Pravosudne institucije koje bi trebale da brinu o poštovanju prava novinara na pristup informacijama, često su dio problema.

foto: cin

Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva nedavno je dobio tužbu protiv jedne sudske institucije – upravo protiv onih čiji je posao da brinu o poštovanju zakonskih propisa i zaštiti građanskih prava pa tako i prava novinara na informacije. Kantonalni sud u Novom Travniku krajem oktobra je presudio u korist CIN-a po tužbi protiv Općinskog suda u Bugojnu zbog nedostavljanja informacija o zaradama advokata po službenoj dužnosti. U okviru istraživanja o zaradama advokata, bugojanski sud jedini nije dostavio tražene podatke, dajući pritom i lažnu informaciju o nepostojanju evidencije o takvim isplatama.

CIN je već u šest navrata izišao kao pobjednik iz sudskih procesa koje je pokretao protiv institucija zbog nepoštivanja Zakona o slobodi pristupa informacijama i neosnovanog uskraćivanja pristupa informacijama koje su od interesa za javnost. 

Koliko god kršenje zakonskih prava novinara i manipuliranje informacijama od strane jedne sudske institucije u modernom demokratskom društvu zvučalo nedopustivo i skandalozno, to nije sve što su sudovi i pojedinci iz pravosudnih institucija u stanju učiniti kad je opstrukcija novinarskog rada u pitanju.

Informacija više

Među novinarima i drugim djelatnicima u javnom prostoru svakodnevno kruže priče o pritiscima i „dobronamjernim prijateljskim savjetima“ koje se upućuju iz pravosudnih krugova u svrhu zaustavljanja izvještavanja i pisanja o određenim istragama ili procesima.

Također, primijetna je pojava „ pozitivne diskriminacije“ pojedinih medija i novinara koji nekim čudom uvijek imaju „informaciju više“ od svojih kolega ili informacije iz pravosuđa dobijaju prije drugih. Ta pojava sa razlogom stvara sumnju u djelovanje takvih medija i novinara u interesu građana i opravdano ih se može posmatrati kao komunikacione kanale interesnih krugova u pravosuđu ili oko njega. Jednostavno, postoji određeni stepen na kojem u izvještavanju o pravosuđu više nije moguće sa sigurnošću reći koliko novinar koristi „izvor iz pravosuđa“ za informiranje javnosti a koliko taj izvor koristi novinara kao svog glasnogovornika koji nije nužno u službi građana nego čak (ne)posredno djeluje na njihovu štetu.

Informacija manje

Kada već govorimo o tretmanu novinara od strane pravosudnih institucija i nosilaca pravosudnih funkcija, vrijedi spomenuti i najeklatantniji slučaj korištenja sudske moći protiv novinara u Bosni i Hercegovini, a koji se desio u Brčkom. Predsjednik Osnovnog suda Jadranko Grčević tužio je novinara Edina Ražanicu za klevetu zbog objavljenih snimaka u kojima Grčević, prvi čovjek pravosuđa Distrikta Brčko, ostvaruje neprimjeren kontakt sa bivšim gradonačelnikom Brčkog Draganom Pajićem. Sud na čijem je čelu Grčević osudio je Ražanicu i naložio mu da plati odštetu u iznosu od 7.000 maraka a svog je predsjednika još u tri odvojena slučaja za povredu ugleda, časti, prava ličnosti i dostojanstva počastio ukupnom odštetom od 36.000 KM.

Naravno, ne treba ni spominjati da za sadržaj razgovora sa Pajićem koji ga kompromitiraju i dokazuju njegovu umiješanost u političke procese u Distriktu Brčko Grčević nikad nije sankcioniran. Protiv njega je pred Visokim sudskim i tužilačkim vijećem (VSTV) vođen i okončan disciplinski postupak bez utvrđivanja odgovornosti za takvo ponašanje ali odluke disciplinskih komisija VSTV-a, po zahtjevu CIN-a, a prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama, više mjeseci nisu dostavljene uz odgovor da je procedura u toku.

