Tužilaštvo BiH škrto na informacijama

Tužilaštvo BiH škrto na informacijama

Tužilaštvo BiH škrto na informacijama

Komunikacija s medijima putem videoizjava snimljenih u Tužilaštvu BiH ne daje novinarima potrebne odgovore.

foto: screenshot Tužilaštvo BiH

Višegodišnja praksa glasnogovornika Tužilaštva BiH, Borisa Grubešića, da medijima šalje informacije putem videomaterijala snimljenog i produciranog u toj instituciji, uskraćuje novinarima jedno od njihovih osnovnih prava i obaveza – da izravno postavljaju pitanja.

Umjesto održavanja press konferencija, strategija komuniciranja Tužilaštva BiH s medijima zasniva se na indirektnoj komunikaciji s novinarima putem snimljenih videoizjava. Takva praksa upućuje na zatvorenost institucije, neodgovorno ponašanje prema medijima i novinarima onemogućuje da profesionalno rade svoj posao, slaže se novinarska i PR struka u našoj zemlji.

Videosnimci koje redakcijama širom BiH putem WeTransfera šalju iz Odjela za odnose s javnošću Tužilaštva BiH, obično traju do minutu i po i ne sadrže sve potrebne informacije, objašnjava Denis Džidić, urednik u BIRN-u BiH, kojem je redovna komunikacija sa tom institucijom sastavni dio posla. Preuzimanje takvih informacija problematično je jer, kako Džidić kaže, “dobro novinarstvo nije samo prenošenje nečijih riječi”.

„To je nešto što je u svakodnevnom novinarstvu i suština, da ti nisi megafon koji će prenositi propagandu bilo koje osobe ili bilo koje institucije - Tužilaštva BiH u ovom konkretnom slučaju, nego da provjeriš da li su ti navodi istiniti“.

Glasnogovornik Tužilaštva BiH, međutim, smatra da je u situaciji tehničke ograničenosti i udaljenosti pojedinih medijskih kuća od Sarajeva, njegova praksa komunikacije pomogla medijima koji „rade dnevnik sa samo dvije ili tri kamere tog dana“.

„Situacije su bile, recimo, da se nekada zakaže davanje izjave za medije u, recimo, 13 sati, i onda od 20 televizijskih redakcija koje su zainteresirane, njih 15 dođe, a dvije - tri zovu, kažu da nemaju u tom trenutku kameru pa onda dođu naknadno, onda ja ne mogu u tom trenutku izaći“.

Džidić, ipak, smatra da udaljenost pojedinih redakcija ne može biti opravdanje za neodržavanje press konferencija.

„Mnogo bolje bi bilo, umjesto ovoga da se on sam snimi, da se organizuje presica od sat, i na presici će svi snimiti ono što treba da snime i postaviti sva potpitanja koja žele da postave, a, pored toga, on može lično snimiti tu presicu i poslati je onda onima iz Bihaća koji ne mogu poslati kamere. To bi bio najpošteniji i najotvoreniji način da se to uradi“.

U pravosuđu nema ad hoc pitanja

Ukoliko novinari žele postaviti dodatno pitanje instituciji Tužilaštva BiH, to mogu učiniti putem emaila, a Grubešić tvrdi da se na sve upite, osim u vanrednim okolnostima, odgovara u roku od 24 sata. U videoizjavi koja se dostavlja medijima su, međutim, već sadržane sve informacije koje se novinarima mogu saopćiti u trenutku davanja izjave.


Odgovor Borisa Grubešića na novinarski upit Denisa Džidića (BIRN), Foto: Printscreen

„Mi imamo određenu količinu informacija koju možemo dati u interesu zaštite istrage. I otprilike ono što ja mogu reći, to se i kaže. I trudim se da uvijek to bude dovoljno za 5W, da bude dovoljno za novinarske potrebe, da ta informacija ne bude štura, da ona bude interesantna“, kaže Grubešić i objašnjava da u državnim službama kao što je Tužilaštvo BiH, postoje interne procedure i pravila po kojima se određena informacija može davati, a koje odobravaju postupajući tužioci i rukovodioci.

„Tu nema ad hoc pitanja i odgovora“, kaže Grubešić koji smatra da Tužilaštvo BiH nije institucija zatvorena prema novinarima.

„Ako je iko nadavao se izjava, informacija o određenim aktivnostima u pravosuđu i policiji, onda smo to mi, SIPA, Granična policija, dakle ove neke agencije na državnoj razini. Znači, ne znam koji bi to PR stručnjak mogao reći da to vodi nekom zatvaranju“.

Iz ugla struke odnosa s javnošću, koja podrazumijeva dvosmjernu i transparentnu komunikaciju zasnovanu na obostranom povjerenju i istinitom obavještavanju, praksa neizravne komunikacije s medijima putem videoizjava ima svoje nedostatke, smatra Una Bejtović, stručnjakinja za odnose sa javnošću.

