U nedostatku formalne organizacije koja bi zastupala novinarska radna prava, jedna Viber grupa tek se simbolično naziva sindikatom.

foto: pixabay/ilustracija

„Novinarski sindikat“ broji 250 članova. Viber grupa formirana nakon napada na novinara RTVBN Vladimira Kovačevića u augustu prošle godine ponovo je pokrenula temu potrebe formiranja stvarnog novinarskog sindikata.

Na inicijativu nekoliko novinara, Viber grupa je prvo poslužila za dogovore o protestima nakon napada na Kovačevića, a kasnije i redakciju Žurnala, pa i nedavno portala Radiosarajevo.

Iako su vođene polemike o formiranju sindikata, grupa uglavnom služi za razmjenu informacija, foto, audio i video materijala i brojeva potencijalnih sagovornika za novinare širom BiH.

No, šta je sa istinskim sindikatom novinara?

Novinari su uglavnom skeptici, ali kažu da nije nemoguće osnivanje jedinstvenog sindikata novinara. Takav sindikat bi bio najbolja zaštita za prava novinara, mišljenja je advokatica Mersiha Delić. Ideja o novinarskom sindikatu stara je 23 godine, prisjeća se za Media.ba Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica lista Oslobođenje.

„Ideja o novinarskom sindikatu traje od – ako se ne varam – kraja 1996. najkasnije početka 1997. godine, jedne velike novinarske skupštine na kojoj smo dvoje kolega, koji su danas već odavno penzioneri (sticajem okolnosti radili su u Oslobođenju, pa znam te podatke) predložili u radnu grupu za osnivanje sindikata. Ali nekako je uvijek bilo prečih stvari.“

Decenijama poslije, od sindikata novinara smo daleko, možda i dalje od tih posljednih godina prošlog milenijuma. Selimbegović vjeruje da se sindikat može osnovati, a kaže da u BiH postoji dovoljno sindikalnih ćelija koje bi mogle zajedničkim angažmanom doći do masovnije organizacije. Ipak, priznaje da je za to potreban angažman i malo više novinarske posvećenosti. Sindikat novinara bi, dodaje, bio organizovana snaga, iskaznica novinarske moći i naravno da bi regulisao osnovna radna i statusna prava novinara.

Od jedinstvenog novinarskog sindikata, za sada je živa samo virtuelna Viber grupa, a novinari nakon iznesene ideje o sindikatu nisu napravili nijedan korak ka njegovom formiranju. Stvari su tako, ostale na početku.

„Smatrali smo da saopštenje u kojem se osuđuje napad na kolegu Kovačevića nije dovoljno“,  prisjeća se za Mediacentar Amina Čorbo Zećo, novinarka Agencije Patria, događaja zbog kojeg je njen kolega Armin Aljović odlučio osnovati grupu.

„Iskazana je, za sada stidljivo, ali vjerujem da će u konačnici i biti ostvariva, ideja o formiranju sindikata za novinare. Mi smo jedna od rijetkih zemalja koja nema riješeno pitanje Kolektivnog ugovora“, optimistična je Čorbo Zećo. Pojašnjava kako bi to riješilo pitanje minimalne plaće ispod koje se ne može u profesionalnom novinarstvu, kao i obavezu rješenja zdravstvenog osiguranja za novinare, kao i druga slična pitanja iz oblasti radnih prava, a sindikat bi, smatra ona, mogao da pomogne i u zaštiti novinara iz malih redakcija gdje radi troje ili četvero ljudi jednako kako se trenutno štite uposlenici javnih servisa koji imaju sindikat(e).

Jedinstven novinarski sindikat važno je imati zbog zaštite profesije, mišljenja je Mirsada Demirović Lingo, dopisnica Nezavisnih novina iz Sarajeva, ipak izražavajući sumnju u realizaciju ideje.

„Treba nam nešto drugačije od udruženja, treba nam organizacija koja će nas istinski štititi, organizacija koja će imati resurse i samofinansiranje“, kaže Demirović Lingo.

„Novinari bi morali imati sindikat kao i svaka druga profesija, čak je novinarima i potrebniji jer su pritisci drugačiji i opasniji, no teško da ćemo doći do njega, pogotovo jedinstvenog sindikata za cijelu BiH, a za to je mnogo razloga“, kaže novinarka Rubina Čengić.

„Podijeljeni smo po entitetima ili kantonima, po vrsti medija, po pristupu poslu. Mnogo je neznalica u novinarstvu. Mnogo je poslušnika i vlasnika medija koji svojim uposlenicima ne bi dozvolili organizovanje u sindikat“.

Čengić Viber grupu vidi kao kanal profesionalne solidarnosti za bržu komunikaciju s kolegama iz cijele BiH. Podsjeća i na situaciju kada su kolege u grupi tražile „neosoljenu svinjsku mast, ljekara određene specijalizacije“, ali ne vjeruje da grupa može izrasti u sindikat. Grupa uistinu nerijetko služi za razmjenu informacija koje nisu nužno vezane za profesionalne teme, kao naprimjer gdje kupiti određenu hranu ili pronaći lijek.

