Prva predsjednička debata ovogodišnjih izbora ostaće zabilježena po dominantno sportskim analogijama. Gotovo stomilionska publika je bila u rangu najvećeg američkog sportskog događaja “Super Bowla”, a sama debata je bila “dvoboj u super teškoj kategoriji”.

Izmijenjeno je mnogo teških udaraca ali nije bilo klasičnog nokauta pa je sve prepušteno konačnim sudijama – gledaocima (glasačima) i njihovim  procjenama.

Dan poslije, pitanje pobjednika je i dalje pitanje stranačke opredjeljenosti. Stvarni pobjednik tog spektakla su mediji jer su oni omogućili da njegova “živa” prezentacija, te uporedni i naknadni komentari dodaju potpuno novu dimenziju jednom političkom događaju.

Legenda kaže da je 1960. godine, Richard Nixon u prvoj televizijskoj debati, izgledao umoran i blijed, da je odbio uređivanje pred nastup, pa se neumjereno znojio. Don Hewitt, televizijski producent te debate, je sve posmatrao iz prve ruke: “Odmah sam shvatio da ne treba čekati dan izbora. Mi smo upravo izabrali predsjednika. I sve se to desilo na televiziji”.

Drugi dio legende kaže da su oni koji su preko radija slušali predsjedničku debatu, imali utisak da je Nixon “nadigrao” Johna Kennedyja. Oni koji su prošlog ponedjeljka samo na televiziji gledali ovogodišnju debatu, bili su više impresionirani hladnim licem Hillary Clinton nego onim šmrcajućim Donalda Trumpa. Ali milioni Trumpu naklonjenih tweetova, Facebook poruka i “lajkovanja”, dali su novi smisao onoj izreci o mostu i ćupriji, a sve u kontekstu savremenih medija. Ono što izgubiš na televiziji, dobiješ na “Twiteru”.

Slijedeći popularnu sportsku analogiju, “Clinton protiv Trumpa” je bio verbalni dvoboj u super teškoj kategoriji, s tri polusatne runde.

Prvu rundu, oko ekonomije, trgovinske razmjene i gubljenja industrijskih poslova je dobio Trump. (“Kako možemo očekivati da ista ekonomska politika donese neophodne promjene”)

U drugoj rundi, Hillary Clinton je vješto izbjegla temu izbrisanih e-mailova, poentirala na temu Trampovog neplaćanja federalnog poreza i tako izazvala protivnika da napravi grešku. (Trump: “To je bio pametan poslovni potez”)

Vraćanje na Obamin rodni list, pitanje Trumpovog tretmana žena, sposobnosti da se bude lider, pitanje stamenosti i izdržljivosti (“Kad on obiđe 112 zemalja, kad dogovara prekide vatre i puštanje iz zatvora disidenata, kada prođe 11-satno ispitivanje pred kongresnim Komitetom, neka onda govori o izdržljivosti.”) bili su karakteristični detalji u dvije runde što su pripale Hillary Clinton.

Jedan od njenih efektnijih odgovora je bio i onaj o pripremama za debatu. „Da, pripremala sam se. I znaš šta još: pripremam se da budem Predsjednica”.

U naknadnim analizama (a sve pokušavajući predstaviti Trumpa kao spontanog, neiskvarenog političara), „Fox News” komentatori su zaključili kako je Hillary više ličila na dobro istreniranog papagaja, na đaka-ponavljača a ne na iskrenog, predanog i kreativnog lidera. I baš kao što je demokratska konvencija u julu bio precizno režirani, prevashodno televizijski, spektakl, tako je i njen debatni nastup bio promišljeni, kontrolisani napor da izgleda „predsjednički”.

Nasuprot njoj, Donald Trump i njegovi saradnici su, najprije, bili lijeni da pristupe racionalnim pripremama pred debatu a onda su pokušali da, prevashodno politički određen medijski format, pretvore u „reality-show” u kome glavni junak nije dosadni intelektualac nego obični „čovjek iż naroda”.

