S. G.: Morate znati da u Njemačkoj sedamdeset i pet posto tržišta čine lokalni i regionalni tisak. Nisam siguran koliko iznose najaktualniji podaci, no dnevna naklada iznosi približno 21 milijun primjeraka novina. Ugrubo govoreći, tri do četiri milijuna otpada na tabloide, odnosno na Bild-Zeitung - koji je jedini nacionalni tabloid - te na nekoliko regionalnih tabloida koji izlaze u velikim gradovima kao što su Berlin, München, Köln, Hamburg ili Dresden. Svi ne-tabloidni dnevni listovi ukupno prodaju nešto više od milijun i pol primjeraka dnevno. Govorimo o Süddeutsche Zeitungu, Frankfurter Allgemeine Zeitungu, tu je – dok još uvijek izlazi - i Frankfurter Rundschau, zatim Handelsblatt kao preživjeli poslovni list, Tageszeitung kao mali zadružni list, nešto malo otpada na Neues Deutschland, čitan uglavnom u bivšoj Istočnoj Njemačkoj, Junge Welt – također istočnonjemački list – koji prodaje oko deset do petnaest tisuća primjeraka, što je vrlo malo za nacionalni list te, konačno, Springerov Welt (konzervativna izdavačka kuća Axel Springer AG najveći je njemački nakladnik, čiji je tabloid Bild po tiraži šesti na čitavom svijetu i prvi u Evropi, op.a).  

 

Nacionalni tisak je vrlo važan kada se radi o stvaranju javnog mišljenja i aktualnim agendama, čitaju ga političari i ostali pripadnici elita koje donose odluke, ali u ukupnoj industriji nije previše bitan. Sve ostalo – oko petnaest, šesnaest milijuna primjeraka - otpada na regionalne i lokalne novine. Istina, većina nacionalnih listova jest integrirana u vlasništvo tvrtki koje posjeduju i te lokalne novine. Jedine iznimke su Springer, koji je pred par godina prodao većinu svojih lokalnih listova, osim onih u Hamburgu i Berlinu, zatim FAZ, u vlasništvu fondacije koja posjeduje samo još jedne sestrinske regionalne novine - Frankfurter Neue Presse - te Tageszeitung. Situacija tih lokalnih listova vrlo je različita ovisno o njihovoj geografskoj lokaciji. Općenito, u južnoj Njemačkoj novine još uvijek dobro zarađuju te donose dvoznamenkaste prinose na uložena sredstva. Problema ima na istoku, u slabo naseljenim krajevima odakle stanovništvo iseljava zbog nezaposlenosti. Situacija je naročito teška u Mecklenburgu-Pomeraniji i Brandenburgu. Isto važi i za neke regije na zapadu, recimo u Ruhru. Sve u svemu, prihodi nisu tako dobri kao što su bili i vlasnici žele više novca, iako je situacija teža nego li što je bila, pa dolazi do gašenja nekih malih listova. Ipak, sve u svemu, lokalni i regionalni tisak je u dobrom stanju. Stvari ne stoje tako loše kao na britanskom ili američkom tržištu.

 

 

S. G.: Svakako je to posljedica velike raznovrsnosti i disperziranosti njemačkog tiska. U Velikoj Britaniji više ne postoji jaki regionalni tisak, propao je još šezdesetih godina. Postoje veliki londonski listovi, koji imaju i daleko veću nakladu nego li je slučaj u Njemačkoj. Tamo još uvijek postoje tri lista koji dnevno prodaju više od milijun primjeraka, pri čemu se ne radi samo o tabloidima. U Njemačkoj samo Bild prodaje više od milijun primjeraka. Kriza općenito teže pogađa nacionalni tisak koji je, s obzirom da mora biti dostupan u svim dijelovima zemlje, mnogo skuplji za distribuciju. U isto vrijeme stanovništvo se mnogo jače veže za lokalne listove. Velika Britanija i Francuska, koja ima slične probleme, centralizirane su zemlje. U Njemačkoj, naravno, postoji središnja vlada, ali mnogo toga odlučuju vlade pojedinih federalnih jedinica i tisak je vrlo vezan za taj način funkcioniranja. Osim toga, Berlin jest glavni grad, ali sve poslovne odluke događaju se u Frankfurtu. Ne postoji samo jedno medijsko središte. Važne televizije rasute su po cijeloj zemlji – od Berlina do Kölna i Münchena, nacionalni tisak također je smješten u tri grada – Berlinu, Münchenu i Frankfurtu. Još jedna važna činjenica je udio pretplate u prodaji njemačkih listova. Nijemci su naviknuti da tko god redovno kupuje novine, čini to putem pretplate. 

