Studentice i studenti prve godine prvog ciklusa Sigurnosnih i mirovnih studija (SIMS) Fakulteta političkih nauka u Sarajevu od akademske 2019/2020. godine, u okviru inoviranog plana i programa, imaju priliku slušati predmet Medijska i informacijska pismenost (MIP), što je najnoviji primjer uvođenja tog predmeta u obavezni program nekog studija u javnom visokoškolskom obrazovanju u BiH. 

Prema riječima profesora na ovom predmetu i rukovodioca Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Emira Vajzovića, medijska i informacijska pismenost su preduslov održivog razvoja otvorenih, pluralnih, inkluzivnih i participativnih društava znanja, ali i neophodno sredstvo za omogućavanje dijaloga među kulturama, kao i preduslov za razumijevanje novih hibridnih asimetričnih sigurnosnih izazova, te su na tim temeljima uvedeni kao novi predmet na SIMS.   

„Ciljevi predmeta su upoznavanje studenata sa osnovnim pojmovima iz medijske i informacijske pismenosti u digitalnom okruženju, stavljanje u kontekst aktivnog građanstva, kritičkog razmišljanja i sigurnosnih i mirovnih studija. Studenti će kroz interdisciplinarni i interaktivni pristup, zasnovan na UNESCO MIP programu, učiti osnove medijske i informacijske pismenosti i razviti razumijevanje medija i informacija u kontekstu demokratskog diskursa i društvene participacije, razumijevanje medijskih sadržaja i njihove upotrebe, kritičku evaluaciju informacija i izvora informacija, razumijevanje novih i tradicionalnih medijskih formi, te biti u stanju promovirati vještine medijske i informacijske pismenosti i koncept građanskog obrazovanja kroz MIP kao odgovorni učesnici u političkom životu“, pojašnjava Vajzović.

Vajzović ističe da predmetom Medijska i informacijska pismenost SIMS izlazi ususret novoj generaciji studentica i studenata koja je rođena i odrasta u digitalnom okruženju u kojem je taj segment obrazovanja sve potrebniji, imajući u vidu digitalne transformacije društva, medija, politike, pa i sigurnosti.

„Naime, bez visoko razvijenih MIP vještina, znanja i kompetencija, čovjek postaje samo manipulativni objekt, umjesto da je građanin – nosilac suvereniteta u demokratskom društvu. Građani su postali u isto vrijeme korisnici usluga i sadržaja, proizvođači sadržaja i metapodataka, te i sam proizvod u vremenu kada je informacija (tj. podatak/data) postala vrijednija od nafte i time ne samo izmijenila način organizacije naših života već i suštinsko shvatanje demokratije, medija, ljudskih prava, politike i sigurnosti.“

Značajan napredak u odnosu na period prije sedam godina

Medijska i informacijska pismenost je u nekom obliku u javnom visokom obrazovanju u BiH zastupljena na fakultetima na kojima se izučavaju mediji i komunikacije, te studentice i studenti novinarstva u Sarajevu, Tuzli, Banjoj Luci i Istočnom Sarajevu imaju priliku da kroz studije upoznaju njene osnove kroz obavezne ili fakultativne predmete u prvom ili drugom ciklusu studija. Također, Univerzitet u Zenici, koji nema žurnalistiku kao studijski program, studenticama i studentima Kulturalnih studija nudi određene komunikacijske predmete, uključujući i medijsku pismenost, a MIP se izučava i na nekolicini studija Filozofskih fakulteta u BiH.

Trenutna zastupljenost predmeta koji se bave medijskom i informacijskom pismenošću u akademskom obrazovanju predstavlja značajan napredak u odnosu na period prije šest ili sedam godina, ističe edukatorica u oblasti medijske pismenosti u neformalnom obrazovnom procesu Vanja Ibrahimbegović-Tihak.

„Na primjer, 2012. godine, kad sam počela da istražujem ovu oblast, niti jedan studijski program u BiH nije imao medijsku pismenost kao predmet, a često niti kao temu koja se izučava u okviru nekog srodnog predmeta.“

Kao zaseban predmet, medijska i informacijska pismenost se danas, pored spomenutog SIMS-a, izučava na četvrtoj godini studijskog programa Novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci, na četvrtoj godini Katedre za novinarstvo Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, na prvoj godini studija Žurnalistike Filozofskog fakulteta u Tuzli, te na prvoj godini studija Komparativne književnosti i bibliotekarstva Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Izučavanje medijske i informacijske pismenosti većinom je slično organizovano na spomenutim visokoškolskim ustanovama.

„Fokus predmeta je na razumijevanju mehanizama kojima medijski sadržaji utječu na percepciju i stavove korisnika, a naročito na njihovom mogućem utjecaju na djecu. Cilj je osvijestiti studente o različitim faktorima koji utječu na funkcionisanje savremenih medija, te ih osposobiti za kritičko vrednovanje medijskih sadržaja“, ističe Zarfa Hrnjić-Kuduzović, vanredna profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, gdje predaje predmete iz uže naučne oblasti Komunikologija.

