Trauma konstantnog realityja

Trauma konstantnog realityja

Trauma konstantnog realityja

Kako su Severina i Rodko postali alternativa?

foto: unsplash

Negdje sredinom sedamdesetih postalo je jasno da popularna muzika dalje neće moći sama, odnosno samo s radiom, i da će joj, u eri procvata televizije, trebati i video podrška. Velike firme su odmah shvatile šta je činiti. Grupa The Queen snimila je Bohemian Rhapsody, baladu koja se na raznim listama najboljih pjesama u historiji rock and rolla, često nalazi na vrhu. To se računa kao prvi pravi video spot snimljen za muzičku industriju, na njega je potrošeno 4500 funti, snimljen je i montiran za jedan dan, a singl ploča je prodata u 1.125.000 primjeraka. Autor, Freddie Mercury, uvijek je odbijao da „objasni“ riječi pjesme. Njena tumačenja su išla u raznim pravcima: od akademskog, da se radi o ispovijesti mladog čovjeka koji je počinio ubistvo, prije nego će nad njim biti izvršena smrtna kazna. Grupa je nastavila ljubomorno čuvati tajnu, s tim da su uvijek spominjali da je glavna tema teksta skup trauma koje je Mercury preživio u djetinjstvu, ne mogavši izraziti to da se uvijek osjećao drugačijim. Ima i drukčijih mišljenja. Popularni novinar i DJ iz toga vremena, koji je veoma doprinio popularizaciji singla jednom je citirao Mercuryja koji mu je, navodno, rekao da se radi o „slučajno rimovanim glupostima.“ U to je teško povjerovati, ali pravu istinu nikada nećemo saznati.

No, kompleksni tekstovi su manje-više raritet, a publika je tražila jednostavniji izraz. Rod Stewart, škotska ikona čija je muzika bila klasični blues-rock, s nešto malo glama i zvoncara, shvatio je da je disco era zapalila sve, i da će, ukoliko želi ići ukorak s ostalim velikim zvijezdama morati nešto mijenjati. Rezultat je bio pjesma o susretu dečka i djevojke u diskoteci, u kojoj je ona malo nervozna, a on glumi frajera. Album „Blondes have more fun“, deveti po redu u opusu nesuđenog fudbalera danas bi vjerovatno pretrpio razne kritike na račun mačo-seksizma, ali je u to vrijeme žario i palio. Uz pomalo uzdržane ocjene kritike. Okorjelom rockeru se zamjeralo što odlazi u slatke vode disco muzike i, praktično, mijenja zacrtani put koji je trasirao s grupom „Faces“, u kojoj je svirao i legendarni gitarist The Rolling Stonesa Ronnie Wood. Industrija je ipak morala slušati tržište, pa su se disco zvucima približili i velikani rocka poput Stonesa i Paula McCartneya. Nova era je mogla početi, a njezin globalni start bio je pokretanje MTV-a. Historija će zapisati da je prvi spot na toj stanici čije je emitovanje krenulo 1. avgista 1981. pjesma grupe The Buggles, Video Killed the Radio Star. Otada, ništa više nije bilo isto. U životu, muzici i sportu. 

Сега ќе го слушаме најновиот хит на Родко Стјуарт, „Мислиш дека сум јас секси!?„

‘Ајде Родко!

Možda je najbolje da se oni koji ne znaju ćirilicu, odmah okanu čitanja ovoga teksta, a za one koji će se upustiti u ovo malo putovanje, evo i objašnjenja. Krajem sedamesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, pop i rok muzika u tadašnjoj Jugoslaviji bila je na vrhuncu kreativnosti i industrije zabave. Položaj Jugoslavije, tampon-zone između socijalističkog Istoka i kapitalističkog Zapada, izrodio je veoma uspješne hibride, predstavnike nove popularne kulture koji su „žarili i palili“ domaćim tržištem. Po ugledu na tadašnje velike rock grupe iz Velike Britanije, nastajale su i stvarale pop-rock atrakcije poput Bijelog Dugmeta, pop-izvođači izašli iz nasljeđa festivalskih šlagera su imali utabane staze koje su vremenom već počele malo i zarastati, a polako je, uz pojavu alternativne i punk kulture nadolazio i novi val. Bila je to, kako to neko jednom pametno reče, muzika genijalnih diletanata koji su svoje prve časove gitare pretvarali u jednostavne melodije koje bi polako ulazile u uho. I zauvijek ostajale tu, u glavama omladine, kako je socijalistička nominacija zvala nove naraštaje.