 

 

S. G.: Do prije recimo petnaest godina situacija se činila idealnom. Svaka obitelj dobijala je svoje jutarnje novine, i djeca su, kao što su učila čitati, pisati i računati, bila naviknuta i na novine kao dio života. Međutim, to više ne postoji. Nove su generacije odrasle s Internetom, a dijelom su krivi i njemački izdavači. Kada su se kod nas pojavile besplatne novine – u prvom redu izdanja skandinavske Metro grupacije – izdavači su se vrlo agresivno borili protiv njih tvrdeći da ne žele novinarski sadržaj davati besplatno. U tome su i uspjeli, pa se besplatna izdanja ovdje nikada nisu održala. S druge strane, pojava Interneta dočekana je s ogromnim očekivanjima i entuzijazmom. Na prvim projektima izgubljeni su milijuni njemačkih maraka. Nakon toga su izdavači bili vrlo oprezni s online izdanjima, a kada su se konačno na njih odlučili, napravili su – po meni – veliku grešku i sav sadržaj objavljivali besplatno. Nadali su se da će ga biti moguće financirati kroz oglašavanje, ali ispostavilo se da to nije tako isplativo. Stvoren je veliki problem, jer se mlađe generacije pitaju zašto bi kupovali tiskane novine ako je većina toga besplatno dostupna online. Sada traju rasprave o uvođenju tzv. "paywallova" – dakle, ako nešto želite čitati, morate to i platiti. Postoje razni modeli, recimo londonski Times u vlasništvu Ruperta Murdocha potpuno je nestao iza "paywalla", pa morate kupiti dnevnu, tjednu ili mjesečnu pretplatu. Neke naše novine ugledaju se na to. Postoji i sustav u kojem dobijete mjesečno deset ili dvadeset članaka besplatno, a sve mimo toga morate platiti. U Tageszeitungu, u kojem sam radio, uveli smo dobrovoljno plaćanje. Sve je još u ranim fazama, postoji mnogo razmatranih modela i nitko ne zna kako će stvar završiti. Osobno, kao novinar, mislim da za novinarski rad netko mora platiti i pitanje naplaćivanja ne može ovisiti o tome kojim sredstvom pristupate tekstovima. Naravno, sve će biti jeftinije ako nemate troškove tiska i distribucije, jer vam ne trebaju kamioni, tiskare, tinta i tako dalje, nema više svih tih milijuna tona novina koji se prevoze po zemlji, što je za mali nacionalni list poput Tageszeitunga ogroman problem. Novi svijet nudi fantastične prilike.

