Suočavanje s prošlošću, konstruktivni dijalog, prevazilaženje prošlošti – samo su neke od  fraza i termina s kojima se svakodnevno susrećemo u medijima i u javnom prostoru a zapravo nam nije do kraja jasno njihovo potpuno značenje, iako o tome slušamo već gotovo tri desetljeća.

Da li je moguće prevazići prošlost u konfliktnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko i da li je moguć konstruktivni dijalog u duboko podijeljenom društvu kakvo je naše? I šta bi uopšte značilo prevazilaženje prošlosti u društvu koje obiluje parolama – nikad zaboraviti, nikada oprostiti, oni su počeli prvi, mi smo se samo branili, oni su napadali, naša vojska nije činila ratne zločine, i tome slično?

Iako se Bosna i Hercegovina označava kao postkonfliktna država, teško se složiti s tom konstatacijom, jer konflikt koji je počeo u devedesetim godinama faktički nikada nije ni završen, on još uvijek traje. Dejtonskim mirovnim sporazumom prekinut je oružani sukob. Da je konflikt i dalje prisutan možemo se svakodnevno uvjeriti, jer je jasno da oko važnih političkih i društvenih pitanja nikada nema koncenzusa sva tri konstitutivna naroda, da su građani BiH udaljeniji jedni od drugih sada, nego što je to bio slučaj u ranim 2000-im, da BiH nema zakon o državnim praznicima, da učenici u odnosu na nacionalnu skupinu kojoj pripadaju uče tzv. nacionalne grupe predmeta – historiju, maternji jezik (bosanski, srpski ili hrvatski) i geografiju, itd. Sve ovo je opštepoznato godinama, i  ne nazire se nikakvo konkretno rješenje ovakve situacije, što dodatno jača i apatiju, anksioznost i pesimizam.

Vodeći mediji u BiH su također podijeljeni po etnonacionalnim linijama i ne postoji niti jedan informativni medij koji je jednako čitan, slušan ili gledan među sva tri konstitutivna naroda. Svaki ima dominantnu jednu etničku skupinu, a o istom događaju nerijetko čitamo tri potpuno različite novinarske interpretacije.

Tako je npr. vijest koja je u jednom mediju predstavljena kao pozitivna, u drugom ima krajnje negativne konotacije, dok su u trećem mediju i urednici i novinari potpuno indiferentni prema njoj. Interpretacija i izbor vijesti u svakom od medija, uglavnom su u skladu sa dominantnim zvaničnim narativima, odstupanja skoro da i nema, što otvara dodatni prostor za konflikt koji se odvija na komentarima ispod portalskih članaka, na društvenim mrežama (Facebooku i Twitteru) gdje se medijski sadržaji najviše komentarišu, a svaka osoba koja u nekom od medija odstupi od dominantnog narativa naroda kojem pripada ubrzo postane meta razularene gomile koja odmah počne da prijeti dotičnoj osobi nazivajući je izdajnikom i plaćenikom. Većina ljudi koja ima nešto konstruktivno i korisno za reći zanijemila je pred tom gomilom koja prijeti i psuje, izgovara najogavnije rečenice i ne trpi nikakve sankcije za takvo divljačko ponašanje.

Platforma za kvalitetne analize i razmjenu argumenata

U vrijeme kada je socijalistički politički sistem bio na izdisaju, pojedini mediji oslobođeni  dotadašnje političke kontrole Saveza komunista počeli su objavljivati istraživačke priče u kojima se pisalo o koruptivnim radnjama članova SK, različitim finansijskim malverzacijama i svim onim temama o kojima je do tada bilo nemoguće išta napisati ili izgovoriti u medijima. Važno je to spomenuti zbog tadašnjeg uvjerenja da će promjenom političkog sistema doći i do demokratizacije medija koji će biti oslobođeni partijskih političkih stega i kako će mediji raditi za građane, a ne biti dio političkih struktura. Smatralo se da će novinari, koje su u to vrijeme nazivali društveno-političkim radnicima, moći obavljati svoj posao bez ikakvih pritisaka, cenzure, autocenzure i različitih „uredničkih intervencija“ koje mijenjaju suštinu sadržaja.