U tom smislu su i mediji bili prinuđeni da „okrenu ploču“. Sive informativne emisije su sve više ustupale prostor novim slikama i zvuku, a sve veća konkurencija stvarala je i takmičarski duh: najpopularnija televizijska emisija tog vremena zvala se Hit meseca i bila je emitovana iz beogradskog studija. Poslije se koncept razvio, i to tako da su televizijske top liste išle i iz drugih studija, Zagreba, Sarajeva, a po jednom mjesečno i iz Ljubljane i Skopja, na slovenačkom i makedonskom jeziku. Pomenuta najava naravno, pripada makedonskom voditelju koji jaranski tepa Stewartu, tada jednoj od najvećih zvijezda engleskog govornog područja, koji puknutog glasa evo već gazi osmu deceniju života, a karijera mu traje skoro punih šezdesetih godina. 'Ajde Rodko. Danas, i u Skopju vrlo malo ljudi pamti da se emisija zvala Rok podium, i da je puštala uglavnom „stranu“ muziku, jer, jednostavno, nije bilo dovoljno domaćih spotova. 

Tako smo, transferom makedonskog na engleski – misliš deka sum jas seksi, Do ya think I'm sexy  – pomalo počeli otkrivati detalje o drugima, o kulturi, o jeziku, i uopće o svijetu u kojem informacije nisu bile dostupne kao danas. I postajali dio svijeta – barem smo tako mislili – koji je tada izgledao kao otvorenije i prijateljskije mjesto.

Ili je to, naprosto, zato što smo bili mladi!? I više seksi.

Kako god bilo, prošle generacije se uvijek prvo zgražaju, onda ibrete nad estetikom potomaka, da bi vrijeme onda stavilo stvari na svoje mjesto i dio nekog žanra kanoniziralo u nasljeđe neke kulture. To je uvijek tako i nema razloga da tako ne bude i u budućnosti.

Prezirem ograničenja u mišljenju i stvaranju, ali mislim da - za dobro pojedinih kultura, ili kulture u cjelini - ima rečenica koje bi trebalo „zabraniti“. Jedna od njih je – „eh, kakva je muzika nekad bila, ovo danas je ništa.“ U živoj komunikaciji, ili na društvenim mrežama, svako malo se pojavi neki pametnjaković koji će ojađen žalom za mladosti, tako postaviti stvari, ali to je svakako dio resantimana bolje prošlosti, o kojoj smo govorili u prošlom tekstu, te discipline u kojoj je Balkan ozbiljan kandidat za svjetskog prvaka. Sva sreća pa se tu i tamo, opet najčešće na društvenim mrežama, pojavi neko ko objavi neku budalaštinu iz prošlosti, i na post „zakači“ – „muzika nekad“ – pa se podsjetimo da svako vrijeme, kakvo je god, nosi svoje izazove. I zablude.