 

 

S. G.: Newsweek je zanimljiv primjer. Ukidanje tiskanog izdanja za međunarodnu publikaciju ima i te kako smisla, zato jer su morali osiguravati golem logistički aparat, tiskare diljem svijeta i tako dalje, što je na globalnom nivou vrlo skupo. S druge strane, The Economist se drži prilično dobro i uopće nema govora o odustajanju od tiskanog izdanja, tako da svaki slučaj treba razmotriti posebno. S obzirom da stare navike teško umiru, mislim da nema straha barem naredna dva ili tri desetljeća, no dugoročno smatram da će se tisak vratiti u sfere iz kojih je krajem 18. i početkom 19. stoljeća i došao, dakle, kada je to bio novi medij za građanske elite koje su se emancipirale od monarhizma i apsolutizma te kada je stvarana habermasovska javna sfera. Publiku su činili visoko obrazovni čitatelji – odvjetnici, profesori i pripadnici sličnih profesija. U narednih dvije stotine godina novine su postale najprikladniji oblik masovnog medija i dosegle svaki segment života, no ta era je očigledno gotova. S druge strane, mnogi ljudi se preko tjedna zadovoljavaju Internetom – sve se događa sve brže i hektičnije, a novine odavno nisu najbrži medij – ali vikendom žele čitati tiskana izdanja. Dakle, Internet je super, ali jednom tjedno želimo glas kojem ćemo vjerovati i koji će nam objasniti što se zapravo događa. Veliki tjednik, Die Zeit, osamdesetih je bio pred bankrotom, spominjalo se spajanje sa Spiegelom, ali trenutačno bilježi rekordne naklade. Vikend izdanja svih novina prodaju se bolje nego li dnevna. Nedjeljno izdanje FAZ-a ili Welt am Sonntag funkcioniraju vrlo dobro. Novine se već dugo ne čitaju zbog vijesti, nego zbog analiza, pozadinskih informacija, komentara i mišljenja. Svijet je sve kompliciraniji, i trebaju nam visoko kvalificirani ljudi da nam objasne što se događa jer jednostavno nemamo vremena za sve. Smatram da je to budućnost. Stvari dobro stoje i na lokalnom i regionalnom nivou, gdje tamošnji listovi imaju monopol, a u takvoj je situaciji teško propasti. U Njemačkoj postoji vrlo malo internet-konkurencije na lokalnom nivou, uglavnom je riječ o blogovima koje vode pojedinci i koji eventualno dolaze u ciklusima. Recimo, 2010. politički su blogovi postali vrlo važni u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji zato jer je to bila izborna godina, ali odmah nakon njih su se počeli gasiti. Dakle, funkcioniraju po načelu projekata i nemaju kontinuitet kao lokalne novine, koje vam govore što se događa svaki dan, a čak i prividno nevažne stvari često se kasnije ispostave kao ne baš beznačajne. Lokalne izdavače uvijek prvo pitam zašto toliko oklijevaju s uvođenjem naplate za online sadržaje, s obzirom da imaju monopol i ništa ih ne sprječava da se tako postave. Želite tekstove vašeg istog provjerenog i pouzdanog novinara? Zašto ih ne biste čitali i platili putem Interneta? Recimo da je prosječna cijena mjesečne pretplate za lokalne novine dvadeset i pet eura, a možete sve – i mnogo više – dobiti na Internetu za petnaest.

 

 

S. G.: U Njemačkoj je specifična situacija, postoji tzv. Tendenzschutz, što znači da vlasnik po zakonu ima pravo određivati što bi novine trebale pisati, odnosno njihovu političku liniju i svjetonazor. Određena prava koja imaju zaposlenici u bilo kojoj drugoj djelatnosti u novinarstvu ne postoje. Naravno, novinari jesu zaštićeni, ali ako, recimo, vlasnik želi promijeniti svoju politiku oko, recimo, pobačaja, ili poduprijeti određenu partiju, teoretski ima pravo otpustiti sve novinare koji ne slijede tu liniju. S druge strane, takav se slučaj još nikada nije dogodio. Činjenica je da izdavači imaju jak utjecaj na svoje novine, ali većina njih zainteresirana je samo za zaradu, a novinarstvo ostavljaju glavnim urednicima i novinarima. Naravno, problem je u tome što je sve teže dobro zarađivati, pa preostaje sve manje novca za novinarstvo, padaju investicije iako je svijet sve kompleksniji, posla je sve više, vremena sve manje, a broj novinara se ne povećava.

