Serijal 'Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom' otvara pitanja moralne odgovornosti novinara tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji

foto: Pixabay / Ilustracija

Martin Bell, reporter BBC-a tokom rata u Bosni i Hercegovini, primio je pet poziva za svjedočenje na Haškom sudu – četiri od tužitelja i jedan od odbrane. I prihvatio ih je svih pet, jer je svjedočenje smatrao obavezom.

„Iako je mnogo novinara odbilo pozive, kada su ih primili, iz raznih razloga poput lične sigurnosti ili šta god, ja sam prihvatio jer sam pomislio: 'Ja sam prije svega građanin, a tek onda novinar'. I ne razumijem zašto bi mi to ugrozilo objektivnost“, ispričao je Bell u dokumentarnom serijalu „Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom“, čiji će drugi nastavak biti prikazan ovog četvrtka u programu N1 televizije.

Serijal autora Bore Kontića nastao je u produkciji Fondacije Mediacentar Sarajevo. U njemu su korišteni arhivski snimci i transkripti sa suđenja iz baze Haškog suda, intervjui s novinarima koji su tamo svjedočili, fotografije i medijski arhivski materijal iz Bosne i Hercegovine te svijeta.

Bell priznaje kako je svjedočenje u Hagu prihvatio „bez pogovora i kajanja“, ali i iz znatiželje jer je „želio iznutra vidjeti kako to sve funkcionira“.

Upamtio je, nastavlja, i kako su njegovi prijatelji Amerikanci, novinari poput njega u ratnoj zoni, „bez izuzetka odbili svjedočiti jer su smatrali da će tako ugroziti svoju sigurnost i neutralnost“.

„S njima sam vodio duge rasprave, ali mislim da su svi Britanci bez izuzetka odlučili svjedočiti. To mora da ima veze s nacionalnim tradicijama štampe. […] Mislim da nisu bili u pravu, ali i da smo mi ispravno postupili“, rekao je Bell.

Svjedočilo najmanje 35 novinara

„Ako je starica na ulici opljačkana i izbodena, a njezina torbica ukradena i dvoje ljudi to vidi – jedan je vodoinstalater, a drugi novinar – ne znači da vodoinstalater mora svjedočiti, a novinar ne mora. Podložni smo istim zakonima kao i svi ostali“, slikovit je bio Ed Vulliamy, nekadašnji novinar The Guardiana.

Kao ratni reporter, zajedno s televizijskom reporterkom iz Velike Britanije Penny Marshall, od Radovana Karadžića dobiva pristup logorima Omarska i Trnopolje kod Prijedora, u kojima su bili zatvarani Bošnjaci i Hrvati. Snimci koje su napravili i na kojima se vidi stanje zarobljenika, korišteni su u dokumentarnom filmu Omarska’s survivors: Bosnia 1992 i zaslužni su za otvaranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Poslije svega, žalosti ga činjenica da je vrlo malo novinarki i novinara krenulo njegovim, Bellovim i putem još najmanje 35 drugih kolega, te odlučilo pomoći u traženju pravde i kažnjavanju odgovornih za zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije. Isto tako, priznaje, bio je zgrožen što je zbog svjedočenja – napadan.

„Rekli su da gubim svoju objektivnost. Odgovorio sam: 'O, ne! To je miješanje objektivnosti i neutralnosti – to nije isto'. Objektivnost je vezana uz činjenice. […] Neutralnost je nešto drugo. Neutralnost kaže da vidim neku vrstu jednadžbe između žena koje su svake noći bile silovane u logoru Omarska i zvijeri koje su to činile. A ja nisam neutralan između čuvara logora u Omarskoj i nevinog zatočenika koji biva sakaćen, mučen i premlaćen do smrti. Ne“, rekao je Vulliamy u serijalu.

Citirao je i svog kolegu Roya Gutmana, američkog novinara koji je o onome o čemu je izvještavao iz Bosne i Hercegovine napisao i knjigu Svjedok genocida, koji mu je rekao: „Mi smo četvrta vlast, mi smo novinari. Mi radimo uz pravo, a ne podložno njemu“.

No, Vulliamy je otišao u Hag. Ne sjeća se tačno je li svjedočio na 10 ili 11 suđenja, ali zna da je „trajalo godinama i godinama“.