Jer, pitanje svih pitanja, a u ovom slučaju da su najmanje dva, jesu – šta je za neku zajednicu važno, a šta lijepo? Ovako. Nemalo sam se obradovao kad sam vidio i čuo da BHRT ponovo ima top listu, i da se na njoj objavljuju spotovi domaćih autora i grupa. „Spakovano“ kako treba: u prime-timeu, spotovi, uglavnom, na zavidnom produkcijskom nivou, najave i oprema informativni i dobro dizajnirani. Dakle, izgleda kao pun pogodak. To je važno. I dobro je da ta emisija ostane i u tom formatu i tom vremenu. Jer, ono što je lijepo, podložno je ukusu i raspravi. Preslušao sam i pogledao desetak spotova iz te emisije, i nijedan me – osim djevojke koja je otpjevala autorsku pjesmu na engleskom, i to vrlo suvereno, uz osmišljen artistički koncept – muzički nije oduševio. Dobro, to može otkriti da ovo piše elitist i muzički snob, ali to u krajnjoj varijanti nije ni važno. Kako piše veliki George Bernard Shaw „sposobnost razlikovanja dobre od loše umjetnosti, sasvim je lična stvar. Ono što je važno određuje društveni kontekst: kultura se javlja kao rezultat ukupnih odnosa u zajednici. Ako je nekada važan događaj koji su mediji obilježavali objavljivanje novog albuma „Azre“ ili Davida Bowiea, to je bilo zato jer je postojala kritična masa koju to zanima. U trenutku kad ovo bilježim, najvažnija vijest je da je Zlatan Ibrahimović, zvijezda evropskog fudbala, na proslavu rođendana pozvao Nadu Topčagić, srbijansku folk pjevačicu, ikonu trasha devedesetih, i narodnjačku nadu osamdesetih. Dakle, sve transformacije kroz koje neko društvo prođe, utemeljene su u kulturi. Ili, još bolje rečeno, u kulturnoj traumi.

Ona je u našem slučaju nastala na ukupnom urušavanju svih vrijednosti, od antropološkog preko ekonomskog, do  socijalnog: sa strane prosvjetiteljstva nemoguće je usporediti ono i ovo vrijeme. Tada su djecu „odgajale“ emisije kakve su „Neven“, „Poletarac“, i Nedjeljni Zabavnik, rađene rukama i duhom majstora, od genijalnog karikaturiste Dušana Petričića do našeg Roda Stewarta – Seida Memića Vajte (mada, u mom privatnom imaginariju to mjesto, ipak, pripada Fadilu Toskiću), i duh toga vremena je bio označen tim, i takvim medijima. Nismo imali države, ali jesmo društvo. I bila je samo jedna televizija, ali je proizvodila, praktično, sve: od serija i filmova, preko kvizova, top-lista, do emisija o visokim umjetničkim konceptima, književnosti i klasičnoj muzici. Danas u Bosni i Hercegovini ima više od 100 televizija, ali, praktično, nijedna nije napravila sadržaj zbog kojeg bi mlad čovjek u određenom terminu neizostavno pogledao nešto što ga oplemenjuje. Carstvo infotainmenta, beskrajni intervjui s pretpolitičkim osobama, od okorjelih kriminalnih nacionalista pa sve do takozvanih nezavisnih intelektualaca, stvorio je prostor u kojem svi govore uglas. Tako da se, praktično, ne razumije šta koji pojedinac govori. Pojam kulture praktično je sveden na trku unazad – želju da se pronađe „dokaz“ da smo „mi“ (u ovom slučaju „naš narod“) autohtoniji, stariji, i da naravno, imamo veće pravo na teritoriju gdje živimo. U takvom kontekstu, kultura, kao i duh vremena mogu biti samo regresivni, i teško je napraviti sadržaj koji bi mogao zaokružiti i želje i duh publike, i istovremeno nositi obrazovnu crtu, i na neki način korespondirati sa budućnošću. Sve pobrojano nas vodi prema tome da se sadržaj, obično, pojavljuje onda kad se ispune pretpostavke da se dogodi.

