Strah od politike
Strah od politike
10/02/2014
Ako je i bilo nade, ona se ovih dana urušila pred poražavajućom slikom. Ovdašnji su mediji još uvijek duboko u krilu politike.
„Ko će znati šta je tu istina a šta novinaština“
S.S. Kranjčević.
Svojevremeno sam (bijaše vrijeme neposredno poslije Dejtona), u Media centru, tadasnjeg britanskog ambasadora, Charlesa Crawforda, upitao: Šta je, iz njegovog bosanskog iskustva, glavna razlika između lokalnih i evropskih medija? Odgovorio je bez premišljanja. Izostalo je diplomatsko okolišanje: „Za razliku od zapadnoevropskih, gdje se političari panično boje javnosti i medija, kod vas je suprotno. Postoji ogroman javni strah od politike koji mediji podupiru“.
Vrijeme poslije Dejtona i poslije Crawofordove lapidarne definicije je proticalo i meni se, malo-po-malo, činilo (pričinjavalo?) da se stvari mijenjaju. Da idu na bolje. Da gospodinu Crawfordu, sretnem li ga ikad, mogu reći: ni mi nismo što smo nekad bili. Ako je i bilo nade, ona se ovih dana urušila pred poražavajućom slikom. Ovdašnji su mediji još uvijek duboko u krilu politike.
Pokušat ću ilustrirati:
Majka svih kantona
U petak (7. februara 2014.) popodne biram kanal Kantonalne televizije Sarajevo. Događaj je od bosanskohercegovačkog značaja, ali mu je prostorno najbliža Kantonalna televizija. I, šta vidim i saznajem?
Vidim reporterku, na ulici je, nema precizne informacije, ali precizno sipa optužbe na račun huligana. U isto vrijeme jedan od snimatelja stigao je sa poprišta i pustio nemontoran snimak na kojem su u prvom planu mladi ljudi zgurani sa zida u korito Miljacke. Jedan, očigledno, leži. Oko njega se u gesti solidarnosti sjatila grupica, drugi se pokušavaju uzverati uz kameni zid korita. Dvojica su u vodi.
Šta je razlog ovome što vidimo, to ne saznajemo. Zašto su oni tu, šta se desilo sa jednim od njih koji leži, da li je povrijeđen ...Odgovori na pitanja koja se podrazumijevaju izostaju. Verbalna tirada reportera sugeriše tek: haos. I kao u maniru nedoraslih učitelja koji su programirani raditi tek sa savršenim odlikašima, ponavlja se: huligani! To su, kao biva, huligani. A huliganima je, valjda, mjesto u koritu Miljacke. Tako nekako shvatam vođen logikom slike i komentara.
Za ono što slijedi valja imati još jači stomak. Voditelj razgovara sa direktoricom državne bolnice. Voditeljska ljubaznost koja nema granica, podilaženje sagovorniku, verbalni ''hekleraj'' koji ništa ne kazuje ali ostavlja utisak, strahopoštovanje prema gostu... Kada bi studentima žurnalistike trebalo predočiti tvrdokorne ostatke podaničkog mentaliteta, pogubnog po profesiju, evo ih! Prekrasna ilustracija, rekao bi cinik, u maniru ljekara koji studentima ima priliku uživo predočiti gadan kancer.
Direktorica je, da se ne zavaravamo, supruga člana Predsjedništva BiH. Voditelj zahvaljuje i metaniše. Njemu, izgleda, ni u primisli nije da gledaoca samo interesira broj ranjenih, težina ranjavanja, trenutačni kapaciteti bolnice. Postoji li, konačno, telefonski broj na koji sluđena rodbina može dobiti informacije.
Jasmila i Nikšić
Zlatno pravilo da je svaka javna izjava podložna javnim komentarima i provjeri, zakazuje u mnogo čemu ali je, Bogu hvala, ispoštovana u već famoznom slučaju Jasmila Žbanić-Arhiv. Uslijedila je lavina optužbi, zgražanja. Poželjno je, obavezno je, da se svaka informacija provjeri u javnoj debati. I dobro je što niko nije bio impresioniran činjenicom da se radi o ličnosti koja je prepoznata u svijetu, i koja je svojim ostvarenjima upisala BiH na filmsku mapu. To nije mali uspjeh?
Stoga je pitanje zašto ono što važi za najuspješnije u javnosti BiH nije kriterij i za najneuspješnije? Kako je moguće da premijer Federacije Nermin Nikšić u dva navrata iznosi u najmanju ruku sumnjive informacije i to nema ni približno isti tretman kao izjava filmskog stvaraoca. Još prve večeri na konferenciji za štampu u svojoj uobičajenoj maniri, drčnog ali ozbiljnog portira, počeo je sa životno ugroženim policajcem, informacijom koja se kasnije izgubila i potpuno nestala iz javnosti, ali je u četvrtak naveče postigla efekat da se protestanti unaprijed posmatraju kao rulja, huligani i moguće ubice. Zašto izjave premijera nisu temeljito ispitane i provjerene od strane medija? Jer one nisu bile ocjene, već iznošenje činjenica. A to je osnova ove profesije: da se činjenice provjeravaju. Komentar je poželjan samo kad postoje tačno utvrđene činjenice. Nikšićeva dezinformacija o pronađenoj drogi imala je kakvu/takvu reakciju ali ostaje pitanje: Ako postoje huligani zašto nema lažova?
Nemojte me prekidati
Predsjedavajući Predsjedništva Željko Komšić odmah je voditeljici nedjeljnog Dnevnika Federalne televizije bezmalo zaprijetio da ga ne prekida dok govori. Voditeljica mu je, valjda, trebala odgovoriti: „To možete na partijskom skupu, ali na javnu televiziju dolazite da odgovarate na pitanja, a ne da držite govore“. Doduše, treba reći da je voditeljica do kraja dobro kontrolisala zahtjevan program, ali ovo je model kako političari žele tretirati medij.
Istovremeno, u istom Dnevniku, u prilogu sa nedjeljnih demonstracija za oslobađanje uhapšenih, jedan od tek puštenih iz zatvora gotovo da nije dobio mogućnost da kaže šta ga je snašlo. Dobio je nekoliko sekundi i tek se u drugim medijima moglo potpuno saznati kroz kakvu je policijsku torturu prošao u dva dana.
Tako u javnim medijima ne smijete prekidati političare, ali uvijek možete skratiti rečenicu 17-godišnjaka koji se tako upoznaje sa medijima i društvom u kojem živi. A zapravo je on trebao biti gost tog Dnevnika. Hajde da ga vidimo. Da napokon vidimo lice koje je za sve krivo. Da čujemo: huligana.