Potraga, presuda, sjećanje: Novinari su zabilježili Mladićeve zločine

Potraga, presuda, sjećanje: Novinari su zabilježili Mladićeve zločine

Potraga, presuda, sjećanje: Novinari su zabilježili Mladićeve zločine

Analiza direktora BIRN-a BiH, koji više od deceniju prati predmete ratnih zločina u Haagu.

foto: ilustracija

Konačna presuda nekadašnjem komandantu Ratku Mladiću – koju je Haški sud izrekao pune dvije i po decenije od prve optužnice – suštinski je obilježena novinarskim radom. Od ratnih reportera koji su međunarodnoj javnosti otkrili užase prijedorskih logora i opsade Sarajeva, a kasnije i svjedočili pred sudom, do novinara koji su otkrili ulogu Srbije u njegovom 16-godišnjem bijegu od pravde, do onih koji su izvještavali o procesu, i time postavili percepcije javnosti u regionu o ovom suđenju i njegovom značaju.

Reporteri iz rata

„Vojska Republike Srpske (VRS) civile je smatrala ne samo legitimnom metom nego i glavnim neprijateljem“ – riječi su kojima je ratni dopisnik britanskog BBC-a Jeremy Bowen opisao realnost svog boravka u Sarajevu pod opsadom na suđenju bivšem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću kada je svjedočio u Haagu 2013. godine.

Bowen se prisjetio više incidenata u kojima su snage VRS-a, namjerno targetirale civile. Posebno urezan u sjećanje, kako je rekao, ostao mu je incident kada je granatirana sahrana. U Haškoj sudnici, prikazan je i snimak koji je sačinio Bowenov snimatelj, na kojem je zabilježen trenutak kada su groblje pogodile granate, dok su građani polagali cvijeće, kao i scena pružanja pomoći baki ubijene djevojčice koja je bila ranjena.

“Bio sam apsolutno ogorčen i smatrao sam da je to dostojno prezira. Ubistvo civila bilo je loše samo po sebi, a granatiranje sahrane bilo je groteskno”, kazao je u sudnici britanski novinar.

Njegov kolega iz BBC-a Martin Bell, koji je također dio rata proveo u glavnom gradu BiH, rekao je svjedočeći u Haagu kako je, od brojnih ratova o kojima je izvještavao, u bosanskom bila “pravljena najmanja razlika između civila i vojnika kada je riječ o uzimanju meta”. Ernaut van Linden, nekadašnji dopisnik Sky Newsa koji je 1992. izveštavao iz Sarajeva rekao je da je grad bio pod potpunom kontrolom VRS-a.

“Nije bilo struje, sve prodavnice bile su zatvorene. Nije bilo hrane. Sve je zavisilo od ‘dobre volje’ snaga bosanskih Srba”, rekao je Van Linden.

Ovi novinari samo su neki od onih čiji su iskazi bili među skoro 600 koji su saslušani tokom postupka Mladiću. Njihova svjedočenja, pamćenja, tekstovi i video snimci bili su krucijalni za Haške tužioce koji su željeli sudijama dočarati realnost rata u BiH i uloge jedinica pod kontrolom Ratka Mladića.

Osim Sarajeva, najvažniju ulogu su novinarski iskazi imali prilikom dokazivanja zločina u Prijedoru. Jedan od važnijih svjedoka bio je ratni dopisnik Guardiana Ed Vulliamy koji je jedan od prvih novinara koji su 5. augusta 1992., na poziv tadašnjeg predsjednika RS-a Radovana Karadžića, posjetili Omarsku i Trnopolje.

Vulliamyev izvještaj, kao i snimci izgladnjelih logoraša, koje je sačinio sa kolegicom Penny Marshall sa televizije ITN, jedni su od prvih viralnih izvještaja iz rata u BiH u međunarodnoj javnosti.

Svjedočeći protiv Mladića 2012. godine, punih 20 godina od kada je kročio u logore 1992., Vulliamy je rekao da nikada nije imao sumnju o tome šta je vidio u Prijedoru.

“Za Omarsku sam i tada smatrao, a i sada vjerujem da je bila koncentracioni logor”, rekao je Vulliamy.

Prijedorski logori dio su optužnice protiv Mladića, koja ga je teretila za genocid u toj opštini počinjen 1992. godine, kao i u Foči, Kotor Varoši, Sanskom Mostu i Vlasenici. Mladiću se sudilo i za terorisanje građana Sarajeva kampanjom snajperskog djelovanja i granatiranja koja je bila targetirana protiv civila, kao i za progone u 15 bh. općina i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

Potjera i proces protiv Mladića

Optužnica je Mladića teretila i za genocid počinjen u julu 1995. godine u Srebrenici, kada su snage VRS-a i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske učestovovale u ubistvima više od 7.000 muškaraca i dječaka.

Prva optužnica protiv Mladića podignuta je 25. jula 1995. godine, netom po okončanju operacije ubistava srebreničkih Bošnjaka, a dok je operacija prikrivanja tijela tek počinjala. Ukupno je mijenjana četiri puta. Prvo je precizirana krajem te godine, zatim dorađena 2002. godine, da bi nakon Mladićevog hapšenja 2011. godine dva puta bila skraćivana u cilju optimizacije suđenja.

Od prve optužnice do maja 2011. godine, skoro punih 16 godina, Mladić je proveo u bjekstvu.

Priču o tome koliko značajnu ulogu su imale srbijanske vlasti u njegovom skrivanju objavio je britanski novinar Julian Borger, autor knjige “Krvnikov trag”. U njoj Borger je pokazao da je srbijanska vojska uz pomoć ruskih obavještajaca bila uključena u Mladićevo skrivanje, kao i da vlasti Srbije nisu ozbiljno radile na pronalaženju tadašnjeg haškog bjegunca.