Oblast medijske i informacijske pismenosti pokriva široko područje tradicionalnih i digitalnih informacijskih i medijskih platformi i tehnologija, uključujući i savremene medijske fenomene poput YouTubera i influencera, kao i izazove s kojima se društvo susreće nakon tehnološke ekspanzije. Studentice i studenti osim teorije uče se dekonstrukciji medijskih sadržaja, koja je vrlo važan aspekt medijskog opismenjavanja uzevši u obzir različite oblike dezinformacija kojima smo okruženi, kao i konstrukciji medijskih sadržaja.

„To je bitan segment medijske pismenosti s obzirom da u eri novih tehnologija korisnici nisu više samo oni koji konzumiraju medijske sadržaje, već u isto vrijeme ih i proizvode i plasiraju na mrežu svih mreža“, pojašnjava Vuk Vučetić, predavač iz oblasti Mediji i socio-kulturološke komunikacije pri Univerzitetu u Istočnom Sarajevu.

'Izazov je ostati u toku s najnovijim trendovima'

Izučavanje medijske pismenosti na fakultetima većinom se oslanja na kapitalno djelo Jamesa W. Pottera „Medijska pismenost“ u kojem je dat pregled najvažnijih i najosnovnijih teorijskih rasprava o medijskoj pismenosti, ali koje je, prema Vučetićevim riječima, danas već zastarjelo, a potom i drugu literaturu domaćih autorica i autora ili stranih autorica i autora koja je prevedena na naš jezik, poput „Obrazovanje i mediji“ Jacquesa Gonneta, „Medijska kultura“ Douglasa Kellnera i „Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini“ Lee Tajić Čengić. Na novom predmetu SIMS-a kao osnova će služiti UNESCO publikacija „Medijska i informacijska pismenost: Program obuke nastavnika“, kao i rezultati naučno-istraživačkih projekata rađenih na FPN UNSA.

Budući da oblast medijske i informacijske pismenosti karakteriše velika dinamičnost, od pomoći su i brojni drugi materijali koje je potrebno obogaćivati svake godine.

„Osim literature koja je direktno vezana za medijsku pismenost, vrlo su važni i tekstovi iz oblasti novih tehnologija, društvenih mreža, cyber bezbjednosti, zaštite podataka, digitalizacije, propagande, dezinformacija, medijskog vlasništva“, ističe Vuk Vučetić, dodajući da je pitanje adekvatne literature i najveći izazov u izučavanju tog predmeta na fakultetu.

„Nove tehnologije, koje su vrlo važan segment medijske pismenosti, gotovo se svakodnevno razvijaju te teorija često ne može dovoljno brzo da prati taj razvoj, pa samim tim i literatura kaska.“

Brzo mijenjanje svijeta medija i tehnologija je općenito područje najvećih poteškoća u oblasti akademskog izučavanja medijske pismenosti.

„Izazov je ostati u toku s najnovijim trendovima. Na primjer, svaka promjena algoritama ili pravila privatnosti na društvenim medijima se reflektuje na društvo, prvenstveno na mlade, pa se mora voditi računa o tome“, ističe Borislav Vukojević, viši asistent na studiju Komunikologije Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci.

Medijska pismenost je potrebnija na drugim fakultetima

I dok studentice i studenti žurnalistike o spomenutim tematikama uče i putem drugih stručnih predmeta tokom studija, pa su, recimo, na Odsjeku komunikologije FPN-a u Sarajevu kroz predmete Teorija medija, Mediji i politika, Medijska kultura te Mediji i društvo već zastupljeni aspekti medijske pismenosti koji se odnose na načine na koje građani koriste medijski posredovane informacije, učinke koje medijski sadržaji imaju na pojedince i društvo, kao i na mehanizme ostvarivanja svrsishodnije saradnje medija i građana u savremenom dobu, njihove kolegice i kolege na drugim fakultetima uskraćeni su za ta znanja.

„Medijska pismenost kao predmet je potrebnija studentima drugih fakulteta i odsjeka koji nemaju priliku učiti gotovo ništa o medijima, a u profesionalnom radu će se direktno ili indirektno susresti s utjecajem medija. Medijske i informacijske kompetencije potrebne su i odgajateljima, učiteljima, nastavnicima BHS jezika i književnosti, pedagozima, psiholozima... Na II ciklusu studija Razredna nastava na Filozofskom fakultetu u Tuzli izučava se predmet Medijska pismenost dok na drugim odsjecima, osim Žurnalistike, ovaj predmet nije zastupljen. Dakle, pedagoški i prosvjetni radnici u radu s djecom suočavaju se s brojnim izazovima koje su donijeli mediji u digitalno doba, a na studiju nemaju priliku učiti o tome“, naglašava Zarfa Hrnjić-Kuduzović.

Lejla Turčilo, profesorica na Odsjeku žurnalistika/komunikologija FPN-a u Sarajevu, slaže se s ovom ocjenom. „Mislim da je izučavanje medijske pismenosti vrlo značajno na svim nastavničkim fakultetima koji obrazuju kadrove koji će sutra raditi u školama s mladim ljudima, ali i na studijima sociologije, zbog neodvojivosti izučavanja društva od izučavanja uticaja koje na to društvo imaju mediji“, navodi, dodajući da je šire shvaćena medijska i informacijska pismenost neophodna na svim studijima jer nema studenta koji se ne susreće sa informacijsko-komunikacijskim tehnologijama.