S ove distance takvo vjerovanje zvuči potpuno naivno, kao i očekivanje da će uspostavom demokratskog društva doći i do povećanja samog broja medija čime će se građanima obezbijediti kvalitetnije i potpunije informacije, te da neće biti prinuđeni čitati samo ono što Savez komunista odredi kao relevantno za publiku. Promjene se jesu desile – za jednu ovako malu državu imamo izrazito veliki broj medija, koji se dodatno povećava, ali je potpuno jasno da to ne znači i kvalitetno i sadržajno informisanje.

Mediji su suočeni sa brojnim vrstama pritisaka, od političkih do ekonomskih, ali treba imati na umu da se vlasničke i uredničke strukture svjesno priklanjaju određenoj političkoj opciji što im donosi brojne benefite u vidu finansijske podrške.

Većina ljudi prati one medije koji podržavaju njihove političke i druge stavove, te broj medija za njih ne igra neku pretjeranu ulogu. Da su mediji podijeljeni prema etnonacionalnim linijama svjedoči i Javni RTV servis Bosne i Hercegovine koji je podijeljen prema entitetskim linijama, kao i višegodišnje rasprave o uspostavi kanala Javnog RTV servisa na hrvatskom jeziku. Pritom se BHRT nikada nije uspio nametnuti kao „zajednički“ kanal koji će biti gledan među sva tri naroda u BiH, te su entitetski servisi od početka njihovog uspostavljanja popularniji, ali ne za sve građane. RTRS je servis koji većinski prati srpsko stanovništvo, FTV bošnjačko, a Hrvati su u međuvremenu formirali televiziju Herceg Bosna koja je svojevrsna zamjena za javni servis.

Gotovo identična situacija je i sa web portalima i onim rijetko preživjelim štampanim medijima. To nam pokazuje da u BiH egzistiraju tri različite javnosti, koje opet možemo podijeliti po etnonacionalnim linijama. Dovoljno je izabrati nekoliko ključnih pitanja i događaja (praznici, visoki predstavnik, suđenje za ratne zločine i presude, rat, ratni zločini, itd.) da bi se jasno vidjelo kako ne postoji nikakva zajednička bh. javnost i da čak i oni koji sebe ne svrstavaju u tzv. nacionalne javnosti u svojim stavovima o pojedinim pitanjima često naginju ka jednom od dominantnih nacionalnih narativa.

Izvještavanje sa suđenja optuženima za ratne zločine završi sa svađama u komentarima, nevjerovatnim količinama govora mržnje, pri čemu je jasno da većina uopšte ne želi da zna za kakve je zločine neko optužen, već se priča usmjeri na slijepu podršku optuženicima, pri čemu je dovoljno da dolazi iz istog nacionalnog korpusa kao i osobe koje komentiraju i na uvrede s druge strane u kojima se čitava jedna nacija karakteriše kao zločinačka.

U svim tim raspravama se često poseže i za događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i onim prije, i tako ukrug, bez obzira o kome je riječ. Tu su naravno i priče o nepravdi i političkim sudovima, sudijama koji sude samo jednoj strani u ratu, iako je većina dokumentacije dostupna na internetu i svako ko želi može vidjeti o čemu se tačno radi u svakom pojedinačnom slučaju. Međutim, i to nije dovoljno, jer su ljudi inače skloni teorijama zavjere, pa čak i ako vide konkretne dokaze nečijeg zločina, radije će odbiti da u to povjeruju, jer sve je zapravo zavjera protiv njihovog kolektiva.

Da li su mediji krivci za nemogućnost dijaloga?

