Priča o tome kako je nastao serijal 'Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom' i šta se sve događalo iza scene

foto: Mediacentar Sarajevo

Sentenca Philipa L. Grahama, izdavača The Washington Posta, da je „novinarstvo prvi draft historije“ projektnom timu Mediacentra učinila se savršenom za naziv projekta iz kojeg je proizišao dokumentarni serijal „Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom”. Upravo je ta snažna poruka opisivala ideju / želju da se dokumentuje uloga novinara i medija u ratu u bivšoj Jugoslaviji, ali ne ona ratnohuškačka, nego ona druga – gdje su novinarstvo i novinari zasjali u punom sjaju.

Znatiželju kako se medijski izvještaji koriste u procesima pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i ideju da se intervjuišu novinari koji su svjedočili pred tim sudom bilo je potrebno pretočiti u dokument koji će zainteresovati nekog od donatora. Alhemijski proces transformacije nečeg što je nematerijalno, kao ideja, u materijalni sadržaj tj. projektni dokument, u Mediacentru godinama uspješno izvodi Maida Muminović. Napravljen je zahtjevan plan koji je još podrazumijevao da se iz javno dostupnog arhiva MKSJ preuzmu medijski materijali koji su korišteni kao dokazni materijal, kao i da se uz asistenciju Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (UN IRMCT), nasljednika MKSJ, preuzmu audio i video zapisi svjedočenja novinara.

Nakon što je Ambasada Nizozemske u Bosni i Hercegovini, kroz program MATRA, podržala realizaciju projekta, pred projektnim timom Mediacentra stajali su izazovi – od toga na koji način prikupiti informacije o novinarima koji su svjedočili pred MKSJ, preko organizacije snimanja intervjua, do izrade metodologije za organizaciju preuzetih medijskih materijala iz arhive MKSJ i na kraju, do odluke kako da se javnosti prezentiraju rezultati onoga što se planira uraditi.

Ko je sve od novinara svjedočio pred MKSJ?

Istraživački tim Mediacentra (Selma Zulić - Šiljak i Dragan Golubović) kroz mjesece istraživanja došao je do podataka da se pred sudijama MKSJ pojavilo najmanje 35 novinara, a godinama poslije pojavila se informacija o još dva novinara koja nisu identifikovana tokom istraživanja. Riječ je o novinarima Muharemu Neziroviću i Zvonku Mariću. Sa novoustanovljenim činjenicama može se ići prema zaključku da se najmanje 37 novinara pojavilo pred sudijama MKSJ (Aernout van Lynden, Anthony Birtley, Andrew Hoog, Alija Lizde, Baton Haxhiu, Branimir Grulović, Den Demon, Deborah Christie, Dejan Anastasijević, Edmond Vanderostyne, Edward Ed Vulliamy, Eve-Ann Prentile, Francz-Josef Hutsch, Florence Hartmann, Ian Traynor, Jacky Rowland, Jeremy Francis, John Bowen, John Sweeney, Jovan Dulović, Karmen Brlić-Jovanović, Marita Vihervouri, Martin Bell, Milivoje Mihailović, Muharem Nezirović, Nenad Zafirović, Robert Block, Richard Lyntton, Sead Omeragić, Slavoljub Kačarević, Snježan Lalović, Sredoje Simić, Šefko Hodžić, Veton Surroi, Zoran Petrović-Piroćanac, Zvezdana Polovina i Zvonko Marić).

Dio podataka o novinarima je prikupljen kroz saradnju sa uposlenicima MKSJ, a poslije UN IRMCT, prije svega, sa Nemanjom Stjepanovićem, dok je ostatak prikupljen istraživanjem putem interneta.