Borger je u ranijem razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) posebno naglasio raciju na Malu Moštanicu, kada su policajci tražili Mladića u pogrešnoj kući.

“Teško je reći da li su znali da je tamo… Teško je razaznati razliku između nesposobnosti i namjerne nesposobnosti. Generalno govoreći, tih godina Srbija se nije posebno trudila. Bili su pod pritiskom da rade neke akcije, ali su ih radili tako da su mu omogućili bjekstvo”, kazao je Borger.

Konačno, nakon godina međunarodnog pritiska, Mladić je uhapšen koncem maja 2011. godine. Suđenje je počelo godinu kasnije. Do momenta izricanja današnje konačne presude, prošlo je deset godina i deset dana.

U toku cijelog postupka saslušano je uživo 377 svjedoka, a iskazi skoro 600 je uvršteno u spis skupa sa oko 10.000 materijalnih dokaza. Na kraju maratonskog suđenja, prvostepenom presudom Mladić je u novembru 2017. godine osuđen na doživotni zatvor. Proglašen je krivim za sve tačke osim genocida 1992. godine. 

Na ovu presudu žalili su se i Haški tužioci i Odbrana, nakon čega je zbog promjena u Žalbenom vijeću i pandemije koronavirusa došlo do više odlaganja, apelacioni postupak trajao skoro četiri godine.

Drugostepena presuda, 8. juna 2021. godine, potvrdila je prvostepenu i Mladiću ostaje kazna doživotnog zatvora.

Praćenje suđenja

Mladićevo hapšenje izazvalo je ogroman interes domaćih, ali i svjetskih medija. Isto je bilo i sa prvostepenom presudom. Nažalost, ono što se dešavalo između ta dva datuma – svjedočenja, dokaze, suštinski rečeno, sve najvažnije – pratio je mali broj novinara. U BiH je kompletno suđenje od početka do kraja ispratio jedino BIRN.

Godinu nakon Mladićevog hapšenja, BIRN je 2012. godine objavio publikaciju pod nazivom „Mladić pod lupom: Zločinac ili lice sa estrade?“, koja je analizirala izvještavanje 42 medija (printane, online i novinske agencije) iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske u godini koja je uključivala hapšenje i početak suđenja.

U tom periodu analizirano je 12 medija iz BiH, 16 iz Srbije, te 14 hrvatskih medija. Ukupno je objavljeno 2.300 tekstova, najviše u Srbiji, a najmanje u Hrvatskoj. Analiza je bila poražavajuća. Najviše je objavljeno kratkih vijesti, a najveći broj objava je zabilježen neposredno poslije njegovog hapšenja, dok je mnogo manje pažnje posvećeno početku suđenja. Veliki broj objava imao je senzacionalističku notu – a nemali broj je bio i pristrasan.

Praćenje medija u godinama od objave te publikacije, otkriva da se ništa mnogo nije promjenilo. Jednostavna Google pretraga otkriva da su ozbiljnije medijske reakcije u toku suđenja izazivali incidenti – poput Mladićevog izbacivanja iz sudnice, ili rasprave sa Sudskim vijećem, dok su iskazi nekih od ključnih svjedoka, ostali slabo ispraćeni.

Mnogo je veći broj tekstova koji se odnose na političke komentare predmeta ili očekivanja od presude nego iskaza ljudi koji su otišli u Haag kako bi dali svoj doprinos dokazivanju Mladićeve krivice.

Sjećanja

Slično nas očekuje nakon drugostepene presude. Nedostajat će ozbiljnih analiza i educiranja čitalaca i gledalaca o značaju i segmentima ove presude. U danima koji dolaze, nesumnjivo da ćemo imati priliku da čujemo bezbroj izjava političara koji neće znati ni nabrojati tačno opštine za koje se Mladića tereti za genocid 1992. godine ili druge elementarne dijelove suđenja, dok će iskazi svjedoka generisati manje pažnje.

Među tim iskazima, postoje neki koje ću vječno pamtiti.

Od iskaza novinara koje sam citirao na početku teksta, do bivših pripadnika VRS-a koji su ispričali u sudnici da su odbili naredbe da ubijaju Srebreničane ili vidjeli leševe ubijenih Bošnjaka na Manjači, pa do brojnih zaštićenih svjedokinja i svjedoka koji su skupili snage i hrabrosti da govore o silovanjima, premlaćivanjima, ubistvima najbližih članova porodice u logorima i na stratištima i posljedicama koje su ovi zločini ostavili na njih.

U junu 2013. godine prvi put sam čuo iskaz svjedoka RM-313 koji je kao sedmogodišnjak preživio strijeljanje srebreničkih Bošnjaka, među kojima je bio i njegov otac, u selu Orahovac kod Zvornika.

On je ispričao da je, skupa sa ocem, kamionom prebačen iz škole i da su mu srpski vojnici vezali povez preko očiju.

“Izašli smo i odvezali su nam bili marame, naredili nam da legnemo i počeli su pucati po nama… Bio je mrak, ništa se više nije vidjelo”, rekao je RM-313.

On je kasnije ošamućen pukom srećom preživio tako što je naišao kombi Crvenog križa.

Godinama kasnije, Fahrudin Muminović odlučio je da ne želi više biti zaštićeni svjedok, nego da želi da imenom i prezimenom govori o onome što je preživio u Srebrenici.

Imao sam priliku da razgovaram s njim o tome, radeći na jednoj priči. Govoreći o tome šta mu znači svjedočenje rekao je: „Moj otac je imao ime i prezime, a sada ga nema više. Nisam želio da se ne zna to ime“.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.