Pronalazak posmrtnih ostataka francuskog dobrovoljca Jean-Michela Nicoliera podsjeća na ulogu novinarke Florence Hartmann u razotkrivanju zločina na Ovčari kod Vukovara.

foto: Mladen Obrenović

Te nedjelje, 1. novembra 1992. godine, jedan je Francuz u Pragu kupio posebno izdanje lista Le Monde. Nedjeljno izdanje je pripremano za inostranstvo i u njemu su bili najvažniji članci objavljeni prethodnih sedam dana u tom listu. Pažnju mu je privukao naslov iz Hrvatske, odnosno Vukovara – „Pronađena 'masovna grobnica'“. Ono što je pročitao u članku probudilo je sumnju, ali i ponudilo odgovor na pitanje za koje nije znao odgovor punih godinu dana. Pokušao je dobiti autoricu Florence Hartmann.

Nekoliko dana ranije ona je otkrila strogo čuvanu tajnu – da se južno od Vukovara, nedaleko poljoprivrednog dobra Ovčara, nalazi masovna grobnica koja krije posmrtne ostatke, kasnije se ispostavilo, najmanje 200 žrtava, odnosno hrvatskih branitelja, ranjenika, bolesnika, medicinskog osoblja i civila koje su pripadnici JNA i srpskih paravojnih snaga odveli u nepoznato iz vukovarske bolnice nakon pada grada.

„Kada sam se vratila u Francusku, [taj čovjek] uspijeva da me nađe preko kućnog telefona i objasni mi zbog čega me je tražio i zbog čega je taj moj članak bio toliko bitan. On je shvatio […] da je među tim ljudima [na Ovčari] i njegov sin. Taj čovjek je bio otac Jean-Michela Nicoliera, jedan od onih koji nisu pronađeni“, ispričala je Hartmann u dokumentarnom serijalu „Mediji kao dokaz – novinarstvo kao prvi nacrt historije“ u produkciji Mediacentra Sarajevo.

Posmrtni ostaci Jean-Michela Nicoliera, francuskog dobrovoljca koji se priključio vukovarskim braniteljima u jesen 1991. godine i nakon pada grada pogubljen na farmi Ovčara, identificirani su ovih dana u Nacionalnoj memorijalnoj bolnici „Dr. Juraj Njavro“ u Vukovaru. Nicolier se priključio Hrvatskim obrambenim snagama (HOS), ranjen je nekoliko dana prije pada Vukovara i potom prevezen u vukovarsku bolnicu. Kad je Vukovar pao, podsjeća Jutarnji list, odveden je iz bolnice, zajedno s drugima, mučen i pogubljen u noći s 20. na 21. novembra na Ovčari.

Osim Nicoliera, ove jeseni – nakon pune 34 godine potrage – pronađena su još tri tijela hrvatskih branitelja. Posmrtni ostaci Nicoliera i još dvojice branitelja pronađeni su uz samu cestu, samo stotinjak metara od Spomen-doma Ovčara, javio je Večernji list. Četvrta žrtva pronađena je ispod gomila otpada na vukovarskoj gradskoj deponiji.

Neočekivani poziv

Masovnu grobnicu na Ovčari otkrila je Florence Hartmann. Ona je u vrijeme rata u Jugoslaviji pisala za Le Monde, a poslije bila i glasnogovornica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, te savjetnica tužiteljice Carle del Ponte. U procesu protiv „vukovarske trojke“ – Veselina Šljivančanina, Mileta Mrkšića i Miroslava Radića – optuženih za učešće u pogubljenju ratnih zarobljenika nakon pada Vukovara, svjedočila na Haškom sudu.

Zajedno sa Helenom Despić-Popović, koja je radila za AFP iz Zagreba, odlučila je u oktobru 1992. godine pratiti trag iz članka objavljenog u zagrebačkom Vjesniku, te su zajedno otkrile lokaciju masovne grobnice u kojoj su bila tijela najmanje 200 žrtava Ovčare. (Na području Ovčare, prema presudi Haškog suda, ubijene su 264 osobe, ali ih je više desetaka pokopano na drugim mjestima, izvan masovne grobnice, prve na području Evrope nakon Drugog svjetskog rata.) To otkriće otvorilo je mogućnost da Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda (UNHCR), potvrdi sumnje o masovnoj grobnici i ratnim zločinima počinjenim nakon pada Vukovara.