'Važno je bilo svjedočiti – u moralnom smislu'

I drugi novinari koji su svjedočili pred Haškim sudom, pravdaju svoju odluku na sličan način. Anthony Birtley, na primjer, koji je u Bosnu i Hercegovinu, kao novinar ABC Newsa, stigao u julu 1992. godine priznaje kako nije mogao naći razlog da to ne uradi, jer je „bilo malo vjerovatno da će reći nešto što već nije rekao tokom izvještavanja“. Tokom rata izvještavao je iz Sarajeva, Mostara i Srebrenice. U Srebrenicu, koja je na određen način i obilježila njegovu karijeru, ušao je u martu 1993. godine i dugo je bio jedini „glas“ iz te enklave prema vanjskom svijetu.

„Kada sam bio u Bosni, napravio sam bukvalno stotine izvještaja o svim aspektima dešavanja i uopšte se nisam libio pričati ni o čemu što sam tamo vidio i čemu sam svjedočio“, rekao je Birtley u serijalu Mediacentra.

I Jeremy Bowen, koji je tokom rata u Bosni i Hercegovini izvještavao za BBC, bio je „apsolutno siguran“ da je veoma važno svjedočiti „u moralnom smislu“. Prisjeća se i kako „neki novinari, kada je Tribunal počeo s radom, nisu htjeli, zapravo su odbili […] da svjedoče pred sudom i rekli da je to u suprotnosti s novinarskom etikom – da to ne bi bilo nepristrano“.

„Ipak, moje je duboko ubjeđenje da je to veoma važno uraditi zato što smo […]tokom rata skoro svaki dan razgovarali s ljudima čije su porodice ubijene ili su im djeca ubijena. Ušli smo u njihove živote u užasno, užasno vrijeme i mislio sam da je jedino opravdanje za to što ćemo ispričati njihove priče“, ispričao je Bowen.

„Kada sam bio na sudu, nisam rekao ništa što već nisam rekao u eteru. Mislio sam da je to isto. No, bilo je važno da postoji zapis svega što je rečeno i, da budem iskren, bilo mi je drago i što su ljudi koji su počinili ratne zločine kažnjeni. Ako će moje izvještavanje i svjedočenje pomoći u tome, nisam imao nikakvih moralnih problema s tim“.

Rowland: Protivljenje je postojalo, ali ne otvoreno

I Jacky Rowland je također izvještavala za BBC. Priznaje da ta medijska kuća nije baš blagonaklono gledala na njenu odluku.

„Postojalo je protivljenje mom svjedočenju, ali niko to nije izrekao i nije bilo otvoreno“, prisjetila se Rowland.

„Svjedočila sam, a onda su telefoni počeli zvoniti, njih mnogo različitih, i morala sam im govoriti […] pokušavajući im reći za svaki intervju koji sam trebala odraditi. No, nisu pomislili poslati nekoga iz ureda za odnose s javnošću ili nekog višeg izvršnog direktora BBC-ja sa mnom. Bilo je vrlo jasno: 'sama si', uprkos činjenici da je razlog zbog kojeg sam se uopće našla u situaciji u kojoj sam svjedočila događajima koji su bili od interesa za Tribunal bio isključivo taj što sam bila novinarka BBC-ja i što je to bilo u okviru mog rada za BBC“, ispričala je Rowland.

Svjesna je da „nije bila na odmoru“ kad je svjedočila događajima tokom rata u Bosni i Hercegovini. Zato smatra da je za BBC „bilo primjereno, pa čak i u njihovu korist, da su zapravo bili više uključeni u nekoj vrsti podržavajuće, savjetodavne uloge prije, tokom i nakon tih događaja“.

Del Ponte se usprotivila svjedočenju Florence Hartmann

Jedna od onih čiji su nadređeni bili protiv svjedočenja, bila je Florence Hartmann. No, nisu to bili njeni urednici ili menadžeri iz novina Le Monde, za koje je pisala tokom rata, nego glavna tužiteljica Carla del Ponte, budući da je Hartmann, kad je odlučila svjedočiti na Haškom sudu, bila zaposlenica te pravosudne instance.

„Da, ona je bila protiv jer sam u tom trenutku, kao portparol, bila veoma poznata javna ličnost. Plašila se te moje miješane uloge, jer sam trebala svjedočiti kao novinarka koja je bila prisutna '90-ih na tim područjima i razgovarala s tim ljudima – i to direktno na njihovom jeziku, bez posrednika“, ispričala je Hartmann.

