Sa novim generacijama je o ratu, pomirenju, nacionalizmu i ekstremizmu potrebno na drugačiji način pričati, a omladinske organizacije aktivne u toj oblasti to čine kroz društvene mreže, podcaste, mimove, blogove i druge mladima interesantne forme.

foto: unsplash

Ekstremistički i nacionalistički narativi, češće nego što bismo to željeli priznati, pogađaju mlade osobe, a „regrutiraju“ ih zahvaljujući vještom korištenju društvenih medija i virtuelnih alata. S druge strane, projekti, inicijative, platforme i mediji okrenuti mladima, a posvećeni borbi protiv ekstremizma i nacionalizma, te gradnji mira i pomirenja, nisu onoliko česti koliko bi se dalo na prvu zaključiti. Na nivou narativa o pomirenju postoji i svojevrsna prezasićenost, te osviještenost da on predstavlja, dvadeset pet godina nakon završetka rata, tek floskulu i šifru za jednostavan utrošak grant sredstava bez mnogo razmišljanja o stvarnim efektima, koji izostaju i zbog toga što sektori kojima bi trebao biti zadatak da se ovim temama bave, poput obrazovanja, nisu za njih osobito zainteresirani. Slično se može kazati i za mainstream medije, koji se ne libe okoristiti se nacionalističkom retorikom kako bi dostigli klikabilnost ili raspirili senzacionalizam, a u nedostatku medija specijaliziranih za mlađu publiku, ovaj je fenomen posebno poguban. Konačno, u duhu novih vremena koja zahtijevaju, logično, i nova sredstva, javlja se svijest da je mladim ljudima koji pripadaju generaciji tzv. digitalnih urođenika, potrebno na potpuno drugačiji način pričati o naslijeđu rata i pomirenju, kao i o nacionalizmu i ekstremizmu. Stari načini, poput mirovnih kampova ili ex cathedra edukacije više nisu u fokusu (iako i dalje u izvjesnom smislu daju rezultate) – na red su došle društvene mreže, podcasti i mimovi, blogovi i vlogovi, te druge, mladima bliske forme za dijeljenje ideja i informacija.

Međutim, između bujanja ekstremističkih narativa, medijske (ne)odgovornosti, grantovskog modela funkcioniranja i nebrige javnog sektora i institucija, neke zanimljive inicijative ipak postoje. Četvero mladih ljudi predstavlja vlastite ideje o tome kako informišu i obrazuju svoje vršnjake o ekstremizmu, nacionalizmu i radikalizmu, odnosno pomirenju i izgradnji mira, te u kakvim materijalnim i ekonomskim uslovima to čine.

Mačke protiv ekstremizma

CAT BiH, odnosno „Citizens Against Terrorism“, ili, kako ih znamo sa društvenih mreža „Mačke protiv terorizma“, grupa su mladih ljudi pri Omladinskom resursnom centru iz Tuzle koji su se okupili oko ideje otpora radikalizmu i zagovaranju mira. Njihovu publiku čini oko 20.000 pratilaca na Facebooku, 2.000 na Instagramu, a budući da odnedavno rade i putem YouTubea – tamo ih prati zasad 500 gledalaca.

„Osuđujemo negativne pojave kao što je radikalizam koji vodi ka nasilnom ekstremizmu, govoru mržnje, šovinizmu, i svakom drugom vidu ekstremizma koji su nažalost svakodnevno prisutni u današnjem svijetu. Naša misija je pozitivno djelovanje na društvenim mrežama i kreiranje alternativnog narativa kroz medijske sadržaje“, kaže Ammar Grabić, koordinator inicijative.

CAT BiH je prepoznatljiv po svojoj upotrebi mimova (eng. meme), ali je to sada, riječima Grabića, tek dvanaesti dio onoga što ova grupa mladih ljudi radi. Kada su se okupili početkom 2017. godine, u razmišljanju o tome šta bi željeli raditi, dosjetili su se da upravo mimovi spadaju među najpopularnije sadržaje među mladima. A zašto mačke? Upravo zato što su one na trećem mjestu po popularnosti (odmah iza ženskih grudi i beba).