U samom početku bilo je sasvim jasno da neće biti moguće intervjuisati sve novinare, iz različitih razloga. Dio njih je preminuo, kao Jovan Dulović i Dejan Anastasijević. Snježan Lalović nije želio da bude intervjuisan. Aernout van Lynden je, recimo, na prvi pozivni e-mail odgovorio da je spreman na intervju, ali je u međuvremenu promijenio mišljenje. Van Lynden je prestao da odgovara na e-mail poruke, a govorne poruke na privatnom kućnom telefonu je jednako ignorisao. Karmen Brlić-Jovanović je preko posrednika prvobitno prihvatila poziv, ali u međuvremenu je, kao i Lynden, promijenila mišljenje. Jeremyja Bowena, nakon „dojave prijatelja“, pronašli smo u jednom od sarajevskih hotela. Sa ekipom BBC-a se ponovo vratio u Sarajevo. Bio je pod mjerama izolacije uzrokovane virusom Covida 19. Nakon tri ostavljena pisma na recepciji, koje je ljubazno osoblje svaki put proslijedilo do njega, jer na e-mailove nije reagovao, javio se pristankom za intervju, ali nakon isteka mjera izolacije.

Strategija je bila da pokušamo da za projekat pridobijemo najzvučnija imena od stranih novinara i sve novinare sa područja bivše Jugoslavije. Došli smo do 14 novinara koji su na naš upit odgovorili pozitivno (Andrew Hogg, Alija Lizde, Branimir Grulović, Edward Ed Vulliamy, Florence Hartmann, Jacky Rowland, Jeremy Bowen, John Sweeney, Martin Bell, Sead Omeragić, Slavoljub Kačarević, Anthony Tony Birtley, Veton Suroi i Zvezdana Polovina).

Vrijeme je za snimanje intervjua

Intervjue / razgovore smo zamislili ne kao uobičajene novinarske intervjue, nego kao polustruktuirane razgovore u kojima će onaj ko vodi razgovor na osnovu pripremljenih pitanja imati mogućnost da odgovor „popravi“ nekim potpitanjem. Anida Sokol, voditeljica istraživanja u Mediacentru, i Elvira Jukić-Mujkić, urednica portala Media.ba [u to vrijeme], pripremile su listu od 100-tinjak pitanja podijeljenih u tri bloka (predstavljanje novinara i iskustvo u izvještavanjima iz ratova sa područja bivše Jugoslavije; svjedočenje pred MKSJ; i generalno o novinarstvu). Snimanja su mogla da počnu. Organizovana su u šest gradova širom Evrope. Produkcijski tim su činili novinari: Boro Kontić, Tihomir Loza, Drago Hedl, Agron Bajrami i Ahmed Burić. Snimatelji su bili: Jasmin Hrnjica, Edin Busuladžić, Dejan Miholjević i Igor Miličić.

Tihomir Loza i Andrew Hogg

Kroz 14 snimljenih intervjua zabilježeno je najmanje 20 sati svjedočenja o svemu i svačemu – o ratnom novinarstvu, o osobnim pričama novinara sa ratišta i razgovorima sa ljudima koji danas sjede po zatvorima širom Evrope kao presuđeni ratni zločinci, o onome što samo život može da režira.

Četiri minute priče Seada Omeragića o tome kako je pobjegao iz Trebinja mogu biti scenarij za kratki film. Činjenica da Alija Lizde prvi glas da će postati svjedok pred Tribunalom nije dobio službeno, nego direktno od Berislava Pušića – čovjeka koji se već tada nalazio iza rešetaka zatvora u Scheveningenu, govori da rad sa potencijalnim, a kasnije stvarnim svjedocima pred Sudom, nije uvijek bio strogo čuvana tajna.

Svjedočenje Florence Hartmann o tome kako su ona i njezina koleginica Helena Despić-Popović otkrile postojanje masovne grobnice na Ovčari kod Vukovara ili svjedočenje Eda Vulliamyija koji je zajedno sa Penny Marshal otkrio postojanje logora kod Prijedora – predstavljaju zapravo dokaz o tome kako novinarstvo može nekome promijeniti život. Branimir Grulović tokom intervuja je ispričao događaj sa momkom iz Tuzle kojem nije želio pomenuti ime. Grulović mu je posudio svoj službeni satelitski telefon da pozove roditelje u Tuzlu.