 

 

S. G.: Statut nije obavezan i posjeduje ga manje od deset posto novina. Ali, recimo, novinarski sindikati su snažni i oni imaju određeni utjecaj. S druge strane, barem od izbijanje velike financijske krize iz 2008. prisutan je donekle sličan razvoj kao kod vas, ali situacija nije tako agresivna kao ta koju ste opisali. Zapošljavaju se novi novinari, ali ne unutar starih tvrtki, nego se unutar matičnih koncerna osnivaju tvrtke-kćeri, tako da su ti novi novinari potplaćeni i imaju bitno manje prava u odnosu na starije kolege, koji su prilično dobro plaćeni i zaštićeni. Zapravo imamo dvoklasni sustav – sretnike koji su se zaposlili tijekom starih dobrih vremena, koji su još tu jer bi ih se bilo teško i skupo riješiti, no svi koji su pridošli unutar zadnjih pet godina plaćeni su po tarifama mnogo nižim od onih dogovorenih sa sindikatima te nemaju ista prava, što podrazumijeva godišnje odmore, mirovine, bonuse, i tako dalje. Pri tome se izvlači isti argument kao kod vas – ako ne želite raditi, pokazat ćemo vam vrata i lako naći mlade visoko kvalificirane ljude koji žele ući u novinarstvo. 

 

 

S. G.: Mislim da to ne bi bilo moguće. Kao što znate, bivši predsjednik Wulff bio je dovoljno budalast da nazove glavnog urednika Bilda i pokuša utjecati na pisanje lista. Njemački je tisak vrlo kompetitivan i bilo kakav pokušaj utjecaja ili prijetnje političara novinarima nužno će izaći u javnost. Ako to ne mogu napraviti novinari o kojima se radi, sigurno će proslijediti priču kolegama. Političari to znaju i rekao bih da tako nešto ni ne pokušavaju, jer su svjesni da je šteta koju će pretrpjeti mnogo veća nego li bilo što do čega bi moglo doći izvještavanjem tih novina. Ne bih rekao da je utjecaj politike na njemački medijski sustav velik problem. Prisutan jest, ali u toliko malom obujmu da ga ne bih ni nazvao problemom.

 

 

S. G.: To je druga stvar. Utjecaj biznisa jest problem, naročito sada kada novine ne zarađuju kao što su prije zarađivale i prihodi od oglašavanja padaju. Oglašivači postaju sve moćniji, a njihov utjecaj uključuje i intervencije u uredničku politiku. Naravno, nitko o tome ne priča, ali svi znamo da se to događa. Veliki lanci kao što su Aldi, Lidl ili Penny Markt imaju golem utjecaj, naročito na lokalnom nivou. Novine su prije živjele od oglašavanja poslova, stanova ili automobila, ali sada se sve to preselilo na Internet. Jednostavnije je – možete "skinuti" formular za prijavu za zaposlenje, objaviti nacrt stana, fotografiju automobila ili vlastitu, recimo ako tražite novog partnera. Novine su, dakle, seljenjem tih usluga na Internet izgubile ogromnu količinu novca. Utoliko više ovise o trgovačkim lancima i teško da ćete naići na kritičko izvještavanje o njima u lokalnim novinama. Možda će Der Spiegel ili nacionalna TV-kuća izvijestiti o tome pa će lokalni list preuzeti priču, ali rijetko će je otvoriti na vlastitu inicijativu. Osobno sam počeo raditi u lokalnim novinama u Dortmundu, naš veliki oglašivač je bio Karstadt i o njima se nisu pisale loše stvari. Ako je bilo nešto vrlo loše urednik bi donosio odluku što ćemo napraviti. Uvijek se znalo da postoji ta ovisnost ili barem bliska suradnja s oglašivačima koju ne želite izgubiti ili pretjerano torpedirati. Sada je to vrlo veliki problem u njemačkim medijima.

