Postoje komplicirani i teško čitljivi tekstovi koji čitatelju ubijaju i najbolju volju za čitanjem. Iza takvih se tekstova nerijetko nalaze ambiciozni autori koji rado koriste stručne izraze, pretenciozni pojedinci koji namjerno upotrebljavaju zapetljane i umjetne izraze koji odišu pretencioznošću. Ono što se može reći u dvije-tri rečenice, oni su u stanju pretvoriti u znanost sumnjive kvalitete.

Postoje i tekstovi koji čitatelje ostavljaju ravnodušnima. Kod takvih se tekstova osjeti kako autor u pisanje ne unosi dovoljno volje i ništa osobno, čak ni onaj najosnovniji žar koji potiče na stvaranje. Osjeti se kada su tekstovi napisani bez volje, prema narudžbi ili iz navike. Emocionalno hladni, kao da su nastali na tvorničkoj traci, zahvaljujući stroju. Iako su neki od njih tehnikom i stilom na zavidnoj razini, nedostaje im osobnost i prepoznatljivost.

U digitalnim vremenima, kada se gotovo svatko može slobodno izraziti o svakoj temi koja ga zanima, naročito su glasni i iritantni anonimni tekstopisci čiji broj raste, a djeluju pišući kraće ili dulje komentare. Djelomično skriveni iza zvučnih nadimaka, osjećaju se sigurno i daju si oduška, a u stanju su bez zadrške i najveći autoritet dovoditi u pitanje te agresivno nametati svoje mišljenje, nerijetko pametujući i kritizirajući ono što im nije po volji. Naiđu li na neistomišljenika, u komunikaciji najčešće koriste uvredljiv diskurs kako bi nametnuli osobne vrijednosti i namjere čija je čestitost nerijetko upitna.

Tekstovi Midhata Ajanovića potpuna su suprotnost spomenutim vrstama tekstova. Lako su čitljivi i sadržajno prohodni, a čitatelj im se rado vraća kako bi ponovio gradivo ili jednostavno uživao u dobrom štivu. Interesantni su i obiluju novim podacima, ali u njima nema samodopadnosti. Ajanovićeve tekstove mogu čitati početnici koji tek upoznaju bogati svijet medija, ali i dokazani stručnjaci koji posjeduju ogromno predznanje. Upućene osobe također mogu štošta novo saznati, u ovom slučaju, o stripovima i animaciji.

Osim što su stručni i informativni, tekstovi Midhata Ajanovića su i osobni – jasno je da mu je stalo do teme o kojoj piše. Nije Ajanović među onim autorima koji hladno podastiru korisne činjenice i citiraju podatke do kojih su došli istraživanjem nego on iznosi vlastite dojmove i zaključke. Tako su tekstovi koji čine esejističku zbirku ”Slike koje pričaju” kombinacija javnog i privatnog, uza skladno isprepletanje subjektivnosti i objektivnosti. U ovim digitalnim vremenima, kada neprestance raste broj samozvanih pisaca i bučnih, anonimnih mislioca, Midhat Ajanović piše pod punim imenom i prezimenom. Stoji iza svojih tekstova, a tvrdnje argumentira. Budući da ga krasi širok spektar zanimanja, Ajanović čitatelja uvijek iznenadi temom.

Kao povremeni lektor časopisa Kvadrat, imao sam priliku pročitati nekoliko tekstova iz zbirke ”Slike koje pričaju” prije nego što bi novi broj Kvadrata izašao iz tiska. Lagao bih kada bih rekao da nisam puno naučio iz Ajanovićevih studija. Neslužbeno, bio sam i još sam uvijek Ajanovićev učenik. I ne sramim se to priznati, to više što mi je veoma draga uloga učenika. Svjestan sam svojega neznanja i željan učenja. Nije mi problem priznati kako puno toga ne znam u dovoljnoj mjeri, ali i da sam iznova voljan usvajati nove podatke te preispitivati i mijenjati pojedina gledišta, naročito ona naopaka. Itekako je vidljivo da je tekstove koji čine esejističku zbirku ”Slike koje pričaju” pisala osoba željna znanja i novih spoznaja.

Upravo novih podataka ne manjka u ovih deset eseja koji nude zanimljiva razmišljanja o sedmoj i devetoj umjetnosti, točnije o stripu i animaciji.