Mediacentru je Hartmann prepričala kako se, nakon objave teksta, dogodio spomenuti neočekivani poziv Nicolierovog oca. Za Jean-Michela je ispričala kako je bio mladić [ubijen je u dobi od 25 godina] koji je „otišao u Hrvatsku da se suprotstavi, ne ideološki, nego da se suprotstavi nepravdi – on je došao da pomogne“.

„Stranci su u Hrvatskoj mogli da se bore jedino tako da uđu u HOS. Jedino je HOS primao strance, neovisno od ideologije. Hrvatska vojska nije imala to pravo, pa su svi stranci išli tako […] njega je i snimila jedna francuska televizija 18. novembra 1991. u bolnici. Bio je lakše ranjen, ali tek se oporavio“, ispričala je Hartmann.

U podrumu vukovarske bolnice, objavio je ovih dana Jutarnji list, Nicolier je u kratkom razgovoru s francuskim reporterima rekao: „Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao“.

„Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu“.

Kad su ga reporteri pitali što za njega zapravo simbolizira Vukovar, tri puta je ponovio istu riječ: „Klaonicu“.

'Umlatili su i malog Francuza'

Hartmann tvrdi da je, i mimo toga, znala da je Nicolier u bolnici, jer je u Beogradu bilo Udruženje Srba iz Istočne Slavonije, koje ju je „htjelo ubijediti da je Vesna Bosanac, direktorica vukovarske bolnice, ustaša koja je vadila krv Srbima“.

„Onda mi oni u Beogradu, u jednoj zgradi blizu Politike, pokažu knjige vukovarske bolnice, koje su pronađene poslije pada. Ne znam da li su uopšte [kasnije] pronađene. I onda mi pokažu: 'Vidi, ima transfuzija, vađena je krv', a ja vidim: 'Nicolier 0+, 15. novembra '91.' i tako dalje. Ta knjiga je imala vrijednost, ali mislim da je Haški tribunal nije dobio. Propaganda je bila nebitna, ali kroz nju su mi pokazali pravi dokument, koji sam mogla interpretirati slobodno bez slušanja uvoda. Jer to nije bio nikakav dokaz za to, ali jeste bio dokaz da taj mladić jeste primio transfuziju i da je bio ranjen“.

U svim svjedočenjima, kako je to rekla i Hartmann, potvrđeno je da je Nicolier doveden u hangar na Ovčari, koji je nakon rata pretvoren u spomen-dom.  

„Umlatili su i onog malog Francuza kojeg ja nisam znao“, prepričao je Dragutin Berghofer, jedan od preživjelih i također haški svjedok, godinama kasnije za Hrvatsku televiziju. „Sjećam se da je došao jedan, imao je kabl ili je pendrek bio, i kaže ovako: 'Gdje je Francuz?' I on se javi, bio je u sredini, a ovaj mu kaže: 'Ti si došao ustaše braniti. Kemo će tebi pokazati'. I tukao ga je, tukao, i ovaj se više nije digao, ali ga nije ubio“.

Hartmann napominje da je Nicolier „odveden među prvima“ i da je bio u grupi onih koji su „odvedeni i ubijeni ispred hangara“, ali i da su pokopani „u grobnicu koja je premještena“. (Prema navodima hrvatskih medija, Jean-Michelov brat Paul je pronašao ubicu u Srbiji, nazvao ga, ali čim se predstavio poziv je prekinut. Ubica nikad nije odgovarao.)

„I ima još jedna grupa koja je posljednja odvezena. Tada ne skreću tamo gdje je glavna grobnica [na Ovčari], jer su vozači ubica umorni, pa ih onda ubijaju duž ceste s druge strane. I tu su ukopani“, rekla je Hartmann za Mediacentar.