Pored prisustva na Facebooku, Instagramu, YouTubeu i drugim mrežama, CAT djeluje i putem svog web portala na kojem objavljuju, priča Grabić, „pozitivne primjere, prakse, prilike za mlade ljude. Za YouTube snimamo dva serijala, vlog CAT patrola i podcast Podcat. Trudimo se biti u trendu i pratiti popularne forme upravo kao što su vlogovi i podcasti, a želimo da djelujemo i na TikToku. Najbolji način da se pristupi mladima jeste da se sadržaj pojednostavi, što se vidi na primjeru političkih govora, koje kad pojednostavimo tačno vidimo šta su obećali i šta od njih možemo očekivati. Također je važno i biti originalan, prepoznatljiv u moru istoga, pronaći vlastiti smjer”.

Svoj smjer prepoznali su u kreiranju kontranarativa nacionalizmu i senzacionalizmu u medijima.

“Mediji nas trenutno bombarduju upravo takvim temama, stvaraju nam pogrešnu sliku o stvarnosti. Mladi smatraju da mediji nisu slobodni, te da su korumpirani i da promovišu teme koje odgovaraju aktuelnoj vlasti, makar to bio i nacionalizam, za koji znamo da vodi ka ekstremizmu. Dok skrolamo kroz Facebook ili Instagram feed takve su teme u većini, uglavnom uz clickbait naslov, često pune dezinformacija. To svakako utiče na kritičko razmišljanje i željeli smo kreirati sadržaj koji će to promijeniti”, kaže Grabić.

CAT BiH uskoro predstavlja i svoj prvi dokumentarni film, posvećen Muhamedu Šefketu Kurtu, hrabrom tuzlanskom muftiji koji je spasio tuzlanske Srbe od ustaške kame. Taj čovjek je za svoj angažman na zaštiti tuzlanskih Srba, kojima se spremala smrt kao odmazda za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu, nagrađen i Ordenom bratstva i jedinstva.

“Snimili smo film o ovoj velikoj ličnosti, čovjeku koji je bio prepoznatljiva ličnost Tuzle i koji je spriječio genocid nad pravoslavcima u Tuzli, želeći mu odati počast i ukazati da je i u najteža vremena bilo ljudi koji nisu imali predrasude”, kaže Grabić.

#TvojGlasJeBitan u Mostaru

Kao volonterska spontana ideja nastala je i nestranačka kampanja #TvojGlasJeBitan, i to u tri zemlje bivše Jugoslavije: Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, gdje je djelovala tokom izbornih ciklusa ove godine. Iako su nastali relativno nedavno, već su prikupili skoro 3.000 pratilaca na Instagramu i skoro 6.000 na Facebooku. Inicijativa je pokrenuta na društvenim mrežama, ali u posljednje vrijeme sve više napušta virtuelni prostor i izlazi na ulice. Aktivisti i aktivistkinje te inicijative usmjereni su prije svega na pozitivnu retoriku koja je jedina sposobna nadići nacionalne i etničke podjele.

Njihova kampanja održana povodom lokalnih izbora u BiH nastavljena je i u Mostaru, gdje su proteklog vikenda lokalni izbori održani prvi put nakon dvanaest godina. Upravo su u tom gradu okupili mlade ljude iz više od deset lokalnih zajednica širom BiH, odnosno predstavnike inicijativa koje podstiču na glasanje. Taj “front” mladih aktivista i aktivistkinja provodio je ulične akcije, flash mobove i door-to-door kampanje, najviše od svega se trudeći da razgovaraju sa građanima i građankama i saznaju više o njihovim stavovima prema izborima.