Navela je i kako je problem na sudu bio kada novinar svjedoči protiv optuženika, a radio je uz pomoć prevodioca, jer onda i prevodilac mora da svjedoči da nije iskrivio riječi. No, ona je „imala direktni razgovor“. Prisjeća se i kako je svjedoke u Hagu bilo dopušteno pripremati, što je u njenom slučaju radio jedan britanski tužitelj pripremao.

„Čak me dosta i grdio. Nije bilo baš najprijatnije […] U mom slučaju je bilo važno da svaki odgovor bude što kraći, jer svaka dodatna rečenica otvara drugoj strani prostor da sumnja u to što govorite. Tako je meni rečeno da trebam da se suzdržim, da kažem šta imam i da ne idem okolo“, rekla je Hartmann.

'Sa mnom u logoru nisu samo bili Bošnjaci'

Onima kojima u svjedočenju nije trebalo prevoditi bili su novinari iz redakcija u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji. Alija Lizde, mostarski novinar koji je s radnog mjesta odveden u zatvor potom i u logor, priznaje da mu je bilo „drago“ kad je pozvan da svjedoči u Hagu. Ističe kako se, zapravo, „osjećao jako sretan“.

„Sretan i zadovoljan zato što ću dio te istine moje priče ispričati javnosti i ljudima koji će donijeti i tu presudu […] da li je neko nešto ružnog […] i koliko ružnog uradio prvo prema meni, pa onda prema mojim nekim prijateljima, kolegama, na kraju krajeva – ljudima. Jer sa mnom u logoru nisu samo bili Bošnjaci. Ja sam bio u ćeliji gdje je bilo tri Hrvata, dva Srbina“, prepričava Lizde.

Kad su ga u Hagu pitali želi li da mu tokom svjedočenja zaštite identitet, on je to odbio. Želio je da javno ispriča sve kroz što je prošao tokom zatočeništva.

I trebinjskog novinara Seada Omeragića pitali su isto pitanje – hoće li se na Sudu u Hagu pojaviti javno ili tajno, međutim odluka je bila jednostavna.

„Novinar sam i svako bi prepoznao taj moj tekst. Sve je to jasno kao dan bilo i ja sam pristao da budem javan. Oni su rekli: 'Hrabro'. Znao sam da to ne može nikako biti sakriveno zbog mog pisanja i zbog svega. I, na kraju krajeva, i novinar sam i sve što imam – kažem u javnosti“, kaže Omeragić.

Beogradskom novinaru Branimiru Gruloviću, na primjer, Reuters nije preporučivao da svjedoči. Ipak, napomenuli su mu kako je to „stvar lične odluke“.

„Nisam se konsultovao ni sa kim, osim sa članovima moje porodice, i na kraju sam otišao, znajući da ja nešto posebno njima ne mogu ni da kažem, jer nisam znao, nisam imao saznanja. Reći ću ono što jesam, odnosno čime sam se celog života kroz profesiju bavio – celom istinom“, rekao je Grulović za Mediacentar.

Pretpostavlja da je Reutersova preporuka išla u tom smjeru da „ne dođe do sukoba interesa profesije, profesionalnosti, svedočenja, govorenja“. „Znate kako je u profesiji: novinaru je jedno od osnovnih pravila da se čuva izvor informacija. Tu negde možda nalazim neko objašnjenje. Pravo objašnjenje nemam“, rekao je Grulović.

'Novinarstvo kao prvi nacrt historije'

Dokumentarni serijal „Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom“ je rezultat petogodišnje inicijative Mediacentra Sarajevo i njegovog Digitalnog arhiva Infobiro.

U serijalu je istraženo, dokumentirano i analizirano iskustvo novinarskog rada tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Istraživački tim Mediacentra prikupio je i analizirao više od 3.000 medijskih dokaza iz Baze sudskih spisa Haškog tribunala i zabilježio iskustva novinara kroz intervjue. Neki od njih korišteni su u ovom serijalu.

Dio rada na inicijativi podržan je kroz projekt „Novinarstvo kao prvi nacrt historije“ koji je finansirala Vlada Kraljevine Nizozemske kroz MATRA program. Izrada dokumentarnog serijala podržana je i grantom Fondacije Otvoreno društvo – Zapadni Balkan.

U okviru projekta objavljena je i knjiga Prvi nacrt historije: novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom, te pokrenuta platforma Mediji kao dokaz, na kojoj se nalazi dio vrijednih dokumenata i raznovrsni multimedijalni sadržaji.

___