Kako ispričati ono što boli a pri tome sačuvati dostojanstvo unesrećenih?

Foto: Unsplash/Lina Trochez

Izvještavanje za vrijeme kriznih situacija i prirodnih katastrofa nosi brojne izazove na koje novinari i novinarke teško mogu da se pripreme pukim uvidom u etičke smjernice i kodekse. Ipak, ostati pribran i usmjeren na dobrobit žrtava dužnost je medijskih profesionalaca na terenu. Ključno u ovim situacijama je stalno vraćanje na pitanje kako ispričati ono što boli a pri tome sačuvati dostojanstvo unesrećenih?

Poneseni društvenim osjećajem odgovornosti i željom da pomognu onima koji su u poplavama u Jablanici, Konjicu, Fojnici, Kreševu i Kiseljaku izgubili svoje domove, bliske članove porodice i život koji su dotad gradili, novinari u BiH kreiraju i priče lišene profesionalnih standarda. Evociranjem uspomena na trenutke katastrofe i ''jačanjem'' priča bolnim ekspresijama ugrožava se dostojanstveno portretiranje žrtava poplava.

Među ostalim ličnim pričama, u brojnim bh. medijima danima se šire vijesti o muškarcu koji je u poplavama izgubio ženu i ostao sa kćerkom. Njihova tragedija secira se u najtananije dijelove, a čitaocu malo šta ostaje nepoznato.

Znamo kako je supruga izgubila život, na koji način i u kakvim okolnostima. Znamo šta se dešavalo u posljednjim trenucima. Znamo u kakvom stanju je bio suprug na dženazi. Djevojčica, s ožiljcima po cijelom licu, u kadru zajedno s ocem, u nekim medijima “zamagljena”, u nekim transparentno prikazana, iznova sluša priču koja je i bez medija već obilježila njen život. Kako bi se naglasila cijela scenografija, koja je sama po sebi dovoljno apokaliptična, jedna novinarka prilog završava kadrom u kojem među ruševinama skuplja dječije igračke, postavlja ih na veliki kamen i gleda u njih. Ocu i djevojčici se predviđa život bez nade jer je poplava “srušila njihove snove i budućnost”, kako to navodi jedan naslov. I to je možda najteži od svih prekršaja jer novinar zaboravlja da izvještava o živim ljudima pred kojima je budućnost za koju trebaju smoći snage i pored užasa koji ih je zadesio.

Senzacionalizam koji postoji u izvještavanju o poplavama, posebno ako je riječ o ličnim tragedijama, ne razlikuje se sadržajno od bilo kojeg novinarskog senzacionalizma kreiranog zbog čitanosti. Crno-bijelo portretiranje realnosti, fokus na trenucima gubljenja emocionalne samokontrole sagovornika, jačanje naboja atmosferičnom muzikom, izostanak šireg konteksta priče – sve su to taktike kreiranja senzacionalističkog medijskog sadržaja. Ono što se razlikuje u ovom slučaju je vjerovatno motiv novinara za koji možemo pretpostaviti da je želja da pomogne ljudima koji su u stvarnoj potrebi. Vođeni tim motivom, ali i razornim scenama i ljudskom patnjom koje zatiču na terenu, novinare priča može lako “ponijeti” na način da osjete potrebu da umjesto novinarske preuzmu misionarsku ulogu.

Novinar se mora stalno preispitivati

Jednostavni odgovori na pitanje kako izvještavanjem dodatno ne ugroziti žrtve katastrofa, nažalost, ne postoje. Ono što može djelovati kao ispravna odluka u jednoj situaciji, može se ispostaviti kao potpuno neprimjenjivo u narednoj priči. Zbog toga je od ključnog značaja da novinar, ako već nema vremena da o konceptu priče unaprijed razmisli, posveti vrijeme analizi nakon njene objave. Neka od pitanja koja se mogu naći na check listi samopropitivanja su:

- šta mi je bio motiv za ovakvim pristupom – velika čitanost, želja da prenesem informaciju, želja da animiram čitaoce na prikupljanje pomoći;

- kako sam vodio/la intervju – da li sam u trenucima kada je bilo jasno da će se sagovornik “raspasti” pred kamerom forsirao/la razgovor ili sam napravio/la pauzu kako bi sagovornik povratio kontrolu, da li sam mu dao/la dovoljno prostora i vremena da razmisli o tome kako želi biti prikazan;

- koji je preovladavajući “ton” moje priče (da li sam, i pored toga što sam prenio/la tešku životnu priču, predstavio snagu ljudi o kojima pišem, da li će drugi pogođeni katastrofom u mojoj priči naći inspiraciju za svoju borbu, ili sam u potpunosti zanemario/la taj aspekt, da li sam selekcijom kadrova i muzičke podloge namjerno kreirao/la depresivnu atmosferu;

- na koji način sam uključio/la djecu u priču - da li su djeca nijemi posmatrači pred kojima se ponavlja priča o najtragičnijim trenucima, ili sam ih pitao/la za njihovo mišljenje, ako sam razgovarao/la sa djecom da li sam forsirao/la pitanja kao što su ‘da li si tužan’, ‘da li se bojiš’, ‘šta ti je najteže od svega’, ili sam ih pitao/la ‘da li se igraš sa drugarima’, ‘raduješ li se ponovnom polasku u školu’, ‘da li i ti pomažeš volonterima ispred tvoje kuće’.