 

 

S. G.: U profesionalnim krugovima - dakle među novinarima i medijskim ekspertima – poznato je što se događa. Također, kada je WAZ kupovao te novine i u široj javnosti se izvještavalo o tome da ulaze u poslove s tajkunima i mutnim figurama. WAZ se uvijek branio tvrdnjama da u bivše komunističke sredine donosi zapadno-liberalni način novinarskog rada. Zna se nešto o odluci da se povuče iz Srbije i optužbama protiv WAZ-a, ali interes nije baš velik. Svatko tko želi znati, zna da je većina medija u istočnoj Europi i naročito u bivšoj Jugoslaviji uglavnom kontrolirana od strane velikih tvrtki s njemačkog govornog područja, kao što su Springer, Passauer Neue Presse, WAZ ili švicarski Ringier, ali to zanima samo manjinu ljudi, a ne i prosječnog WAZ-ovog čitatelja iz Essena ili Erfurta. Na informaciju da su WAZ-ove novine uključene u mutne poslove on reagira – "OK, ali to je daleko, a mene zanimaju njihovi ovdašnji listovi". Slične su debate i oko Mercedes-Benzovih operacija u Kini ili Volkswagenovih tvornica u Južnoj Americi.

 

 

S. G.: Hombach je bio važan za WAZ-ove operacije u spomenutim zemljama. Kada sam – bilo je to još devedesetih – ustvrdio da je WAZ zaposjeo čitavo bugarsko tržište, odgovorio mi je da to nije točno, već da su zauzeli gotovo čitavo bugarsko tržište. Naime, postojao je još jedan marginalni nezavisni list. Mislim da povlačenje WAZ-a nema veze s Hombachom, nego samo s novcem, to je sve što njih zanima, a vjerojatno im je bilo i dosta okapanja s tajkunima i politikom u svim tim poslovima u koje su ulazili. Moguće je da je priča na Balkanu utjecala na Hombachov odlazak, ali mislim da to nikako nije bio najvažniji razlog. Možda više, nakon povlačenja s Balkana, nije bio potreban. Inače, WAZ je od svog osnivanja bio kontroliran od strane dvije obitelji, odnosno Ericha Brosta i Jakoba Funkea. Oduvijek je postojao balans moći, odnosno, svaka je obitelj postavljala jednog menadžera. No, Brostova udovica je prodala svoj udio Funkeima i tada je bilo jasno da će Hombach otići jer je on bio čovjek Brostovih. Priča se da je dobio otpremninu od 18 do 20 milijuna eura – prilično mnogo novca. Inače WAZ je prilično tajnovit oko svojih poslova, u čemu im pomaže i njemački zakon. Ako ste registrirani kao "GmbH" ("Društvo s ograničenom odgovornošću"), ne morate mnogo o sebi objavljivati. Recimo, WAZ je nedavno zatvorio list Westfällische Rundschau – list će nastaviti izlaziti, ali otpustili su sve novinare, a sadržaj će dostavljati druge njihove novine – tvrdeći da je list u zadnjih pet godina nagomilao pedeset milijuna eura gubitaka. Mnogi u to ne vjeruju, a nemate načina da ih prisilite da objave podatke.

 

 