Medije ne možemo posmatrati kao isključive krivce za ovakvu situaciju, iako ih je nemoguće amnestirati od odgovornosti. Kao što su u vrijeme SFRJ mediji bili dijelom političkog sistema, oni su i dalje ostali na istoj poziciji, s jednom razlikom da sada imamo višestranački politički sistem, pa nisu svi priklonjeni isključivo jednoj partiji kao u jednopartijskom sistemu.

Također, većina ljudi koja prati neki sadržaj već ima određena predubjeđenja o datoj temi, tako da novinar može potpuno profesionalno i nepristrasno izvještavati o nekom događaju. To neće spriječiti masu neistomišljenika da se u komentarima obračunava s njim. To nam zapravo pokazuje da su godine života u konfliktu ostavile neizbrisive posljedice i tragove na sve generacije, da su političke nesuglasice i svađe i konstantna ratna i huškačka retorika dodatno udaljile građane ove države i radikalizovala nove generacije, da je u takvoj atmosferi nesvijesti, poricanja, suštinskog nerazumijevanja drugog i odbacivanja svake vrste dijaloga jednostavno nemoguće postići bilo kakav napredak u širem društvenom smislu.

U tom kontekstu, lako je u(s)tvrditi da mediji samo slijede određene političke opcije kojima su se priklonili, i da bez obzira koja je politička stranka ili politički blok u pitanju (ona koja je na vlasti ili u opoziciji), sve teme koje se tiču prošlosti su gotovo identično obrađene, odnosno potpuno korespondiraju dominantnom narativu sredine u kojem se medij nalazi, jer i stranke na vlasti i one koje su u opoziciji u oba entiteta se slažu u interpretacijama prošlosti.

Suočavanje sa prošlošću i bilo kakav pokušaj dijaloga u ovakvim bh. mainstream medijima je prosto nemoguć i mediji su tu da održe postojeće stanje onakvim kakvo jeste, iako se ponekad mogu naći određeni sadržaji koji blago odstupaju od toga, ali u konačnici to nema mnogo uticaja.

Prostor za optimizam

Nekoliko medija koji proističu iz nevladinih organizacija, odnosno onih koji se finansiraju grantovima međunarodnih donatora, ozbiljno se bave temama prošlosti i svojim sadržajima nastoje pokrenuti dijalog između pripadnika različitih nacionalnosti. Tu prije svega mislim na Mrežu za izgradnju mira, Forum ZFD, Prometej, Buka, Detektor.

Na primjer, pored ostalih sadržaja, BIRN-ov portal Detektor.ba aktivno objavljuje priče o ratnim zločinima koje su činile sve strane koje su učestvovale u ratu. Takve priče donose svjedočanstva preživjelih, činjenice o potrazi za nestalim osobama, detalje iz optužnica i suđenja optuženima za ratne zločine. Međutim, uprkos svemu tome taj medij jednostavno ne dopire do širokih masa kao što to uspijevaju mainstream mediji koji o tim temama pišu senzacionalistički i prigodničarski.

Iako nema previše prostora za optimizam, što nam je potpuno jasno ukoliko samo brzinski preletimo preko sadržaja mainstream portala, ne može se zanemariti i obezvrijediti trud gorenabrojanih medija. Njihovi sadržaji su tu i potiču one koji ih čitsaju da se barem zapitaju o svemu što se dogodilo, a ostaće i arhivirano za neke naredne generacije koje dolaze i koje će se željeti baviti ovim temama bez relativizacije i manipulisanja činjenicama.

Na kraju, onaj ko želi više saznati o svemu što se dogodilo u prošlosti, ima dostupne brojne materijale i na internetu i u različitim arhivima i bibliotekama. Onaj ko stvarno traga za istinom, ima i bezbroj načina da dođe do nje.

Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Novinarstvo kao prvi nacrt historije“, kojeg provode Fondacija Mediacentar Sarajevo i digitalni arhiv INFOBIRO.

___

Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.