Prema riječima Vanje Ibrahimbegović-Tihak, jedno od pitanja koja će morati biti riješena u budućnosti svakako jeste kako i na kojim studijskim programima u visokom obrazovanju pristupiti izučavanju medijske i informacijske pismenosti.

„Nivo vještina i znanja u oblasti medijske pismenosti nekoga ko se bavi humanističkim naukama i nekog ko recimo studira mikrobiologiju ne moraju biti iste“, navodi, dodajući da je važno da dotad budemo svjesni kako smo u današnjem svijetu svi konzumenti i komunikatori, kreatori medijskih sadržaja.

„Svi, bez obzira čime se bavimo i kakvog smo nivoa obrazovanja, živimo u svijetu prezasićenom medijskim sadržajima različitih tipova i svrha, i svi podliježemo utjecajima tih medijskih sadržaja s jedne strane. S druge strane, zbog  medijskih i informacijsko komunikacijskih tehnologija, Interneta i društvenih mtreža, svi se pojavljujemo u ulozi komunikatora – kreatora medijskih sadržaja u javnom komunikacijskom procesu, a ne obrazujemo se svi o važnosti za odgovornost i etiku u javnom komunikacijskom procesu. Zato i živimo sa takvim intenzitetom vrijeme fake newsa, dezinformacija i posljedice tih fenomena koje današnji svijet sve više osjeti.“

Medijska i informacijska pismenost mora početi mnogo prije fakulteta

Premda je oblast izučavanja medijske i informacijske pismenosti na fakultetima dosta bolje uređena nego početkom decenije, niti današnja situacija ni približno ne zadovoljava potrebe bh. društva za medijskim opismenjavanjem, ističe Vanja Ibrahimbegović-Tihak, a naše sagovornice i sagovornici se odreda slažu da bi se područje izučavanja medijske pismenosti moralo unaprijediti tako što bi medijska i informacijska pismenost u nekom obliku bila zastupljena u osnovnom i srednjem obrazovanju, jer je od najranijih uzrasta potrebno problematizovati medije, medijske tehnologije i sadržaje.

„Medijska pismenost ne pripada samo svim visokoobrazovnim institucijama, nego obavezno pripada obrazovnom procesu od osnovne i srednje škole. I to može biti u bilo kojem obliku, ne mora nužno biti izdvojen predmet za sebe, još bi bolje bilo da se pojavljuje kao međukurikularna tema, jer zaista to i jeste. Samo je važno da obavezno bude integrirana u obrazovni proces svakog građanina i građanke, od samog početka. Ako svi studenti i studentice nemaju osnovne vještine medijske i informacijske pismenosti, kao što u BiH nemaju, onda se bojim da univerzitet nije najbolje mjesto za početak rješavanja ovog problema u našoj zemlji. Kad uzmemo u obzir kompleksnost obrazovnih sistema u Bosni i Hercegovini, vjerovatno su univerziteti bili logična početna tačka, ali medijsku pismenost pod hitno treba integrirati u osnovno i srednje obrazovanje“, ocjenjuje Ibrahimbegović-Tihak.

Primjeri uspješnih modela zastupljenosti medijske pismenosti u svijetu se također mjere prema kvalitetnoj integriranosti medijske pismenosti u cjelovit obrazovni proces, a ne samo u visoko obrazovanje. Od 2011. godine zemlje članice Evropske unije imaju obavezu izvještavati Evropsku komisiju na godišnjem nivou o razvoju medijske pismenosti na nacionalnim nivoima, te u tom kontekstu Ibrahimbegović-Tihak među zemljama koje se ističu uspješnošću izdvaja Finsku, Irsku i Veliku Britaniju, dok se u našem okruženju ističe Hrvatska.

„U našoj regiji, Hrvatska pravi vrlo značajne iskorake u ovoj oblasti u proteklih nekoliko godina, što se može povezati sa članstvom u EU. Treba reći da BiH ima na raspolaganju pristup donatorskim sredstvima, samo što se najviše inicijativa dešava kroz neformalni obrazovani proces, sa značajnom ulogom nevladinih ili međunarodnih organizacija. Što nije loše, naprotiv. Ali nema i ne može imati domet koji bi trebalo da ima, da obuhvati sve građane i građanke, i sve segmente društva. Obrazovni sistem(i) naše zemlje bi trebali prepoznati medijsku pismenost kao prioritet i raditi na promociji i razvoju na sistematičan način. I sveobuhvatno,“ zaključuje Ibrahimbegović-Tihak.

___

Regionalni program “Mediji za građane – građani za medije: Jačanje kapaciteta nevladinih organizacija za razvoj medijske i informacijske pismenosti na Zapadnom Balkanu” uz podršku Europske unije implementiraju partnerske organizacije Mediacentar Sarajevo, Albanski medijski institut, Makedonski institut za medije, Institut za medije Crne Gore, Novosadska novinarska škola, Mirovni Inštitut, SEENPM.