Inače, na svojoj internetskoj stranici VSTV objavljuje konačne odluke iz disciplinskih postupaka koje su anonimizirane u dijelu imena sudija/tužilaca i suda/ tužilaštva (ostavljaju se samo inicijali tuženog te nivo i vrsta suda – npr. općinski, okružni, privredni itd.) pa se tako može samo nagađati protiv kojeg sudije ili tužioca iz kojeg suda ili tužilaštva je vođen disciplinski postupak. S druge strane, sami disciplinski postupci su u pravilu otvoreni za javnost i novinari ih mogu pratiti ali samu odluku koja se pismeno dostavlja strankama novinar ne može pročitati ili dobiti na upit. Štaviše, novinari ne mogu pročitati ni tako anonimiziranu prvostepenu odluku na web stranici ukoliko je izjavljena žalba i postupak okončan u drugom ili trećem stepenu. Tim odlukama po žalbama tretiraju se upravo navodi iz žalbi te tako uglavnom ne sadrže pojedinosti navedene u prvostepenim odlukama. Na primjer, ukoliko su stranke u postupku iskoristile pravo da ulože žalbu i protiv prvostepene i protiv drugostepene odluke biće objavljena samo odluka najvišeg (trećeg) stepena koja obično ne sadrži sve detalje iz prvostepenog postupka i ono zbog čega je disciplinska tužba uopće i pokrenuta. Uzmemo li u obzir i trajanje postupka koji se vodi u dva ili tri stepena, očito je da ovakva praksa onemogućava medije i novinare da prenesu informacije o disciplinskim postupcima u vrijeme kad su oni najaktuelniji i kad je to od najvećeg interesa za javnost.

Osim paradoksa po kojem su novinari uskraćeni za odluke u procesima koje im je bilo dozvoljeno pratiti začuđuje i praksa da, iako su disciplinski postupci otvoreni za javnost na zvaničnoj stranici VSTV-a nije naveden raspored ročišta u njima. Tako su novinari primorani da putem pojedinačnih upita dobivaju informacije o postupcima u toku i rasporedu ročišta koje žele pratiti. Jednako tako, vijeće uopće ne objavljuje ni odluke o suspenzijama nosilaca pravosudnih funkcija te i u ovim slučajevima novinari moraju upućivati pojedinačne upite o konkretnim sudijama i tužiocima.

U kontekstu ograničenog davanja informacija iz pravosuđa, važno je podsjetiti i na temu o kojoj je Mediacentar Sarajevo ranije pisao, a to je škrtost u komunikaciji sa medijima i javnošću što je pokazano na primjeru Tužilašrva BiH.

Imovinski kartoni sudija i tužilaca

Objavljivanje anonimiziranih odluka u disciplinskim postupcima VSTV opravdava Zakonom o zaštiti ličnih podataka što je poprilično besmisleno imamo li u vidu prethodno spomenutu javnost postupaka. Inače, ovo nije jedini slučaj gdje pravosuđe ostavlja javnost uskraćenu za informacije pozivajući se na Zakon o zaštiti ličnih podataka. Na osnovu istog opravdanja Bosna i Hercegovina je postala jedina zemlja u regionu u kojoj imovinski kartoni sudija i tužilaca nisu dostupni javnosti. Imovinski kartoni sudija i tužilaca iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije su, primjerice, javno dostupni na internetu ali kad je u pitanju imovina njihovih bosanskohercegovačkih kolega ocijenjeno je kako bi objavljivanjem takvih informacija mogla biti nanesena šteta njihovoj privatnosti. Tako su nosioci pravosudnih funkcija postali povlašteni u odnosu na izabrane zvaničnike koji su dužni svoje imovinske kartone predati Centralnoj izbornoj komisiji koja ih potom objavljuje i čini dostupnim javnosti. O tome je svoje mišljenje dala i Agencija za zaštitu ličnih podataka u BiH, koja je još u svom Izvještaju za 2015. godinu ustanovila kako se u VSTV-u „neosnovano pozvali na zaštitu ličnih podataka i da su njihove odluke proizvoljne“ kad su spomenuti imovinski kartoni u pitanju. Takvo tumačenje Zakona o zaštiti ličnih podataka u određenoj mjeri daje za pravo kritičarima koji su mišljenja kako takav pristup više odražava želju da se zaštiti pravosuđe od očiju javnosti nego da ga učini transparentnim i podigne njegovu vjerodostojnost u očima građana. Čak i da nije tako, odlučni potezi najviše pravosudne institucije u BiH u pravcu otvaranja prema javnosti su više nego poželjni, naročito u okolnostima kada je povjerenje građana u pravosuđe umnogome poljuljano učestalim skandalima i diskutabilnim zaključcima i odlukama.

Na medije se u savremenom društvu često gleda kao na četvrti stub demokratije. U tom kontekstu su pravosuđe i mediji najbolji mogući prirodni saveznici u izgradnji modernog, progresivnog, transparentnog i odgovornog okruženja što je proces koji u Bosni i Hercegovini nema alternativu ukoliko ozbiljno želimo govoriti o stabilnosti i europskim integracijama. Saradnja medija i pravosuđa mora biti sistemska i mora biti ostvarena na jednostavan i brz način koji ne ostavlja prostora sumnjama u namjere i integritet i jednih i drugih.