Posebno pažljivo sa djecom

Koliko god u trenutku kreiranja medijskog sadržaja o prirodnim katastrofama bilo teško ostati objektivan i racionalan, važno je imati na umu da će nedaća koja je zadesila porodicu o kojoj se izvještava u jednom trenutku biti iza njih, dok će priča o njima ostati u medijima znatno duže. Ta priča ni u jednom trenutku njihovog daljeg života ne bi trebala uzrokovati kajanje i želju da je sakriju od drugih. Ovo je posebno važno kod djece koja trebaju proći kroz mnoge razvojne faze i bitno je da njihov identitet ne obilježi tragedija koju su proživjeli. O tome, novinar Almir Panjeta, u tekstu “Djeca pogođena katastrofama” kaže:  “Kada su lične priče u pitanju, novinar bi na umu trebao imati da je katastrofa prolazno stanje, i da osim svih nabrojanih razloga za očuvanje digniteta djece i porodica o kojima piše, mora na umu imati i to da će se ta porodica koliko-toliko oporaviti, da će djeca krenuti u školu i susresti se sa nekim ko je priču o njima pročitao ili vidio na TV-u.”

Da novinari treba da vode računa o ranjivim osobama i maloljetnicima za koje se prikuplja pomoć spominje se u Smjernicama za primjenu Kodeksa o programskim sadržajima Regulatorne agencije za komunikacije. U sadržajima čiji je prvenstveni cilj animiranje javnosti u svrhu osiguranja pomoći treba jasno naznačiti način na koji se pomoć može uputiti, a identitet i lični podaci ne trebaju biti otkriveni u slučajevima kada postoji opravdana sumnja da bi objavljivanje ovih informacija moglo dovesti do ugrožavanja njihove dobrobiti i dostojanstva.

“Često se iz namjere da se animira javnost da osigura pomoć maloljetnicima objavljuju i lični podaci i informacije koje nisu nužne, a koje mogu dovesti do narušavanja dobrobiti maloljetnika. U takvim situacijama zaštita dobrobiti maloljetnika mora biti na prvom mjestu, te se ne trebaju objavljivati podaci koji nisu neophodni za svrhu prikupljanja pomoći”, navodi se u smjernicama.

Smjernice daju i praktična rješenja kako pristupiti snimanju ranjivih sagovornika: grafičko zamagljivanje lika, snimanje sagovornika s leđa, snimanje sagovornika en face, gdje se u kontrastu svjetla dobija tamna silueta, kompjuterska izmjena boje glasa ili korištenje glasa druge osobe i slično.

Mediacentar je i ranije pisao o tome kako na profesionalan način kreirati humanitarne medijske sadržaje, a ovdje možete pronaći i preporuke koje vam mogu riješiti neke dileme. Sažeto u nekoliko stavki, najvažnije je voditi računa o sljedećim stvarima: pronalaziti kreativnija rješenja za prikazivanje djece; angažovati stručnu osobu koja može pružiti psihološku podršku vašim sagovornicima; ne dopustiti da vam se sagovornici “lome” pred kamerama; ukazivati na širi kontekst problema o kojem izvještavate; znati kada stati; dati manje prostora donatorima; misliti o sagovornicima kao o svojim najbližima; preispitivati sebe i pitati druge kolege za mišljenje.

Novinarskim tekstovima spriječiti iste katastrofe

Tekstovi o pojedinačnim pričama žrtava poplava itekako su važne. Ne samo da doprinose da se konkretan egzistencijalni problem pogođene porodice riješi, nego i javnosti na vrlo ilustrativan i blizak način prenose razmjere razaranja i pokazuju kako se svima može desiti sličan scenarij. Takve priče imaju snagu da tjeraju čitaoca na razmišljanje, podstiču ga na redefinisanje svojih vrijednosnih stavova i, u konačnici, mobiliziraju da postane odgovoran član društva.

Ipak, i pored važnosti takvih priča, ne smije se zanemariti ni uloga koju novinari imaju u otkrivanju uzroka koji su doveli do katastrofe ovakvih razmjera u našoj zemlji, pri tome analizirajući prirodni i ljudski faktor. Neizostavna tema novinarskih priča mora biti i adekvatnost reakcija nadležnih institucija na način da preuzmu i edukativnu ulogu i svojoj publici na jasan način objasne dijagram odgovornosti od lokalnog do državnog nivoa. Ipak, ni tu ne bi smjela stati uloga novinara. Uz predstavljanje ličnih priča stradalih, istraživačkih priča o uzrocima katastrofe i analitičkih tekstova o nadležnostima različitih institucija, novinari trebaju otići korak dalje i tragati za rješenjima. Njihove priče trebaju biti o idejama i konkretnim aktivnostima koje su neke druge zajednice ili države preuzele kako bi adekvatno odgovorile na poplave i druge prirodne nesreće. Šta je to što BiH može naučiti od njih, šta je primjenjivo i u našem kontekstu, šta su ograničenja kojih moramo biti svjesni ako želimo “prepisati” rješenja do kojih su drugi došli.

U konačnici, nakon katastrofe, stradale lokalne zajednice počet će se obnavljati, a preživjeli stanovnici nastavit će ispisivati nove životne priče. Novinari ni tada ne smiju zaboraviti na njih i priče trebaju usmjeriti na izazove koji dolaze nakon prve urgentne reakcije. Tek takvim pristupom koji podrazumijeva razne novinarske forme i interes za različite aspekte jedne izuzetno kompleksne pojave, možemo reći da je novinarska zajednica ispunila svoju ulogu služenja javnosti. Da je gasila požare kada je to trebalo u prvim trenucima i doprinijela da se slična katastrofa više ne ponovi.

___