Kao i mnoge druge stvari u Bosni i Hercegovini i karikatura se razvila "uprkos", a ne "zahvaljujući".

Ima tome već neko vrijeme kako sam u Sarajevu napravio radni kutak i počeo skupljati građu za dva projekta, dvije knjige koje sam tu naumio raditi. Prva knjiga trebala bi biti historija bosanskohercegovačkog filma gdje bi osobiti izazov bio pregled malo poznate filmske produkcije između 1902. kada se pojavio vjerovatno uopće prvi film u BiH – Die Abfart der dicken Frauen von Sarajevo i 1951. godine u kojoj je realiziran prvi dugometražni igrani film Major Bauk. Druga knjiga koja mi se čini vrijednom koliko god da vremena i energije na nju trebalo uložiti, bila bi naravno historija bosanskohercegovačke karikature. Nažalost, godine prolaze kao planinski brzaci, a stvari kakve su radna kondicija, koncentracija i zdravlje nisu više ni pomen onoga što su nekad bili tako da su šanse da ovo nekad zbilja i napravim minimalne. Stoga ako mi neki mlađi kolega ukrade ideju pa napiše i objavi ove knjige, niko sretniji od mene. Štoviše na ovom mjestu ću izložiti skicu za povijesnu knjigu o bh. karikaturi, onako kako sam je zamislio.

Za početak ta bi knjiga morala imati teorijski temelj, a taj je nesumnjivo bosanska humoristička tradicija. Karikatura je prije svega jedna od najvažnijih formi humora, a humor je uvijek duboko ukorijenjen u kulturu. Naravno, kada kažem da je karikatura prvenstveno humor, time ne tvrdim da ona ne može biti umjetnost. Jeste, može biti i to u nekim slučajevima (Goya, Daumier, Steinberg, Zlatkovski...), ali ne vjerujem da je inicijalni poriv bilo kog ozbiljnog karikaturiste to da izlaže svoju «umjetnost» u galerijama već da humoristički komentira i utječe na svijet u kojem živi.

Sarajevo: Milenko Kapetanović, pojavio se poslije rata 1941-45. i odmah preskočio cijelu jednu epohu unoseći u svoje karikature modernističku stilizaciju, Adi Mulabegović, jedini bosanskohercegovački karikaturist koji je uspio za svoj rad i za sebe osobno izboriti visoki društveni status i ugled, Božo Stefanović, moj osobni favorit, pjesnik crteža i linije koji se, mislim, najviše približio Džumhuru, Hasan Fazlić, obilno šrafiran crtež u istočnoevropskoj karikaturističkoj tradiciji kombiniran sa misaonim idejama što mu je donijelo pregršt međunarodnih priznanja, hiperproduktivni Đoko Ninković čiji crtački stil ponešto duguje komšijama iz Zagrebačke škole crtanog filma, dva nadarena ”svaštara” Alija Hafizović i Širaz Muftić, Zvonimir Lefko kojeg karakterizira džumhurovska jednostavnost, te Željko Graf, Tonći Bender i ostali iz generacije koja se pojavila krajem sedamdesetih, a kojoj sam i sam ponešto skromno doprinio, što je u karikaturu unijela elemente savremenog stripa i animacije, Jasminko Mulaomerović koji je u Zagrebu objavio knjigu karikatura Born in Bosnia, Aleksandar Domazet, Pero Čalić, Mirko Gerhensthofer, pa Savo Odžaković, moguće najbolji portretni karikaturist kojeg smo imali…

Banja Luka: O Voji Stankoviću i njegovim piktometaforama urađenim u minucioznoj kvadratnoj šrafuri svojedobno sam napisao kraći esej, a tu je bio i Drago Šurlan koji je umio kombinirati svoju osnovnu profesiju modnog kreatora sa karikaturom, dok Miro Mlađenović, koliko god da osobno nisam impresioniran njegovom političkom karijerom, ostaje autor našeg najuspješnijeg dnevnog karikaturističkog stripa, David koji je godinama izlazio u "Glasu".