Stripu i animaciji naoko je zajednička odlika jednostavnost. Oni koji nikada nisu pomnije istraživali te medije mogli bi reći da su stripovi i animirani filmovi zabavna djela kojima je temeljna svrha razveseliti publiku. I pritom će debelo pogriješiti. Ako se samo malo zagrebe ispod površine, može se naslutiti koliko su ti mediji složeni, moćni i vrijedni istraživanja. Animirani film nije ni po čemu manje vrijedan od ostalih filmskih rodova, baš kao što ni strip nije slabiji ili manje vrijedan oblik književnosti. Doduše, još uvijek postoje učeni neznalice koji tvrde da stripovi nisu književnost, ali i njih je sve manje. Neću pogriješiti ako ustvrdim da su upravo tekstovi Midhata Ajanovića jedan od razloga zašto se percepcija o stripu polako i sigurno mijenja nabolje.

U šest tekstova naglasak je stavljen na strip, a četiri teksta posvećena su animaciji. U prvom tekstu (Strip — temeljni medij vizualnog pripovijedanja) Ajanović, između ostaloga, objašnjava značajke vizualnog pripovijedanja i razloge zbog kojih je vizualni aspekt temeljni dio stripa. Iznosi razmatranja o izražajnim sredstvima stripa, navodeći po čemu je strip specifičan medij.

O jeziku stripa je i tekst ”Ogled o piktometafori” koji govori o komunikaciji i metafori kao slikovitoj usporedbi koja se na svojstven način može upotrijebiti u stripu, ali i u filmu i karikaturi.

Zanimljiv je tekst ”Distopija, žanr našeg vremena” u kojemu je naveden popriličan broj djela iz područja književnosti, filma i stripa. Naime, primjera je puno jer je u posljednje vrijeme distopija sve popularniji žanr o kojemu se raspravlja. Kako i ne bi kada cijeli svijet na svojevrstan način živi distopiju zbog virusa koji je dobrano promijenio svakodnevne ljudske navike te učinio da nam bliža i dalja budućnost izgledaju zastrašujuće i prijeteće: “Zapravo, budućnost odavno i nije tako teško predvidjeti. Ono što je teško jest razbuditi ljude i uvjeriti ih da budućnost možemo promijeniti jer je ogromna većina uljuljkana u uvjerenje da se stvari odvijaju same od sebe i jer im je tako, pretpostavljam, lakše živjeti, pitomo vjerujući u ono što im serviraju mediji u vlasništvu šačice ljudi nad kojima nitko nema kontrolu.”

Čitanjem eseja ”Na granici života i fikcije” može se nametnuti pitanje o važnosti vjerodostojnosti tekstova općenito. Mora li autor pisati samo o onome što je proživio i poznato mu je ili može podjednako dobro pisati o temama koje mu nisu dovoljno bliske i jasne? Dok piše, u kojoj su mjeri prisutni doza realizma i autobiografije u određenim umjetničkim djelima, naročito u stripovima novijega datuma, navodi pregršt primjera (Dekice; Epileptičar; Danas je posljednji dan ostatka tvog života...), a poseban naglasak stavlja na švedsku autoricu Anneli Furmark. Naravno, pritom spominje i brojne druge autor(ic)e iz Švedske.

U svakom tekstu Ajanović piše o nekoliko medija, vješto kombinirajući činjenice iz raznih područja. Tako esej o Jacquesu Tardiju započinje pišući o finskoj autorici Tove Jansson, da bi tek nešto kasnije prešao na glavni lik svojega razmatranja.

U eseju ”Od stripa do digitalne animacije — i natrag” ponajviše piše o stvaralaštvu Simona Bogojevića Naratha, strip-autora i animatora, ali u tom tekstu spominje i druge domaće i strane animatore.

Sedmi esej, ”Crtani realizam Walta Disneyja”, zadivljuje opsežnošću i komotno bi se mogao objaviti samostalno u formi knjige. Naravno, taj tekst nije analiza samo Disneyjeva bogatog stvaralaštva nego je prikaz razvoja animacije na američkom tlu. Tako, između ostalog, Ajanović napominje kako su brojni američki animatori bili strip-autori te da su mnogi likovi iz animiranih filmova proizašli iz svijeta stripa.

U osmom eseju, ”Mimica — animacija i prostor”, riječ je o Vatroslavu Mimici, autoru koji je domaćoj javnosti najpoznatiji kao redatelj igranih filmova. Ali svatko malo upućeniji zna da je Mimica bio i jedinstven animator te da je i u tom filmskom području bio nevjerojatno inovativan.

