Ako želimo održati novinarstvo i povjerenje ljudi u ono što radimo, bilo koja vrsta informacije treba biti provjerena i verifikovana.

Sve češće svjedočimo tome da najvažnije informacije o nekom događaju ne dolaze od samih novinara nego ključne informacije ustvari dobijamo od ljudi koji su bili na pravom mjestu u pravo vrijeme: očevidaca koji kreiraju vijesti.

Oni su nam pokazali napad na Charlie Hebdo u Parizu, napadače na bostonskom maratonu, oni svakodnevno hrane medijsku industriju suludim sadržajima snimljenim njihovim mobilnim telefonima poput priče o čovjeku koji kupuje milkshake u McDonaldsu, ili kao što nam Guardian Witness pokazuje, oni će poslati sadržaj na bilo koju zadanu temu. No ipak, očevici mijenjaju način na koji vijesti pristižu u redakcije.

Na dan kada se desio bombaški napad u Londonu (07. jula 2005), redakcija BBC-a primila je više od 22.000 email-ova i poruka koje su poslali ljudi koji su se u tom trenutnu nalazili na mjestu događaja. Zahvaljujući sadržajima koje su slali očevici, mediji i vlasti su bili u mogućnosti da otkriju šta se ustvari desilo tog dana. Bombaški napad u Londonu je jedan od prvih događaja u kojima su sadržaji koje su slali očevici integrirani u izvještaje velikih medijskih kompanija a fotografija evakuacije iz podzemne željeznice, izvučena iz jednog od poslanih videa i danas je vrlo često korištena ilustracija napada.

Jedanaest godina kasnije, nekoliko generacija iPhone-a i novih društvenih mreža kasnije, korisnički sadržaj postao je svakodnevno zastupljen u vijestima, a zahvaljujući razvoju smartphone-a, gotovo da i ne možemo vidjeti razliku između profesionalnog i amaterskog materijala.

Istraživanje koje je sprovela organizacija Eyewitness Media Hub, pokazalo je da je, tokom 21-og dana istraživanja, u kojem su pratili naslovnice osam web stranica, objavljeno ukupno 4.971 medijski sadržaj koje su proizveli očevici. No, kako redakcije mogu biti sigurne da je sadržaj koji dobiju od korisnika autentičan i istinit?

„Najbolji način na koji se redakcije mogu zaštiti jeste ako imaju unaprijed određen proces i sistem. Ranije su redakcije imale standardan proces provjere podataka, urednici bi postavljali pitanja o bilo kojoj informaciji iz priče i uvijek je postojao dokaz da je određena činjenica provjerena. Isti proces bi se trebao primijeniti na eyewitness medije. Isti princip provjere bi se trebao primjenjivati i onda kada govorimo o porijeklu informacije, odnosno, novinari bi trebali analizirati originalni sadržaj, datum, izvor, lokaciju. Mi, u First Draft News-u koristimo listu za provjeru informacija, i mislim da ono što kao industrija propuštamo jeste da bi svi trebalo da koristimo slične liste i da trebamo da pričamo o tim listama sa publikom na takav način da publika može da pita: 'Na koji način ste provjerili tu informaciju?'. Najbolji način za to jeste edukacija u redakcijama, no više od treninga, trebao bi postojati sistem u kojem novinati znaju da trebaju proći kroz određenu listu kako bi provjerili informacije“, pojašnjava za Media.ba Claire Wardle, suosnivačica Eyewitness Media Hub-a i direktorica istraživanja u Tow Centru za digitalno novinarstvo koji djeluje u sklopu Columbia Univerziteta. Wardle je i jedna od osnivača First Draft Media platforme.

Jedna od vodećih svjetskih eksperata na polju korisničkog sadržaja i njegove upotrebe u medijskom izvještavanju, Wardle pojašnjava da je danas zahvaljujući internetu jednostavnije no ikada podijeliti lažne informacije te da je iznimno važno za redakcije i novinare da posjeduju vještine verifikacije sadržaja koje primaju.

„Globalno, imamo problem sa povjerenjem u novinarstvo i u dosta zemalja danas postoji mišljenje da ne možemo vjerovati onome što vidimo u vijestima. Tako da je veoma važno da informacije koje novinari objavljuju budu provjerene, verifikovane, kako bi bilo jasno da ovo nije posao u kojem samo guramo informacije naprijed bez da ih provjerimo. Ista pravila vrijede i za video klip sa YouTube-a ili za lažnu priču koja kruži medijima. Ukoliko želimo održati novinarstvo ali i povjerenje ljudi u ono što radimo, bilo koja vrsta informacije treba biti provjerena i verifikovana“.