S. G.: Upravo je u tijeku reforma naplate TV-pristojbe, koja se prije naplaćivala ovisno o broju TV i radio-aparata ili kompjutera koji ste posjedovali. Još uvijek se radi o pristojbi, ali od siječnja 2013. ona nije više formalno vezana za posjedovanje bilo kakvog tehničkog uređaja kojeg bi morali imati, nego se unaprijed zasniva na pretpostavci da danas svako domaćinstvo posjeduje barem jedan uređaj koji može primati radio ili TV-signal, bez obzira bila riječ o radiju, televiziji, "pametnom telefonu" ili računalu koje se može koristiti u tu svrhu. Uopće se ne mora dokazivati da imate aparat. U starom modelu postojala je posebna služba, Gebühreneinzugszentrale – jedno od najomraženijih službenih tijela u Njemačkoj – koja bi vas neprestano kontrolirala ukoliko niste bili prijavljeni, kucala vam na vrata i slično. Sada je to stvar prošlosti, jednostavno se svakom prijavljenom stanu šalje račun. Što je zapravo i jeftinije, jer ako dijelite stan s više osoba, plaćate samo jednu pristojbu. Po izračunu prikupit će se manje-više ista količina sredstava, ali ljepota modela je da ne možete izbjeći plaćanje. Taj novi sustav se upravo uvodi i inicijalno će se provoditi tijekom dvije godine. Evaluacija je predviđena za 2015. i tada će se procijeniti da li je potrebno smanjiti iznos pristojbe.

 

 

S. G.: Zbog povijesnog iskustva Trećeg Reicha, njemački ustav zabranjuje upravljanje emiterima od strane saveznih vlasti, nego je to prepušteno saveznim pokrajinama. Isto tako, zabranjeno je njihovo financiranje porezima. Međutim, ovo što danas imamo zapravo jest vrsta TV-poreza, koji se ne može tako zvati, nego je izmišljen naziv "Rundfunkbeitrag", ali princip i svrha posve su identični. Dakle, ideja je da u demokratskom društvu javni mediji jesu javno dobro i trebaju biti subvencionirani prihodima od poreza, baš kao i operne kuće, muzeji itd. Znači plaćate po stanu, dok tvrtke plaćaju umanjeni iznos za urede, ovisno od toga koliko ljudi u njima radi. U ovom trenutku vodi se velika debata, ne zbog građana – prihvaćeno je da svi plaćaju – nego zato jer industrijalci i biznismeni tvrde da sada plaćaju toliko više da to nije opravdano. Postojali su i slični prijedlozi kao što je vaš, da se višak sredstava usmjeri u financiranje nezavisnih medija sa sadržajima od javnog interesa, koji ne emitiraju, ali su recimo na Internetu. Osim toga, njemački tisak za sada nije u situaciji u kojoj je, primjerice, američki, ali možda će doći vrijeme kada će biti preporučljivo preusmjeriti nešto javnog novca u tiskano novinarstvo, recimo lokalno izvještavanje koje će, vjerujem, najviše trpjeti.

 

 

S. G.: Smatram da jest, međutim, neki od najvećih listova u Njemačkoj – naročito Springerov Bild, ali također i Handelsblatt te WAZ-ove tiskovine – napadaju javne emitere na drugoj osnovi. Po njemačkom zakonu, emiteri ne smiju putem Interneta nuditi imalo opsežnije tekstualne sadržaje. Smiju imati portale, ali na njima bi u pravilu trebali biti samo audio i video sadržaji, dok su fotografije i tekstovi prepušteni novinama. Izdavači sada tvrde da internetska ponuda ARD-a i ZDF-a te njihove aplikacije za "pametne telefone" previše sliče internet-novinama te su pokrenuli sudski postupak protiv aplikacije Tagesschaua koju koriste javni emiteri. Osobno mislim da je to zastario pristup, naime, mnoge novine danas nude video i audio sadržaje. Svaki dobar portal u osnovi je multimedijski. Može se reći da je sistem pod napadom i ovdje, veliki izdavači također nisu baš prijateljski nastrojeni prema javnim emiterima. Da se vratim na vaše pitanje - ideja da se pristojba za financiranje TV-a naplaćuje svim građanima generalno je prihvaćena. Ukoliko dođe do službenog prijedloga da se dio pristojbe preusmjeri neprofitnim medijskim organizacijama, doći će do žestoke rasprave. Osobno bih se za to založio, ali protiv će, zbog straha od konkurencije, biti ne samo izdavači, nego i javni emiteri jer ne žele davati novac projektima na koje ne mogu utjecati.