„Pozvao je svoju kuću, dečko rodom iz Tuzle, bio je vojna akademija, rat ga zatekao i ostao je u Vojsci Republike Srpske. Majka mu se javila na telefon. Koliko sam ja skapirao tada, njegova je porodica dobila informaciju da je on negde poginuo. I kada se javio, majka, naravno, nije verovala da priča sa svojim sinom i onda je on pokušavao nju da ubedi, objašnjavajući raspored nekih stvari u domaćinstvu. Međutim, u jednom trenutku, majka je verovatno poverovala da je on stvarno živ i da ona stvarno razgovara sa svojim detetom žena je od uzbuđenja kolabirala. I razgovor je nastavljen sa ocem.“

Serijal, stranica, knjiga

Istraživački tim Mediacentra je tokom istraživanja prikupio i analizirao 2.760 medijskih dokaza iz baze sudskih spisa Haškog tribunala, a uz podršku uposlenika UN IRMCT-a u arhive Mediacentra smješteno je gotovo 200 sati svjedočenja 19 novinara.

Produkcijski tim je, kao što je rečeno, kroz intervjue sa 14 novinara snimio najmanje 20 sati materijala. Riječ je o respektabilnoj količni materijala koja tek treba da bude predmetom akademskih i drugih istraživanja, a pred Mediacentrom je stajao izazov kako višemjesečni rad predstaviti drugima. Odlučili smo se za specijaliziranu projektnu stranicu Mediji kao dokaz i publikaciju pod nazivom Prvi nacrt historije.

Serijal u šest epizoda, „Novinari – svjedoci pred Haškim sudom“, čije je emitovanje počelo u Bosni i Heregovini, a nastavljeno u Hrvatskoj i Crnoj Gori, zapravo je dio neispričane priče o novinarima koji su se dobrovoljno pojavili pred sudijama u Tribunalu, položili zakletvu da će govoriti istinu i samo istinu, te sebe izložili višednevnim i višesatnim unakrsnim ispitivanjima o detaljima njihovog izvještavanja, koje se u pojedinim slučajevima moglo desiti i preko 20 godina unazad.

Posveta novinarskoj profesiji

Ne postoji način kako bi se jasno predstavila uloga novinara u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Nema jasnih dokaza, ali postoje indicije, da je izvještavanje stranih novinara iz BiH bilo jedan od motiva da oni, koji su bili u kapacitetu, pokrenu priču o osnivanju suda za procesuiranje ratnih zločina. S druge strane, zabilježeno je svjedočenje novinara Martina Bella o tome kako je njegova ekipa snimila kolonu izbjeglica iz Zvornika na samom početku rata. U intervjuu se Bell sjetio da je kroz kadar prošao čovjek koji je u „zelenoj dekici“ pronio bebu, a onda je izrekao rečenicu: „I 20 godina kasnije dobio sam e-mail od jednog mladića iz Kanade koji je bio ta beba u zelenoj dekici. O njemu se brinuo njegov amidža. Izgubio je roditelje i napisao mi je veoma dirljivo pismo, zahvaljujući mi, jer je to bio jedini zapis koji je imao o onome što se dogodilo njegovoj porodici“.

Tokom emitovanja serijala na TV N1 u Bosni i Hercegovini, na moj privatni Facebook post da se serijal emituje, dobio sam poruku Satka Mujagića, logoraša iz Omarske, u kojoj je pisalo: „Vulliamy je sa Penny Marshall ulaskom u Omarsku 5.8.1992. spasio živote najmanje 172 logoraša (zadnja grupa). Da je samo to uradio, hvala mu“.

Svako je imao svoju poziciju i svoj zadatak u timu: Tarik Moćević, Mustafa Mustafić, Boro Kontić, Dragan Golubović, Selma Fukelj, Nejra Hasečić, Selma Zulić-Šiljak, Anida Sokol, Maida Muminović, Maja Ćalović i Aida Nadarević

Tim Mediacentra Sarajevo u procesu od ideje do realizacije serijala činilo je 11 ljudi. Na zajedničkoj fotografiji raspoređeni smo poput fudbalske postave – jedni stoje, drugi sjede – ali iza te jednostavne kompozicije stoji jasno podijeljena odgovornost i timska koordinacija.

Svako je imao svoju poziciju i svoj zadatak: od istraživanja i arhivskog rada, preko produkcije i snimanja, do montaže i postprodukcije.

Istrgnuti iz zaborava prije svega ljude, a potom i novinare koji su svjedočili u ime pravde, u sportskom rječniku znači postići pogodak u dodatnom vremenu – pogodak koji je posvećen novinarskoj profesiji.

___