Tuzla: Sjajni grafičar Zdravko Mičanović, braća Buljugić, Zijad Sakić čiji su se radovi svojedobno mogli viđati i u katalozima najvećih svjetskih izložbi, pa Benjamin Mehmedović…

Zenica: U tom je gradu jedno vrijeme postojala cijela karikaturistička "škola" čiji su najodličniji predstavnici bili Alija Kulenović, Vukašin Stanišić, Ladislav Kostijal, Miron Kondžić…

Mostar: Ito Korjenić, Darko Mlinarik, a ne treba zaboraviti da je jedan od najvećih hrvatskih karikaturista svih vremena Ismet Voljevica rođeni Mostarac…

Gračanica: Mehmed Imširović...

Brčko: Husein Hanušić koji danas, djelujući iz Austrije, često se uspijeva kvalificirati u najrigorozniji izbor svjetske festivalske karikature.

Srebrenica: Karikature Šukrije Meholjića koji danas djeluje u Norveškoj većinom su strukturirane kao lako razumljivi rebusi, krik protiv planetarne nepravde i očite odluke moćnika u današnjem svijetu da se zločin u Srebrenici i uopće BiH zamete pod tepih i što prije izbriše iz povijesti.

Doboj: Bahrija Mujakić…

Visoko: Šakir Karamehić...

Livno: Mahmut Latifić...

Da je humor snažno kulturno kodiran uvjeravam se svakodnevno u vlastitom životu jer ona vrsta humora koju sam baštinim teško se prima u sredini u kojoj živim. Kada za nekog švedskog prijatelja prevedem aktuelni vic o Muji i Sulji ona ili on to najčešće ne doživi smiješnim već prije kao nešto brutalno, okrutno, seksistički ili naprosto nerazumljivo. Drugi primjer je moja knjiga Situacije (Situationer, Optimal Press, 2005) zbirka karikatura za koje je kritičar David Haglund u uglednom je časopisu "Bild och bubbla" iz Stockholma napisao da su "jednostavno nerazumljive i ne previše smiješne" ("helt enkelt obegripliga och inte särskild roliga"). Haglunda su posebno iznervirala dva moja crteža, prvi na kojem se vidi kako žena usisivačem pokušava usisati prašinu u Sahari i čovjek-samoubica koji sa svezanim kamenom oko vrata skače u vodu praveći u zraku salto mortale. Kritičar je tekst zaključio preporukom mom izdavaču da ako opet bude objavljivao moje knjige, ispod svakog crteža napiše i objašnjenje.

Kao neku vrstu šlagvorta za knjigu zamislio sam opis mog jedinog susreta sa Zukom Džumhurom koji se zbio negdje krajem sedamdesetih godina. Bilo mi je dvadesetak godina i bio sam kao kino-amater prisutan na jednom festivalu u čijem je žiriju sjedio Džumhur. Pristupio sam mu sa povećim buntom mojih karikatura i zamolio ga da dadne svoju ocjenu njihovog (ne)kvaliteta. Zuko, međutim, nije ni pogledao moje karikature već mi je, poklanjajući mnogo više pažnje čaši rakije, te glavici luka i malo soli što mu je bila meza, nego cjelokupnoj mojoj pojavi, samo rekao:

"Bježi od karikature! Još si mlad i nije ti kasno da pobjegneš od tog zla. Na svijetu nema težeg, a manje cijenjenog posla od toga."

Kao i mnoge druge stvari u Bosni i Hercegovini i karikatura se razvila "uprkos", a ne "zahvaljujući". Nema apsolutno nikakve logike da nešto takvo kao što je bosanskohercegovačka karikatura uopće postoji. U bilo kojoj drugoj oblasti stvaralaštva, čovjek se barem može nadati nekom uspjehu, novcu, slavi ili priznanju svoje okoline. Karikaturist, čak i sa punom vrećom međunarodnih nagrada, u Bosni (i ne samo tamo) mogao je računati jedino s tim da će biti prezren, siromašan i usamljen. Tako je bilo prije rata, a tako je (i još gore) i danas.

Pa ipak, lako se može dokazati da su bosanskohercegovački karikaturisti sasvim sigurno stvorili jedan od najvitalnijih odvojaka cjelokupne naše kulture i da je njihov rad bio veoma blizu nečemu što bismo mogli nazvati najviši svjetski standardi.