“Mostarcima i Mostarkama smo dijelili letke na kojima smo im ponudili razloge zašto da glasaju, na drugoj strani je pisalo na koji način to treba da učine. Glasači su bili vrlo zahvalni zbog toga, mada smo bili pozitivno iznenađeni nivoom političke pismenosti kod mladih. Mladi se vrlo zanimaju za politiku”, kaže Nermin Topovčić iz ove inicijative i dodaje da nacionalne teme nisu u fokusu kampanje, nego su to bili brojni praktični problemi tog grada.

“Jedan gospodin nam je sugerisao da bismo letke trebali dijeliti na sva tri jezika i na oba pisma, ali mislim da je namjera bila satirična. Smatramo da su naše akcije u Mostaru bile vrlo korisne”, dodaje Topovčić.

“Update” antifašizma

YIHR (Youth Initiative for Human Rights) BiH je organizacija čije su aktivnosti također posvećene mladim ljudima i njihovom obrazovanju u oblasti ljudskih prava i političke i medijske pismenosti. Iza njih je dugogodišnji rad u oblasti pomirenja i suočavanja s prošlošću, te kampovi i skupovi kroz koje su prošle stotine mladih. Iako manje fokusirani na online aktivizam, YIHR je i na tim kanalima itekako prisutan, a trude se i inovirati unutar ovih tema i ponuditi drugačiji pristup mladim ljudima, svjesni da nova vremena zahtijevaju i nove metode.

“Danas odrastaju mladi ljudi koji, ako se nisu obrazovali u neformalnom sektoru, nikad nisu imali priliku saslušati ‘drugu’ ili ‘treću’ stranu priče. Rastu s jednim narativom, ne prepoznajući druge, a dolazi momenat kada će oni morati zajednički graditi društvo. U formalnom sektoru, odnosno u obrazovanju, nema interesa za razgovor o pomirenju. Naprotiv, recimo u RS-u je potpisan sporazum o usklađivanju planova i programa sa Srbijom, što znači da ćete imati jednu grupu djece koja uče nešto posve drugačije u odnosu na njihove vršnjake koji su udaljeni svega nekoliko kilometara od njih. Obrazovni sektor je tako žrtva politike”, kaže Fuad Avdagić, koordinator u toj organizaciji.

Zato su osmislili i projekat Antifa 2.0, svojevrsni update antifašizma za novu generaciju.

“Fašizam je danas prisutan u novim oblicima i on je ‘sam sebe’ prilagodio novom vremenu, na društvenim mrežama postoje razni oblici regrutovanja mladih ljudi u te ideologije. Antifašizam, s druge strane, kao da je stao na obilježavanju značajnih datuma i na priči koja se već decenijama ne mijenja. Želimo ga vratiti kao temeljnu ljudsku vrijednost kako bi se mogao suprotstaviti tom novom rastućem neofašizmu”, kaže Avdagić.

Jedan od načina za to jeste izbjeći ‘klasične’ načine podučavanja antifašističkim vrijednostima i okretanje kulturi, kao jednom od alata. YIHR je tako raspisao konkurs za najbolju radiodramu na temu antifašizma, a najboljim je proglašen banjalučki autor Slaviša Radan s tekstom „Ubice“. Ta radiodrama bit će snimljena i emitirana u saradnji sa redakcijom dramskog i dokumentarnog programa BH Radija 1.

“Drugi segment ovog projekta je izložba radova mladih ljudi na temu antifašizma: fotografija, video snimaka i svjedočanstava. Želimo ovu izložbu da prikažemo u cijeloj BiH, a radimo i na tome da je postavimo i u nekim evropskim gradovima. Tema pomirenja je vrlo aktuelna, a antifašizam je temeljan za izgradnju ovog društva i države. I ovaj projekat pokazuje kako nastojimo uvijek biti dopadljivi, inovativni, otvoreni, a da pritom teme obrađujemo ozbiljno, uz insistiranje na činjenicama”, ističe Avdagić.

