Joan Barata: Jedinstveno i otvoreno medijsko tržište garant je pluralizma i transparentnosti

Joan Barata: Jedinstveno i otvoreno medijsko tržište garant je pluralizma i transparentnosti

Joan Barata: Jedinstveno i otvoreno medijsko tržište garant je pluralizma i transparentnosti

Intervju sa međunarodnim stručnjakom za slobodu izražavanja i medijsko zakonodavstvo.

foto: Mediacentar

Jedinstveno zakonsko rješenje za sveobuhvatno regulisanje medijskog sektora garancija je poštivanja evropskih standarda, a princip transparentnosti u medijskom sektoru pretpostavlja vidljivost podataka o onome što može uticati na uredničku politiku medijske kuće, smatra Joan Barata Mir, međunarodni stručnjak za slobodu izražavanja, medijske slobode i medijsko zakonodavstvo.

Barata je ranije bio glavni savjetnik predstavnika za slobodu medija u OSCE-a, a u svojim istraživanjima bavi se temama kao što su sloboda izražavanja, mediji i propisi za telekomunikacije, javna radiodifuzija te politička i pravna medijska tranzicija.

U Sarajevu je sredinom juna učestovao u konferenciji Nacionalni javni radiotelevizijski servis Bosne i Hercegovine. Za Mediacentar govori o onome što treba da bude uloga države u regulisanju i osiguravanju fer medijskog okruženja, sugerira na koji način uspostaviti transparentnost medijskog vlasništva i kako odnos medija i politike učiniti vidljivim kroz adekvatnu državnu intervenciju.

Na koji način posljedice netransparentnog odnosa politike i medija utiču na društvo, javnost i građanina? Kakve su posljedice za demokratiju?

Manjak transparentnosti, kako u privatnom tako i javnom medijskom sektoru, utiče na medijski pluralizam i može prouzrokovati ozbiljne probleme koji se tiču otvorenosti i pravičnosti medijskog tržišta. Ne treba zanemariti važnost problema transparentnosti koji je uvršten, na primjer, u Direktivi o uslugama Evropske unije. Nadalje, međunarodne organizacije potenciraju problem transparentnosti, naročito u domenu vlasništva i odnosa između vlasnika medija i menažera, političkih partija i vlada, kao osnovni preduslov za demokratije kojim se treba baviti kroz odgovarajuću i proporcionalnu regulaciju.

Kako prepoznati medijski klijentelizam i šta bi mogli biti institucionalni mehanizmi za prevenciju takvih tržišnih anomalija?

Klijentelizam kao tržišna anomalija može se javiti i postojati kako u privatnom tako i javnom medijskom industrijskom sektoru. Kada su u pitanju javni mediji problem nastaje ukoliko javni emiter ima nejasne veze sa vladom i političkim partijama. Isto se dešava i unutar privatnog sektora. Ovakve pojave treba tretirati odgovarajućim regulatornim sistemom koji pretpostavlja nezavisnog regulatora s vrlo jasnim propisima, koji je restriktivan u pogledu imovine i koji bi garantovao profesionalizam, odnosno nezavisnost novinara koji rade u medijskim kućama.

Da li je moguće regulisati transparentnost vlasništva nad medijima kroz jedan zakonski akt, uzimajući u obzir kompleksnost političkog sistema u BiH, kao i činjenicu da je javno informisanje trenutno regulisano kroz niz različitih zakona?

Kada je u pitanju regulacija medija, pravna sigurnost kao jedan od osnovnih principa međunarodnog prava mora biti zagarantovana od strane državne vlade. Kada je medijsko tržište regulisano kroz više različitih zakona, onda to znači da se mora pravno tumačiti odnos između tih različitih zakona, što nije preporučljivo. Dakle, ne samo da je moguće nego je i strogo preporučljivo imati jedan zakon koji pokriva cjelokupni sektor uvažavajući princip tehnološke neutralnosti. Takvo zakonsko rješenje treba biti državni prerogativ, jer kada pogledate druge napredne sisteme u svijetu ideja je kreiranje jedinstvenog zakona koji bi na sveobuhvatan način regulisao medijski sektor. Pored toga, regulatorno tijelo mora imati više ovlasti za interpretaciju zakona, s tim da osnovni principi moraju biti uspostavljeni kroz veoma jasno i sistematično zakonsko rješenje.

Šta je važno za javnost, odnosno šta je to javni interes u kontekstu regulacije tržišta oglašavanja?

Postoji nekoliko pravila koja su već uspostavljena osamdesetih godina prošlog vijeka i ta pravila još uvijek važe. Jedno od tih pravila pretpostavlja odvajanje komercijalnog od uredničkog sadržaja. Komercijalne poruke moraju biti precizno definisane i jasne kao takve. To u osnovi znači sprečavanje uticaja komercijalnog interesa na uredničke sadržaje kroz sve moguće instrumente regulacije. Na taj način građanin može biti svjestan svaki put kada on ili ona prima komercijalnu poruku, da ta poruka ima komercijalni karakter i da nije nešto skriveno i izgleda kao nešto drugačije. 

Na koji način finansiranje medija učiniti vidljivijim?

Transparentnost jeste osnovni problem koji je predstavljen i definisan 2016. godine u reformi Direktive za audiovizuelne medijske servise (AVMSD), što u praksi znači da sve članice Evropske Unije imaju odgovornost da ugrade princip transparentnosti u svoj pravni sistem. Međutim, taj princip transparentnosti ima višeznačan karakter. To znači da svi slojevi vlasničke strukture trebaju biti vidljivi. Pravilo transparentnosti takođe znači vidljivost komercijalnih interesa, kao i ugovore sa oglašivačima te svega onoga što može uticati na uredničku politiku medijske kuće.

Koji bi trebali biti kriteriji za dodjeljivanje javnog novca medijima?

Različite države primjenjuju različite modele. Ako govorimo o medijima općenito, i javnim i privatnim, tri su osnovna principa koja promovišu zakoni EU, a to su objektivnost, razložnost i princip nediskriminacije. Uvažavanjem ovih principa uz pravilo transparentnosti, kreira se dobra šema za alokaciju javnog novca. Međutim, svi tržišni akteri moraju biti svjesni pravila igre. Pored toga, važno je eliminisati mogućnosti za unilateralne i diskrecione odluke u rukama javne vlasti, a koje se tiču izdvajanja sredstava za medije. Treba voditi računa i da se izbjegne takva regulacija koja bi određene medijske kuće stavila u poziciju tržišne prednosti u odnosu na druge tržišne aktere. Pravila moraju biti jasna, transparentna i krajnje objektivna, tako da kriteriji koji se trebaju ispunjavati ne bi zavisili od političke ili lične volje. Kriterij razložnosti znači da institucija mora imati razlog ili opravdanje zbog kog dodjeljuje više novca jednom mediju u odnosu na druge. Nediskriminacija kao princip znači da su svi tretirani na jednak način, odnosno da se prema svima primjenjuju isti kriteriji.