U tom smislu, a i u većini drugih, kultura je produkt ukupnih stremljenja društva, želja i nadanja. U situaciji u kojoj se, praktično, više od tri decenije zvecka oružjem, živi u jeziku i kulturi mržnje, straha i nasilja, preživljavanja i rascjepkanog vremena, teško je očekivati bilo šta drugo osim oponašanja. Emisije kao što su razni talents showovi i X-factori, osim što imaju zabavni karakter, a i bolje je da se sluša dobro staro nego nikakvo novo, pokazuju nemogućnost današnjeg vremena da odgovori na svoje izazove. Jer, teško je, skoro i nemoguće i najvećim entuzijastima bi bilo teško napraviti smislen sadržaj o pjesmama u kojima se pjeva o kokainu, zlatnom Cartieru, brojanju eura i separeima jer je, između ostalog, to i zatvoren, nepristupačan (polu)svijet čiji sadržaj nastaje u direktnom dodiru s kriminalom i pod gustim mrakom, kabanicom jezive svakodnevice. Novinar/ka koja prati tu scenu, dijelom joj mora i pripadati, a u krajnjoj varijanti, kako od njih tražiti da kontinuirano izvještavaju o tome, kad se zna da se za takvu vrstu informacija mora što-šta riskirati.

Društvo, dakle, nema odgovor na tu vrstu subkulture. Ali, problem je što nema ni pitanja: izgleda da nikoga i ne brine pomanjkanje takve vrste (kulturnih) programa. Jer, „klasični“ radio i televizija su, jednostavno, spori u odnosu na YouTube i društvene mreže. Za totalni reality u kojem živimo više ne treba nikakva vrsta društvenog filtera: dovoljno je imati mobilni telefon i profil, i već možete misliti da ste tu, nadomak „hita.“ Najnovijeg hita.  

Jer, svaka propaganda „radi“ s materijalom koji ima. S te strane, valja pronaći talent i format oko kojeg bi se okupila grupa ljudi, koja bi za početak imala barem minimalan konsenzus oko toga šta je važno, a šta lijepo. Jer, ne može se reći da tu i tamo nema dobrog priloga ili programa, koji bi mogli gledati i stariji – a tajna je, nekako, uvijek u tome da se zahvati generacijski što različitija publika, ali za dobre stvari, morate imati dobre sastojke. Rod Stewart možda i nije najbolji primjer – u tigrastim pantalonama, i u zagrljaju plavuše kojoj se ne vidi lice, danas bi sigurno bio optužen za mačizam, seksizam, toksičnu muškost i ko zna šta sve ne. Problem s idejama se javlja kad se način njihove provodivosti duboko kosi s atmosferom u društvu, i karakterom vlasti. Da je određenoj skupini važno dati podršku, da ne govorim o poslu i plaći od kojih se može živjeti, nego po forumima i panelima 'mlatiti' o civilnom društvu, ravnopravnosti ili tome kako nam je kultura propala. O tome, valjda, znamo sve.            

Živimo, rekosmo, u permanentnom rijalitiju. Tu je teško bilo čemu, programima za mlade pogotovo, pristupiti studiozno i dati im formu i sadržaj. Možda za početak nije loša vijest, koju su valjda mnogi dočekali sa odobravanjem: da je pop-zvijezda Severina, nakon dugih pregovora, odbila show na Televiziji UNA, koja je navodno u suvlasništvu porodice Dodik, zbog toga jer ne želi sudjelovati u „projektu koji ima veze s osobom koja vrijeđa žene na najgori način“, i „ne priznaje da je u Srebrenici počinjen genocid.“

Severina nije alternativa, ona je apsolutni mainstream. Baš kao što je Rod Stewart u svoje vrijeme bio prilična ljiga, da bismo ga danas citirali kao „klasika“. Seve nije ni u prvoj mladosti, ali je reagirala onako kako bi to trebale da rade decenijama mlađe kolege. Nećemo sada preduboko kopati o tome kakva bi ona voditeljica mogla biti, i postoje li dublji razlozi za odbijanje realityja zbog Dodikovih, ali ovdje se valja upitati: koliko bi mladih, u takvoj prilici, na njezinom mjestu napravilo takav potez?

Tu negdje bi mogao stajati i početak odgovora o tome zašto su nam programi za mlade takvi kakvi jesu. I kako bi se mogao premostiti generacijski jaz. 

Jer, pamet starijih, čak i kad ne cijenimo njihov rad, može biti od neke koristi. Čak i ako ih smatramo notornima, i mislimo da su za bacanje. Jer, nešto i počinje i od njih.

A na mladima ostaje.

Barem tako treba da piše.            

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.