Eyewitness Media Hub je pokrenut u ljeto 2014. godine jer su, kako Wardle ističe, zaključili da postoji potreba za jednom organizacijom koja će se fokusirati na fenomen u kojem sve više i više očevidaca bilježi sadržaj putem svojih mobilnih telefona. Njihov sadržaj je namijenjen redakcijama kako bi im pomogli pri razumijevanju tog fenomena, ali i prema očevicima kako bi im pomogli pri razumijevanju njihovih prava. U sklopu Hub-a nalaze se i smjernice koje bi redakcije trebale primjenjivati kada koriste sadržaje od očevidaca. No da li te smjernice mijenjaju išta?

„AFP je objavio ažuriranu verziju njihovog etičkog vodiča i povezali su ga sa našim. Takođe, online novinska asocijacija ONA je nedavno objavila novi etički kod za prikupljanje sadržaja od očevidaca. Počinjemo da vidimo promjene u industriji, ne cijeloj industriji, nego grupe ljudi u različitim redakcijama počinju da rade zajedno kako bi pronašli način da rade bolje. I mislim da je to djelimično zbog toga što ljudi kao što smo mi idu na konferencije i pričaju o ovome“, pojašnjava Claire Wardle.

Sadržaji koje šalju korisnici kao i tehnološki napredak mijenjaju način na koji mediji prate vijesti. Danas je veoma lako, uz nekoliko provjera na Instagramu, Twitteru, Facebooku i drugim mrežama, saznati šta se stvarno negdje dešava. Uz nekoliko jednostavnih alata i trikova možemo brzo otkriti da li se radi o autentičnom sadržaju. No uz korist koju imamo od razvoja tehnologije, dolaze i izazovi o kojima Wardle govori.

„Jedan od većih izazova trenutno je to što dosta materijala kruži zatvorenim mrežama kao što su Whats App ili We Chat i dok se neka od tih informacija pojavi na javnim mrežama kao što su Twitter ili YouTube, više neće biti originalni sadržaj. Mislim da je to veliki izazov za redakcije. Imamo takve primjere i iz napada u Briselu gdje je jedan od najkorištenijih sadržaja pripisan Ani Ahronheim, koja je kasnije objavila tweet u kojem piše kako ona uopšte nije bila u Briselu i kako je sadržaj dobila od prijatelja u Whats App grupi. Tako da mislim da je to jedan od najvećih izazova oko kojih redakcije treba da budu pažljive. To povlači za sobom i pitanje autorskih prava. Jer ako ne pripisujete porijeklo sadržaja pravoj osobi, to vam takođe može izazvati probleme“.

Vještine verifikacije sadržaja ali i izvora su nešto što svaka redakcija i novinar koji se oslanja na korisnički sadržaj treba da usvoji. No i dalje tu je pitanje publike: kako oni mogu da nauče da razlikuju lažni sadržaj od onog pravog? Jer, kako je objašnjeno u nedavno objavljenom članku u Guardianu, koji preporučuje i sama Wardle, kako veliki broj redakcija priznaje da objavljivajući lažni sadržaj i dalje dobijaju klikove.

„Digitalna pismenost je veoma važna za novinare. Za većinu njih, dok su još bili na fakultetima novinarstva, kada su tek počinjali sa karijerom, društvene mreže nisu postojale. Tako da nisu razvili vještine koje su im potrebne kako bi bili skeptični prema onome što vide u online prostoru na isti način na koji su naučili da budu skeptični prema sadržaju koji dobiju iz intervjua sa vladinim izvorom. Dosta novinara nema razvijene te vještine. No, isto tako mislim da je digitalna pismenost važna i za publiku. Kao što sam rekla, želimo da publika stavi pritisak na industriju i da kaže: Kako znate da je to istina? Kakve ste provjere napravili? Kako znate da taj materijal uistinu dolazi od te osobe?

„Mislim da je najveći izazov u tome da načinimo objavljivanje lažnih vijesti sramotnim, kao i u tome da standardiziramo provjeru sadržaja prije no što bude objavljen. Ono što me brine jeste da zato jer je ima toliko sadržaja, ljudi su postali lijeni i ganjaju klikove, tako da su u mnogočemu naši standardi opali“.

Wardle se nada da će u budućnosti medijska industrija kao i online publika postati sofisticiranija kada je u pitanju traženje dokaza. S obzirom na dostupnost tehnologije ali i napore organizacija kao što su Eyewitness Media Hub, BBC College of Journalism i Evropski centar za novinarstvo koji je objavio priručnik za verifikaciju informacija, redakcijama je više dostupno da uvrste te alate i etičke vodiče u svoj svakodnevni rad.