I ma koliko se Trumpov izborni tabor trudio da prikaže da njegove debitantske pogreške neće imati negativne posljedice po glasačko opredjeljenje, prve reakcije onih još uvijek neopredjeljeni pokazuju da republikanski kandidat mora shvatiti razliku između prigodno dekorirane pozornice u North Carolini i televizijskog duela pred preko 80 miliona gledalaca.

Predsjednički historičar Michael Beschloss je efektno  istakao osnovni utisak nakon prve debate: „Bez nje (debate) većina potencijalnih glasača bi Donalda Trumpa zapamtila kao korektnog čitača teksta sa ekrana (telepromptera).”

Iako je Hillary Clinton precizno pratila scenario svojih medijskih savjetnika, i ona treba da pronađe način da, bez pomoći Bernie Sandersa, dosegne do određenih (mladi, nezaposleni) društvenih grupa.

Ilustrativan je primjer onih dvadesetak glasača bez striktnog opredjeljenja što ih je CNN okupio da na licu mjesta preispita prve reakcije nakon odgledane debate. Ubjedljiva većina je smatrala da je Hillary Clinton ostavila povoljniji utisak ali je tek dvoje priznalo da su, pod uticajem viđenog, izabrali svog kandidata.

Ostali će sačekati prestale dvije debate i odlučiti kako će glasati. To je najjasniji odgovor na hipotetičko pitanje što ga je Hillary Clinton postavila neposredno pred početak priprema za debatu: „A zašto nemam 50 poena prednosti?” Vjerovatno zato što su, u jesen 2016. godine, Sjedinjene Američke Države duboko podijeljene na „plave” i „crvene”, na dvije političke grupe čiji najzadrtiji predstavnici, ma koliko bile očigledne mane njihovog kandidata, neće tako lako promijeniti svoje uvjerenje.

Konačno, ostaju neka zapažanja o 90 minuta televizijske prezentacije i Lesteru Holtu kao voditelju i usmjerivaču diskusije. Reakcije „zainteresovanih snaga” su bile jasan indikator stare izreke 'ko gubi ima pravo da se ljuti'.

Simpatizeri Hillary Clinton su, naročito u uvodnom dijelu posvećenom ekonomiji, zamjerali Holtu što je dopustio Trumpu da je prekida i tako nametne utisak da ona nema adekvatan odgovor.

Republikanci su bili bijesni što je Holt „pritiskao” Trumpa oko poreza i Obaminog rodnog lista, a propustio da pita za Clintonovu fondaciju i Bengazi.

Trump je protestvovao i zbog navodno pokvarenog mikrofona ali jedan sitni, tehnički detalj je, definitivno, bio odlučujući oko pitanja pobjednika ove debate.

Kamere su bile usmjerene na predsjedničke kandidate i Lestera Holta, publika je bila u mraku s tek ponekom zvučnom reakcijom a većim dijelom prenosa, ekran je bio podijeljen, s krupnim planovima govornika i reakcijama protivnika. Pa, kao što je „pokvareni mikrofon” uhvatio svako Trumpovo šmrcanje, tako je kamera bila nemilosrdna u praćenju njegovih reakcija, grimasa i srkanja vode, nasuprot „pokerskom” licu Clintonove.

Ukupno medijsko pakovanje, televizijska prezentacija i moderatorov pristup, naveli su pojedine republikance, među kojima je bio najglasniji nekadašnji gradonačelnik New Yorka Rudolph Giulliani, da predlože Trumpu odustajanje od daljnjih debata. To je još jedan dokaz da će ovogodišnji izbori ostati upamćeni po republikanskom forsiranju utiska da njihovi stvarni protivnici nisu demokrate nego mediji. U prilog tome ide i Gallupovo istraživanje da 32% Amerikanaca i tek 16% republikanaca vjeruju u objektivnost medija.

Za republikance, mediji su kao i demokrate: elitisti, kvazi-intelektualci odvojeni od običnog svijeta. I to je u redu jer je poruka koju šalju svojim simpatizerima nedvosmislena: nemojte da brinete što ste glupi da razumijete kolumniste „New York Timesa”, vi ste dovoljno pametni da glasate za nas.