Šljivančanin negirao da je znao za Ovčaru

Za svjedočenje u procesu protiv „vukovarske trojke“ Hartmann se sama prijavila, kao zaposlenica Haškog suda, kad je uvidjela da optuženi Šljivančanin negira da je znao za Ovčaru i sudbinu nestalih iz bolnice nakon pada Vukovara. Svojim je kolegama na Sudu rekla kako mu je postavila pitanje za Ovčaru, na obilježavanju prve godišnjice pada Vukovara, iako njegovo ime nije navela u članku.

„Oni [u Haškom sudu] nisu znali da sam ja prva pisala o toj grobnici [na Ovčari], odnosno otkrila sudbinu nestalih nakon manje od godinu dana. I nisu znali da sam postavila pitanje Šljivančaninu. Nisam mogla objaviti njegovo ime u članku, jer sam pitanje postavila sa ciljem da on prizna da je direktno vezan za masovno ubijanje. Novinar ne može usred rata, koristeći se novinarskim pristupom, identificirati krivičnu odgovornost nekoga za više od 200 ubijenih. Tako da nisam njegovo ime spomenula“, kaže Hartmann.

Podsjeća kako je njeno svjedočenje u Hagu bilo „samo o tome da li je Šljivančanin prije 1996. godine [kada je grobnica otvorena i tijela ekshumirana] znao da postoji masovna grobnica na Ovčari“.

Prepričala je i kako je, 18. novembra 1992. godine, „išla tamo [u Vukovar] povodom godišnjice pada Vukovara, koju su srpska vojska i nacionalisti slavili – kao oslobođenje“.

„Prisustvovala sam nekom događaju na vukovarskom groblju oko podne, poslije su bili govori na glavnom trgu, ispred robne kuće i hotela. To su bili politički, nacionalistički govori i ja sam sve to bilježila. Rekli su mi da su bilješke jako zanimljive, ali da im dalje ne trebaju za suđenje“, ispričala je Hartmann.

Sjeća se detaljno i susreta sa Šljivančaninom u Vukovaru, jer je željela, kako kaže, da bude „face-à-face“ – jednostavno nije mogla da postavi pitanje o Ovčari pred svima. (Prethodno je, krajem oktobra zajedno s kolegicom iz AFP-a, već bila na lokalitetu masovne grobnice.)

„Morala sam da vidim Šljivančaninovu fizičku reakciju na riječ 'Ovčara', jer to je kao neko kodno ime“, kaže Hartmann. Odlučila se samo pitati „Šta je bilo na Ovčari?“ i čekati reakciju.

„Šljivančanin je bio uzbuđen i odmah je eskivirao i to takav način da to nisam mogla tek tako objaviti, ali je ostalo u bilješkama: 'Trebalo je skloniti tijela koja su bila po gradu'. Znači, on je povezivao tijela i Ovčaru. Gotovo, meni je dosta bilo“, ističe Hartmann. Podsjeća kako su, nakon pada, „ulice Vukovara bile prepune tijela“, pa je Šljivančanin „htio da kaže da su tijela kolateralna šteta, da ih niko nije ciljano strijeljao, nego da su stradali tokom bombardiranja grada“.

Prvostepenom presudom, iz septembra 2007. godine, Mrkšić je osuđen na 20 godina, a Šljivančanin na pet godina zatvora, dok je Radić oslobođen optužbi (i na tu odluku tužitelji se nisu žalili). Žalbeno vijeće potom je potvrdilo kaznu Mrkšiću, koji je kasnije umro na izdržavanju kazne, a Šljivančaninu je povećalo na 17 godina. Pravomoćnom presudom, iz decembra 2010. godine, Šljivančanin je osuđen na 10 godina zatvora. Sedam mjeseci kasnije pušten je na slobodu.

Jean-Michela Nicoliera je, zbog zasluga u odbrani Hrvatske, iste te 2011. godine tadašnji predsjednik Ivo Josipović posmrtno odlikovao Redom Nikole Šubića Zrinskoga. Odličje je primila njegova majka Lyliane Fournier. Po Nicolieru je nazvan i most preko rijeke Vuke u centru Vukovara, a tamo se nalazi i njegova bista.

___