„Takav način komuniciranja ima svoje nedostatke i ne bi trebalo da bude prihvatljiv kontinuiran oblik komunikacije jedne institucije sa medijima, odnosno sa javnošću putem tih istih medija, jer postavlja jednosmjerni model komunciiranja što automatski postavlja prostor za manipuliranje informacijama, za neke špekulacije i za nepotpuno izvještavanje“.

Samostalno snimljen videomaterijal može biti samo privremeno rješenje, smatra i Samra Lučkin, direktorica Agencije Boram.

“Novinari trebaju insistirati na ‘živoj riječi’ odnosno izjavi, komentaru, intervjuu i slično, a glasnogovornik Tužiteljstva treba to obezbijediti i ugovoriti, a naravno i tužitelji koji su ovlašteni dati izjave za javnost kada se to od njih traži. Mislim da je to interakcija i praksa koju smo i viđali u proteklom periodu i na koju se treba vratiti”, kaže Lučkin.

Nedovoljan broj glasnogovornika u bh. tužilaštvima

Profesionalni glasnogovornici koji se bave samo komunikacijom s medijima postoje u Tužilaštvu BiH, federalnom tužilaštvu, kantonalnim tužilaštvima u KS, TK, ZE-DO, USK i u Okružnom tužilaštvu Banja Luka.

„U ostalim tužilaštvima se radi uglavnom o sekretarima ili o eventualno stručnim saradnicima ili savjetnicima koji su pravne struke i koji rade s tužiocima na predmetima, tako da je upitno koliko zapravo oni mogu stići da rade poslove vezane za odnose s javnošću, naročito za saradnju s medijima i koliko su stručni u takvim poslovima“, kaže Admir Arnautović, glasnogovornik Tužilaštva TK i trener na radionicama iz oblasti odnosa s javnošću.

Arnautović objašnjava da edukacije za glasnogovornike uglavnom organizuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Neke od već održanih edukacija odnosile su se na komunikaciju u kriznim situacijama, primjenu Zakona o slobodi pristupa informacijama i ulogu profesionalnog glasnogovornika u tužilaštvima. Početkom 2016. godine, osnovano je i Udruženje glasnogovornika tužilaštava u BiH.

„U toku je izrada strategije za jedan duži period od tri do pet godina kako bi se provodile određene specifične aktivnosti u cilju jačanja i uloge glasnogovornika, ali i uspostave bolje komunikacije i svake pojedinačne tužilačke insitucije“, kaže Arnautović o trenutnim aktivnostima udruženja.

Državno tužilaštvo je jedino tužilaštvo u BiH koje s novinarima komunicira putem videoizjava, i Arnautović smatra da ne bi bilo dobro da se takva praksa proširi i u drugim institucijama.

„Mislim da takva praksa nije dobra. Nije dobro uspostavljena, upravo iz tog razloga što određene medije uskraćuje da postavljaju pitanja i da dobiju više informacija o određenim predmetima. A još jedan razlog je da je upitan i kvalitet takvih snimaka i koliko su takvi snimci iskoristivi medijima. Moje lično mišljenje je da takvi snimci koje sami snime u Tužilaštvu BiH izgledaju pomalo, možda će grubo zvučati, ali sterilni, jer se pročita samo ono što Tužilaštvo želi da plasira, ali se ne daju mogućnosti novinarima da oni postavljaju pitanje“.

Demokratizacija komunikacije državnih institucija i otvaranje prema javnosti složeni su procesi kroz koje naša zemlja mora proći, a taj proces trenutno koči nekoliko faktora. S jedne strane, vrhunski profesionalci na pozicijama službenika za odnose s javnošću ne mogu doći do izražaja jer nemaju razumijevanje od nadređenih, a, s druge strane, kvalitetnim državnim službenicima su „svezane ruke“ jer nemaju adekvatne uposlenike, smatra Bejtović.

Da bi se suštinske promjene desile, potrebno je da čelni ljudi u državnim institucijama promijene svoj stav o komunikaciji s medijima.

„Mi moramo još puno poraditi na tome da donosioci odluka shvate da služe narodu, služe toj javnosti i imaju obavezu da je blagovremeno i adekvatno, istinito obavještavaju, a istovremeno otvore kanal komunikacije kako ta javnost može postaviti određena pitanja“, zaključuje Bejtović.

Ovaj tekst je objavljen u partnerstvu sa Osservatorio Balcani e Caucaso za projekat European Centre for Press and Media Freedom (ECPMF) i sufinansiran sredstvima Evropske komisije. Autori publikacije su odgovorni za njen sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ni na koji način ne odražavaju stavove Evropske komisije.