Od mladih mladima

Veliku pažnju mlade publike privlače i aktivnosti omladinskog magazina Karike, koji na Facebooku prati skoro 8.000 osoba, te nešto više od 2.000 na Instagramu. Taj medij spada među svega nekoliko specijaliziranih medija za mlade u BiH (među kojima se ističu časopis Preventeen te Omladinski program BH Radija 1), svjedočeći o siromašenju medijskog ekosistema kad su u pitanju sadržaji za ovu dobnu skupinu. Tematski uvijek aktuelni, novinari i novinarke Karika bave se u posljednje vrijeme ponajviše mentalnim zdravljem i politikom, odgovarajući tako na izazove pandemijske, ali i izborne 2020. godine, kako to u razgovoru za Media.ba ističe glavni i odgovorni urednik Anes Osmić.

“Karike su magazin namijenjen mladim ljudima od 17 do 25 godina, ali i svima koji rade sa mladima, te svima koji žele da se informišu o životu jedne mlade osobe u BiH. U fokusu mog uredničkog rada bilo je stvaranje medijskog prostora za mlade od strane mladih, a to smo postigli tako što smo otvorili priliku mladima da pišu o temama koje zanimaju njihove vršnjake, jezikom koji je mladima blizak i zanimljiv. Želimo osloboditi mlade ljude da pričaju o raznim temama, ali i da im pokažemo da imaju brojne identitete i dijelove sebe, osim tog nacionalnog koji je uvijek u prvom planu”, priča Osmić.

Iako se nisu direktno, kroz teme, bavili borbom protiv nacionalizma i ekstremizma, te pomirenjem, njihov cjelokupni angažman je inkluzivan i usmjeren protiv retrogardnih ideologija.

“Za Karike pišu ljudi iz cijele BiH, a vjerujemo da mlade ljude, odakle god dolaze, zanimaju iste teme”, ističe Osmić.  

Kroz teme kao što su “Skidamo maske”, gdje su istraživali šta je to politika uradila za mlade za vrijeme pandemije, ili “Na mojoj koži”, zbirku blogova mladih koji opisuju iskustva diskriminacije, Karike djeluju informativno ali i obrazovno u domenu političke pismenosti i ljudskih prava. Organiziraju i debate u formi videa, znajući kako je mladima ta forma bliska, te na Instagramu imaju i galeriju ljudskih prava, gdje predstavljaju statistike koristeći ilustracije i grafike.

Osmić kaže kako su blogovi koje im šalju mladi ljudi izuzetno čitani, a neke od tema kojima su se bavili su i veze između pripadnika različitih nacionalnosti, ili o za naše društvo izuzetno kontroverznim temama kao što su život LGBT osoba u vehabijskoj porodici. Takve teme, međutim, kako to pojašnjava Osmić, nisu bile radikalno čitanije od drugih, što pokazuje da među mladima ipak postoji svojevrsni pomak u odnosu na vladajuće nacionalističke narative u našoj zemlji.

Osmić, osim uredničkog angažmana i rada sa studentima na Odsjeku za književnost naroda BiH, gdje je zaposlen kao asistent, autor je i scenarija web serije “Podrugljivci”, mnogo direktnije povezan sa temom izgradnje mira. Seriju je režirala Nejra Latić-Hulusić, a uloge tumače mladi glumci naturščici uz glumicu Armu Tanović Branković koja glumi voditeljicu kampa. Trenutno su u fazi montaže, a plan je da se emituje na YouTubeu, upravo u težnji da se približi mladoj publici. Ideja o toj seriji je nagrađena na konkursu koji su organizirali Populacijski fond UN, Fondacija Mozaik i Ambasada Velike Britanije u BiH, s ciljem da ohrabre mlade ljude da na drugačiji način razmišljaju o izgradnji mira, te da pokažu kako narativi zasnovani na mržnji imaju alternativu. Najbolje ideje dobile su, u prosjeku, po 15.000 KM za realizaciju – u slučaju “Podrugljivaca”, taj iznos bio je dovoljan za oko 85 posto troškova produkcije.

