nas je aplikacija upozorila da je odmah pored nas. Ja sam se plašila da ćemo tu zateći krijumčare, jer smo bili na njihovom terenu”, priča Stokić.

Velike izazove imali su u komunikaciji s određenim institucijama i njihovim prebacivanjem nadležnosti.

Razgovori sa sagovornicima su ukazali na neangažovanost institucija, složenost i skupe procedure identifikacije tijela, kao i slanja tijela u drugu državu, ali i važnost dostojanstvenog ukopa i humanosti.

Tokom rada na filmu razgovarali su s brojnim sagovornicima u BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori – od Odjela za patologiju i citologiju Opće bolnice i Gorske službe spašavanja Slavonskog Broda do Službe za patološku anatomiju sa citološkom dijagnostikom u Bijeljini. Pričali su s predstavnicima nevladinog sektora, pogrebnog preduzeća, policije i s imamom iz Kozarca. Pet mjeseci pokušavali su dogovoriti snimanje video izjava iz Službe za poslove sa strancima BiH, koja je u sklopu Ministarstva sigurnosti BiH, ali bezuspješno.

Izazov dolaska do publike

Stokić i Kamber nisu očekivali da će danas o filmu “Brat” govoriti kao o višenagrađivanom. Uprkos uspjehu i nagradama koje su dobili za ovaj film, Stokić ističe da joj je žao što on ipak nije “zaživio među publikom”. Film na platformi YouTube ima četiri hiljade pregleda, a kako bi saznala razlog tome, Stokić je nedavno napravila mali test.

“Kad uplatim promociju na Facebooku i napišem u opisu da je to film o migrantima, uz neke glavne informacije, broj pregleda poraste za jedva 100. Sad sam ga promovisala bez riječi o migrantima, samo napisala da je to film koji je osvojio 30 nagrada. Odmah je dobio 500 novih otvaranja. Mislim da nam i to nešto govori – ljudi ovdje više ne žele da slušaju o ljudima u pokretu. Ali to ne znači da mi trebamo prestati da pričamo o njima”, govori ona.

Za male medije veoma je izazovno doći do većeg broja publike i predstaviti im kvalitetne priče. Kamber kaže da je to i zbog prezasićenosti sadržaja, razvoja tehnologije, utrke za klikovima i hiperprodukcije.

“Čini se da je ljudima prihvatljivije gledati lakše teme, jednostavnije forme, zabavne formate u obliku reelsa ili TikToka nego ozbiljnije, složenije, tragične priče ili duže dokumentarce. Tako da je jedan ozbiljan izazov sa takvim temama i formatima doprijeti do publike”, govori on.

Da biste imali dobru novinarsku priču, Kamber smatra da je za početak ključno biti na terenu. Kaže da bez odlazaka na teren, upornosti, rizika, snalažljivosti, čekanja, promišljanja, lucidnosti, smrzavanja ili prekuhavanja, nervoze i drugih faktora – nema ni dobre priče. 

Ipak, novinara i novinarki koji odlaze na teren danas je malo.

“Kvantitet prevladava nad kvalitetom vijesti, koje uz to dosta liče jedna na drugu jer mediji međusobno preuzimaju sadržaje. Otvorite naslovnice većine portala u našoj zemlji i vidjet ćete koliko je tu identičnog sadržaja. Nedostaje nam istinski dobro urađenih reportaža, priča sa terena, priča sa ljudima za koje je neko zaista izdvojio vrijeme i trud”, kaže Kamber.

Kao veliki izazov za budućnost novinarstva, Kamber vidi i umjetnu inteligenciju, jer se na radionicama koje su Stokić i on vodili susretao s mladim novinarima koji koriste AI za svoje tekstove i ne trude se ni promijeniti jezičku varijantu u kojoj je generisan tekst.

“Ako mlade osobe koje žele postati novinari i novinarke svoj prvi tekst urade na način da sve prepuste umjetnoj inteligenciji, onda smo u ozbiljnom problemu”, ističe on.

Empatija prema drugima

Uprkos svim izazovima, Stokić i Kamber smatraju da novinarstvo ima ulogu u stvaranju pozitivnih promjena u zajednici. Na pitanje kako dolaze do takvih priča, Vanja kaže da ih oni i ne traže kao takve, već su stalno među ljudima i slušaju šta im oni govore.

“Mislim da mi biramo priče najviše po tome koliko nepravde ima u njima, što u BiH i nije naročito teško”, kaže Stokić.

Ljudi bi kroz takve priče trebali shvatiti s čim se suočavaju ljudi koji žive oko njih, a Stokić dodaje da uvid u stvarno stanje budi empatiju, solidarnost i veće razumijevanje.

“To valjda vodi ka tome da ćemo i konkretno podržati jedni druge kada nam je teško, da ćemo preduzeti neku akciju, zaštititi slabijeg. Ili barem da nećemo biti toliko grubi jedni prema drugima. To je, naravno, iz ugla mene kao novinarke koja se prvenstveno bavi ljudskim pravima. Kad bi ljudi vidjeli sve što sam ja vidjela dok sam izvještavala o ljudima u pokretu, nikad im više ne bi palo na pamet da ih maltretiraju ili govore loše o njima”, ističe Stokić.

___