Praksa pokazuje nužnost za promjene

Mnogi su novinari i novinarke proveli godine radeći u redakcijama medija, uključujući i javne servise, bez da su njihova radna prava ispoštovana. Stara je i već dobro uhodana dugogodišnja praksa u mnogim medijima da važan dio novinarskog posla nerijetko rade oni koji su već godinama angažovani po ugovorima o djelu i autorskim ugovorima, zvanično kao spoljni saradnici, a u stvarnosti raspoređeni kao i oni stalno zaposleni.

„Radila sam više od četiri godine, bez ugovora (o radu, op.ur.), kao spoljni saradnik na javnom servisu. Nisam imala ni zdravstveno ni penziono osiguranje“, počinje priču novinarka koja je željela ostati anonimna (ime poznato redakciji).

Nastavlja da su njena prava godinama kršena te dodaje: „Naš razilazak je bio čisto raskidanje ugovora, odnosno izgovor da mi ugovor nije produžen“. Smatra da su razlozi za raskidanje ugovora o honorarnoj saradnji bili neopravdani, naročito s obzirom na to da tome nije prethodilo nikakvo upozorenje, a odluku je dobila isti dan.

Da se u medijima teško dolazi do ugovora o radu svjedoči i komentar u živom programu RTRS-a u emisiji „Srpska danas“ 10.10.2017. kada se javila slušateljica i voditelja i goste upitala: „Da li znate da upravo na televiziji na kojoj gostujete ima toliko neregularnosti, posebno koje se tiču honorarnih radnika koji preko dvije i po godine znaju potpisivati ugovore o privremenim i povremenim poslovima koji se smiju potpisivati, odnosno na osnovu kojih se smije raditi samo 90, odnosno 60 dana u godini, a mi radimo i po 8-9 godina? Konkretno, u mom slučaju, dvije i po godine“, rekla je u programu, kako se kasnije utvrdilo, voditeljka vremenske prognoze RTRS-a, Hana Hadžibegović. 

Čime bi se sindikat bavio?

Da postoji jedinstven sindikat, mogao bi se boriti da primora poslodavce da za medijske uposlenike osiguraju radne ugovore, poštuju radno vrijeme, isplaćuju fer plate i doprinose. Iako broj medija raste, pogotovo online, oni koji u njima rade, čini se, sve su razjedinjeniji. Samo su ove godine osnovana dva nova udruženja novinara, Udruženje novinara Istočno Sarajevo i Udruženje novinara Republike Srpske, uz već postojeća od ranije. A udruženjima misija nije primarno borba za radna prava na način kako bi to sindikat radio.

Sindikat u javnom servisu u slučaju naše sagovornice s kojom je redakcija prekinula saradnju nakon četiri godine nije uradio ništa.

 „Sindikat djeluje kao tijelo koje je tu da zaštiti one koji su uposlenici, a radnici 'bez statusa' u očima sindikata ni ne postoje. Nije postojala nikakva opcija žalbe, istrage, utvrđivanja neučinka ili bilo koje druge procedure, koja bi bila sprovedena za svakog drugog uposlenika koji je u radnom odnosu i samim tim zaštićen“, priča novinarka koja je, zahvaljujući njenom radu, novi posao ubrzo pronašla.

Hrvatska kao primjer

Da novinarski sindikat može učiniti puno na zaštiti novinarskih prava i sloboda zna Špela Cvitković Iličić, sarajevska dopisnica HRT-a. Upravo je i HRT-ova podružnica Sindikata novinara Hrvatske učestvovala u izradi kolektivnog ugovora s poslodavcima i zaštite novinara, što u BiH, nije ni ideja. Sindikat novinara Hrvatske novinarima pruža pravnu pomoć, a prikupljena članarina ide u Fond solidarnosti iz kojeg se novinarima isplaćuje pomoć u slučaju smrti člana porodice ili u slučaju gubitka posla.

Takođe, SNH često organizuje tribine na kojima se govori o pravima novinara, a Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva upozorava na eventualna kršenja novinarske etike, tako da je i segment samoregulacije zastupljen u novinarskoj zajednici naših komšija.

Za razliku od sindikata javnih servisa u BiH, članom Sindikata novinara Hrvatske mogu postati ne samo novinari s ugovorom o radu, već i honorarni saradnici i freelanceri. Novinari se tako mogu učlaniti na dva načina, skupa s podružnicom u mediju u kojem rade ili kao pojedinci.

Dok novinari u BiH rade bez kolektivnog ugovora i dok ne postoji krovni sindikat, kolege iz Hrvatske se vode onim da „ako se udružimo u solidaran sindikat, novinari neće biti potrošna roba“. Još jedan savjet novinarima u BiH može se pročitati u uvodnom tekstu na stranici Sindikata novinara Hrvatske: „Razjedinjeni molimo, ujedinjeni pregovaramo“!

Novinari u BiH su daleko i od sindikata i od Kolektivnog ugovora, a u Viber grupi, više niko ne spominje formiranje sindikata, a sve se manje priča i o ostalim, trivijalnim stvarima za novinarsku profesiju, poput svinjske masti.

„Novinarski sindikat“ je tako postao samo virtuelan, onda kada smo online, i kada nam zatreba broj, informacija ili pomoć kolega, ona infomativna. Za pravnu pomoć novinarima trebaće offline sindikat, daleko brojniji i bez ograničenja od 250 članova, na koliko je „ujedinjenu“ novinarsku zajednicu prisilila mobilna aplikacija.

___