“Iako mi je tema na prvu bila neinspirativna, prijavio sam se. Istražujući, razmišljajući o temi, sjetio sam se dječaka Ante koji nikad nije prešao Stari most, i shvatio sam da se treba baviti posljedicama, naslijeđem rata koje živi i moja generacija i generacija rođena poslije rata. Imao sam potrebu ispričati generacijsku priču o mladim ljudima rođenim devedesetih koji nisu direktno učestvovali u tom ratu, ali je on na njih ipak ostavio nevjerovatne posljedice”, kaže Osmić.

“Podrugljivci” su, tako, krenuli sa pozicije hejta prema često nasilnim i neprirodnim NGO praksama pomirenja. Serija se odvija u jednom mirovnom kampu, a fokusirana je na četvero mladih ljudi potpuno različitih pozadina, a jedina zajednička osobina im je skepsa i ironija.

“Međutim, kada krenu razgovarati, istinski razgovarati o svojim očevima, oni shvataju da imaju isti problem, a to je izuzetno disfunkcionalan odnos prema ocu kao direktna posljedica rata. Po prvi put tada oni nekome pričaju svoju ličnu priču, i to na način da se ne takmiče čija je bol veća i ko je više propatio, nego da se približe jedni drugima, da shvate koliko su unatoč razlikama bliski. To se tokom proteklih 25 godina ni na jednom kampu nije desilo, da se mladi okupe i da imaju prostora da govore, bez da im se servira neka priča unaprijed, bez da budu dio statistike, nego da zaista otvore dušu jedni drugima”, priča Osmić.

Karfiol u obliku pomfrita

Sve inicijative o kojima ovdje pišemo finansirane su kroz grantove. Nijedna od njih nema državnu potporu, nego se realiziraju zahvatljujući sredstvima stranih donatora. Vrijedi potcrtati da su CAT BiH i #TvojGlasjeBitan započele volonterski, da bi tek nakon značajnih rezultata i javne eksponiranosti privukle pažnju donatora.

“Krenuli smo volonterski, a okupili smo preko stotinu zainteresiranih mladih ljudi. To je bila naša zajednička ideja koju smo smatrali bitnom, a donatori su nas tek kasnije prepoznali. Oni su odlučili da nam daju neki ‘boost’ kako bismo mogli aktivnosti da provodimo na višem nivou. Iako i dalje dosta toga radimo volonterski, za neke stvari nam je bilo potrebno da imamo finansije, npr. da platimo putne troškove mladima i osiguramo organizaciju događaja kao što je naša mostarska konferencija”, objašnjava Topovčić.

“Trudimo se da uvijek uz ono što smo već obećali donatoru uvijek donesemo i nešto novo. Naša CAT patrola i Podcat su primjer – rađene su volonterski i spontano, a sada već postoji mogućnost da se komercijalizuju i krenu prema nekoj drugoj platformi, ističe Grabić, te dodaje da je velika prednost što njihovi donatori nisu tražili branding na samom sadržaju. Njima nije bitna njihova vidljivost, nego naši ciljevi. Smatram da smo upravo zbog toga uspjeli doći do pratilaca“, kaže on.

Na projektnoj bazi finansira se i YIHR BiH, a njihov koordinator ističe da prate pozive donatora i biraju oblasti koje ih interesiraju, te u skladu s tim šalju prijedloge. Ističe da se bar dvije trećine nevladinih organizacija finansira na takav način, što nije najpogodnija pozicija.