Deveti esej, ”Animacija otopljavanja”, bavi se sovjetskim animiranim filmom, a pritom se spominju i ondašnje političke okolnosti koje su izravno ili neizravno utjecale na produkciju animiranih ostvarenja. U njemu opisuje percepciju Disneyjevih filmova u Sovjetskom Savezu, pojašnjava na koji su način autori prenosili propagandne poruke i bili u službi poretka te zašto kritika vladajućega sistema nije bila poželjna i lako ostvariva. Podrobnije piše o animatoru Fjodoru Hitruku koji, koristeći višeznačne poruke, u svojim djelima kritizira društveni sistem.

Posljednji esej, ”Blistave nijanse mraka”, bavi se poljskom kinematografijom, točnije animiranim ostvarenjima Piotra Dumale, a navodi i zanimljive značajke Dumaline osobnosti.

Ukratko, u ovih dojmljivih deset eseja studiozno se i opsežno (esej ”Crtani realizam Walta Disneyja” dovoljan je dokaz opsežnosti) pokazuje kako strip i animacija nisu jednostavni mediji kojima je svrha zabaviti publiku nego da posjeduju specifičan jezik izražavanja, bogat brojnim mogućnostima koje se mogu isprepletati na razne načine. Da bi dokazao svoje tvrdnje, Ajanović navodi mnogo konstruktivnih primjera i pritom ne zanemaruje klasična djela, ali i spominje djela i autore koji su manje poznati široj javnosti, a bilo bi poželjno da se o njima zna nešto više.

U svojim analizama Ajanović nije strogo usredotočen samo na jedan medij nego majstorski kombinira znanje iz područja književnosti, stripa i filma, ali i opće kulture, koristeći se pritom i podacima iz drugih društvenih znanosti (povijesti, sociologije, psihologije, politike). Zapravo, u ovim je tekstovima zastupljena upravo društvena kritika, vidljiva i u medijima koje Ajanović zdušno proučava.

Ova je knjiga vrijedan doprinos publicističkoj literaturi, a dobro će doći i filmolozima i ljubiteljima stripova. Neke će čitatelje zasigurno potaknuti da se okušaju u pisanju vlastitih tekstova, što će također biti pozitivan, poželjan efekt.

Temeljna svrha ovih eseja je, ako se mene pita, pobuditi daljnji interes za proučavanjem medija koji se bez prestanka mijenjaju.

Midhat Ajanović ne niže samo panegirike nego kritički analizira određena djela, navodeći dijelove kojima se propagiraju i hrane određene predrasude. Primjećuje detalje koji prosječnom čitatelju promiču, a iznosi i minijature iz osobne prošlosti. Tako u tekstu ”Tri lica Jacquesa Tardija” piše sljedeće: “Film Tove na svoj me način podsjetio na slične predrasude prema stripu s kojima sam se i sam mnogo puta imao priliku suočiti. Kada sam, primjerice, davnih osamdesetih godina, kao urednik kulturne rubrike u jednom svojedobnom sarajevskom tjedniku uveo redovno recenziranje stripova uz recenzije knjiga, filmova, koncerata i kazališnih predstava, bilo je kolega u redakciji kojima je to bilo čudno.”

Osim što je vrstan poznavatelj i teoretičar povijesti i suvremene umjetnosti, Midhat Ajanović je i autor brojnih romana, animiranih filmova, karikatura i stripova. Dakle, u ovom se slučaju ne radi samo o neumornom istraživaču medija nego o stvaratelju koji se kao autor podjednako dobro snalazi u brojnim umjetničkim područjima.

Midhat Ajanović nije jedan od onih probitačnih autora koji pod svaku cijenu teže uspjehu, a pisanjem i proučavanjem žele steći slavu. Ne, on je među onim nenametljivim znalcima koji žele proširiti stečena saznanja i nesebično ih podijeliti s ostatkom svijeta. Njegovi tekstovi odišu svježinom, nudeći nove poglede na brojne teme. Iščitavajući ove tekstove čitatelj će promijeniti ili potvrditi neka svoja stajališta o određenoj problematici i teško da će nakon toga ostati ravnodušan ili nepromijenjen.

Nakon se što pročita esejistička zbirka ”Slike koje pričaju”, može se zaključiti kako je Midhat Ajanović ozbiljan autor posvećen pisanju i istraživanju, kreativnim procesima koji su u ovom slučaju rezultirali vrhunskom knjigom. Brojni će dijelovi ove knjige zasigurno zaživjeti u diplomskim i drugim stručnim radovima u formi citata i biti od koristi budućim istraživačima medija koji se iz dana u dan mijenjaju.

___