Nađi Diklić, dopisnici Slobodne Bosne iz Banja Luke, po treći put je oštećen automobil. Iako su i prethodna dva slučaja ostala nerazjašnjena, ona je i posljednje oštećenje prijavila policiji, koja je slučaj okarakterisala kao "krivično djelo teške krađe u pokušaju". Diklićeva ističe kako su napadi i prijetnje koje su joj ranije upućivane direktno povezane sa njenim novinarskim radom za Slobodnu Bosnu ali i za medije u kojima je ranije radila. O (ne)slobodi medija i klimi u kojoj rade mediji u Republici Srpskoj razgovarali smo sa ovom novinarkom. 

Kako ocjenjujete posljednji napad na vašu imovinu?

Ne kako sam jučer čula inspektore MUP-a RS kao „pokušaj teške krađe“, već kao direktnu opomenu da sam opet nešto napisala što se nije svidjelo paraobavještajnom centru u RS, koji je jako aktivan i ažuran oko predsjednika SNSD i RS-a Milorada Dodika. Ovo nije prvi put, nego treći... I svaki put kad bih objavila nešto što bi pogodilo vladajuću oligarhiju u RS kao dopisnica „Slobodne Bosne“ iz Banja Luke. Prvo, da je pokušaj krađe, u šta sumnjam, zašto bi neko pokušao krasti automobil star 17. godina, koji sam naslijedila od oca? Bilo je i drugih golfova 2 ispred mog ulaza tu noć, i svi su bili „bolji“ od moga, koji ne vrijedi ni tisuću maraka i koji služi samo da se taksijem ne ide u kupovinu ili da se ode na teren.

Šta znači živjeti u Banja Luci i i pisati kritički o vlastima RS-a u mediju koji izlazi u Sarajevu?

To Vam je poprilično slično kao da ste dopisnik nekih palestinskih novina iz Izraela. No, ovdje je problem druge vrste o kojem se ne govori u medijima. Naime, većina medija iz Banja Luka je u sklopu programa „pomoći Vlade RS“ dobila na milione maraka. Tako da je objektivno novinarstvo izbačeno iz prakse... I sve ovo je loš pokušaj spina. Ako ja dokumentirano objavim da je Milorad Dodik švercovao naftu za vrijeme rata, i uz to priložim dokumentaciju, ja ne pišem tekst o ratnom profiterstvu, nego NAPADAM REPUBLIKU SRPSKU.

U Banja Luci je nepisano pravilo, argumentirani napad na Dodika (na primjer: zbog davanja koncesija na prirodna bogatstva RS na po stotinu godina nekim krajnje čudnim ulagačima ili „UKIO“ grupi koja je uništila „Birač“) direktan napad na RS. Jer ovdje važi pravilo: Država, to sam ja! A činjenica je da je Dodikov nacionalizam, koji ide do esktremnog šovinizma u suštini počeo kad i ono što bi se svuda u svijetu moglo nazvati „organiziranim kriminalom pod pokroviteljstvom vlasti“, samo ne u RS. Jer ovdje ni pravosuđe, ni policija ne preispituju ni jednu jedinu aferu koja je uzdrmala javnost RS. Ali zato preispituju poslovanje BN TV, jedine kritičke televizije prema vlasti, tako detaljno da im inspekcija danima ne izlazi iz kancelarija (od sanitarne do finansijske), a svima nama, pravilo koje je donio SNSD, njihovi predstavnici u vlasti ne smiju davati izjave jer će, u protivnom biti izbačeni iz partije.

Kakva je klima za rad novinara u RS-u?

Apsolutno nezdrava, osim ako ne radite u mediju koji je „dobio pomoć“ Vlade RS. Imali ste verbalni napad na novinara FTV-a Mišu Vidovića kojem je Dodik pred kamerama rekao „Da Bog da dobio srčani udar“. Novinarku srbijanske agencije Beta Ljiljanu Kovačević, Dodik je izbacio sa konferencije za novinare i zabranio joj da dolazi na njegove presice. I ja sam izbačena iz zgrade Vlade RS zbog „neprikladnog oblačenja“. Uzaludno je bilo pojašnjavati da imam sve po diplomatskom protokolu, od štrampli do zatvorenih cipela, sakoa i suknje... Na plus 36. Moje oblačenje je bilo neprikladno, ali majice bez leđa, „japanke“ i šorcevi nisu. Ja sam diplomirani politikolog i apsolvirala sam novinarstvo. Valjda sam za 52 položena ispita iz javnog mnijenja i komunikacija, naučila šta se nosi privatno, a šta poslovno. To je „neprikladno oblačenje“ osvanulo na naslovnicama i bilo tema portala isto kao da sam prostitutka, a ne udata žena, majka jednog djeteta, koja se do tada istim ovim poslom bavila devet godina i svaki put se znala obući, ali eto taj dan nisam. Nije bilo neprikladno i niko nije sankcioniran što mi je obezbjeđenje prišlo da me pita: „A, šta je tako vrijedno ispod te suknje?“. Jednostavno, ovdje niste novinari, niste ni građani, već neke poludivlje životinje koje Dodik „siktera“ kako mu padne na pamet i u zavisnosti od raspoloženja.

Ovaj napad je samo jedan u nizu koji su vam se desili. Povezujete li ih sa svojim pisanjem za Slobodnu Bosnu?

Ne samo za „Slobodnu Bosnu“. Pitanje Dodikove imovine ja sam postavila kao novinarka „Dnevnog avaza“ još 2006. godine, na šta mi je predsjednik Vlade jednog entiteta ispsovao sve živo... Kada sam prijavila to tadašnjoj redakciji niko nije reagirao... Dapače, bilo im je zabavno i smiješno. E, kada jednom medijska kuća u kojoj radite ne stane iza vas, kao što tada „Avaz“ nije stao iza mene, to znači da vam svako može psovati šta hoće ili raditi šta hoće. Kao što je na jednom od ovdašnjih portala bilo tačno 63 komentara kako mene treba ubiti „jer sam izdajnica srpskog naroda“, ali ne samo mene, već i moje dijete od nepune godine dana jer je „polutan“, te kao takav „prirodna greška i izrod“.

Kako reagujete na ovakve napade? Da li ste se obraćali udruženjima za zaštitu novinara?

Ne, ali je Udruženje novinara BiH redovno reagiralo... U većini slučajeva. I zahvaljujem im se zbog toga iako kasnim sa uplatom članarine (zaboravim, uplatit ću, izvinjavam se).

Kako dalje vidite vaš novinarski rad u svjetlu posljednjih napada na vašu imovinu?

Ovo ništa ne mijenja. Barem u mojoj glavi. Novinarstvom se bavim već 14 godina i za sve ovo vrijeme imala sam dvije tužbe koje su otpale u startu i nijedan demant. Nastavljam raditi svoj posao kao i do sada. Oslanjajući se na činjenice, pokušavajući da imam kvalitet objavljenih tekstova, a ne kvantitet i obaveznu dokumentaciju za svaki tekst koji pišem.