„Uvijek je šteta kada imate dobar projekat koji mora završiti, jer ne možete dalje naći finansijera. Formalni sektor može učiniti mnogo toga na dugoročnijoj bazi – kada bi to željeli, ali to ne žele iz različitih političkih razloga. Zato je moja lična filozofija da koliko god se neke stvari činile uzaludnima, bitno je raditi, makar i kroz male korake. Na planu pomirenja, bez obzira koliko učesnika imate, njih 10 ili 200, neki od njih će se vratiti s pozitivnim iskustvima, naučiti nešto ili iskusiti, promijeniti svijest ili ojačati“, kaže Avdagić.

„Kada jednoj osobi pomognete ili je na neki način promijenite, već ste nešto učinili. To je doprinos koji može imati svaki pojedinac – može izabrati da se žali, a može izabrati i da nešto uradi. Važno je ići dalje i raditi, bez obzira na poteškoće“, zaključuje optimistično.

Stalnog donatora ima i omladinski magazin Karike, no Osmić skreće pažnju na jedan vrlo bitan, a često zaboravljen aspekt rada takvih organizacija – honorar za rad.

„Donatori vjeruju da angažman na Karikama mladima treba biti prva prilika za rad i učenje, a ja kao urednik vjerujem da ničiji rad ne treba biti besplatan. Mlade trebamo učiti da kada nešto dobro rade trebaju biti i plaćeni, na taj način se uspostavljaju standardi“.

Kada su Karike dobile dodatna sredstva za jedan od svojih potprojekata posvećen ljudskim pravima, donator im je pokušao ukinuti sredstva za honorare, priča Osmić.

„Međutim, Karike se ne mogu pretvoriti samo u priču o ljudskim pravima. Inače je dosta izazovno baviti se finansiranjem medija koji nisu Baka Prase ili neki sličan sadržaj koji donosi klikove i može privući oglašivače, a mi od naše ciljane publike u ovom trenutku doista ne možemo tražiti da plaćaju sadržaj. Donatori također potencijaraju edukaciju i ulaganje u opremu, i nekad doista morate potrošiti sate da objasnite da je potrebno platiti i autorski rad“, ističe Osmić.

Iako su izrazi poput „pomirenja“ ili „borbe protiv nacionalizma“ u mnogome postale floskule i neka opšta mjesta projektnog jezika, sagovornici u ovom tekstu smatraju da ključno pitanje nije „šta“ nego „kako“. Drugim riječima, ključni problemi bh. društva su isti, ali je neophodno da se pristup organizacija mijenja: aktivno i kreativno korištenje društvenih mreža, ali bez zanemarivanja izlaska na ulicu i pokretanja konkretne akcije, kao i usvajanje novih formata kao što su podcast ili video, pa sve do stvaranja vlastitog originalnog sadržaja. Bilo da sami ulaze u produkciju filmskih i serijskih sadržaja (kao što to vidimo u slučaju dokumentarnog filma inicijative CAT ili web serije „Podrugljivci“), ili traganja za takvim originalnim sadržajem kroz konkurse (poput onog koji je raspisao YIHR tražeći originalnu radiodramu, fotografije i druge umjetničke radove), čini se da je ključ djelovanja u oblasti o kojoj ovdje pišemo upravo u okretanju alatima kulture ili, još konkretnije, narativne umjetnosti, što je svakako zanimljiv pomak.

“Uvijek se bavim tom mišlju kako sad neke suštinske teme, poput medijske pismenosti ili izgradnje mira, predstaviti tako da mladima budu zanimljive, odnosno, kako da karfiol ponudim u obliku pomfrita. Smatrao sam da je ključan način na koji se prezentuje, a ponekad mi se čini da u moru sadržaja koje mladi dobijaju kroz TikTok, Instagram, YouTube, ove teme za njih baš i nisu važne. Teško je dobiti neku jasnu povratnu informaciju o tome, čak i kada izađemo iz naše ‘niše’. Na kraju se sve završi na tome da to što radimo ima smisla lično nama, makar to bilo i unutar tog vlastitog mikrokosmosa”, zaključuje Osmić.

___