Što ova činjenica nikad nije priznata, najmanje su krivi karikaturisti.

Isti taj Zuko Džumhur koji je, kao i mnogi drugi veliki umjetnici dvadesetog stoljeća, djelovao u raznim medijima (napisao nekoliko odličnih knjiga, scenarist više filmova uključujući i Miris dunja, autor genijalne televizijske emisije Hodoljublja, zanimljiv slikar itd.) spada, po mom mišljenju, među svega tri-četiri najznačajnija stvaraoca koje smo ikada imali.

Što to nije vrednovano na pravi način, najmanje je kriv pokojni Džumhur.

Osim Zuke Džumhura koji je kao karikaturist umio stvarati vrhunsku satiru (niko od njega nije razornije kritizirao staljinizam: Marx sjedi za stolom, na zidu visi Staljinova slika), ali je razvijajući vlastiti stil u skladu sa svojim shvaćanjem karikature kao "minimal arta" išao do maksimalno pojednostavljene stilizacije, dostojne usporedbe sa bardom ove umjetnosti Allom Hirschfeldom, autorom često citirane izjave o karikaturi (primjenljivu na svaku drugu izražajnu formu):

"Kad sam u žurbi, ja crtam detaljan crtež. Međutim, kad imam jako mnogo vremena, ja crtam jednostavno. Jednostavnost zahtijeva vrijeme, jer ono traži eliminaciju, eliminaciju i opet eliminaciju dok se ne dođe do suštinskog".

Svoj će jednostavni rukopisni stil Džumhur kasnije ukomponirati sa svojim proznim radovima toliko skladno da čovjek nikada nije siguran šta je čemu ilustracija: crtež riječima ili riječi crtežu.

Osim tog najsjajnijeg našeg majstora karikature koji je nesumnjivo, da s razlogom upotrijebim olinjalu frazu, svjetska klasa, fenomen bosanske i hercegovačke karikature su izgradili na desetine drugih izuzetnih stvaralaca u periodu između dva rata, onog iz 1940-tih i 1990-tih.

Nema nikakve dileme da ovdje nedostaje još barem desetak imena značajnih autora koji bi morali biti zastupljeni.

Fenomen ratne karikature u opkoljenim bosanskim gradovima tokom 1990-tih zahtijeva posebnu analizu i poglavlje ove imaginarne knjige. Dovoljno je ovdje spomenuti Zvonimira Markičevića koji je na stranicama Oslobođenja tokom ratnih godina doživio zvjezdane trenutke svoje karijere.

Postdaytonski period karakterizira pojava jedne fenomenalne mlade generacije karikaturista i strip-crtača i animatora, uzmimo za primjer samo briljantnu animiranu karikaturu Tolerancija (2008) Ivana Ramadana, došle "niotkuda", koja svojim talentom i tehničkim obrazovanjem daleko nadilazi sve svoje prethodnike. Na njihovu žalost, a rekao bih nesretno po bosansku kulturu u cijelosti, ljudi koji uređuju novine i druge medije koji izlaze na našem jeziku (kako u BiH, tako i u dijaspori) uglavnom ih ignoriraju i karikaturu uopće te stranice svojih listova ostavljaju da budu suhoparne, nevesele i priglupe u nedostatku karikature, satire, aforizma i humora uopće koji su, po mom najdubljem uvjerenju, nastali kao rezultat pobune ljudskog duha protiv gluposti i zlobe.

Konačno, ono što je za svakog istraživača san snova jesu potpuno neistražena područja, a takvo jedno je cijeli jedan dugački period između pojave «Bosanskog prijatelja» 1850. i osnutka «Oslobođenja» 1943. Koliko je meni poznato o bosanskohercegovačkoj karikaturi iz tog vremena do danas niko nije napisao ni slova.

Prije 150 godina odštampana je prva novina u Bosni i Hercegovini – 7. aprila 1866. godine u Sarajevu se pojavio prvi broj Bosanskog Vjestnika. Povodom tog značajnog jubileja, Mediacentar će objaviti desetine tekstova o novinarstvu i štampi u BiH. Obilježavanje jubileja podržao EUSR.