Nedavno najavljene izmjene i dopune Pravila 77/2015 o pružanju audiovizuelnih medijskih usluga i Pravila 76/2015 o pružanju medijskih usluga radija su privukle pažnju zbog novine koja se uvodi: proširuje se odgovornost korisnika dozvola Regulatorne agencije za komunikacije BiH za televizijsko i radijsko emitovanje na sadržaje koji se objavljuju na internet stranicama pod logom korisnika dozvola.

Regulatorna agencija za komunikacije BiH (RAK) je izmjenama predvidjela sljedeće: zabrana širenja i podsticanja na mržnju, nasilje ili diskriminaciju, prenošenje jasnog i neposrednog rizika od uzrokovanja negativnih posljedica po sigurnost i zdravlje ljudi, zaštitu maloljetnika, uključujući i zaštitu njihove privatnosti, te pravo na odgovor.

Postavljeno u kontekst novih zabrana iz izmjene i dopuna pravila, postavlja se pitanje da li sadržaji koji bi širili ili podsticali na mržnju, nasilje ili diskriminaciju uopšte jesu dozvoljeni zakonima u BiH? I drugo pitanje, je li dobro rješenje uvoditi fragmentirane zabrane (ako se iste ne primjenjuju na sve online medije)?

Prije svega, potrebno je razumjeti šta su sve sadržaji koji mogu uključivati širenje i podsticanje na mržnju, nasilje ili diskriminaciju, kao i nabrojani ostali faktori iz prijedloga izmjena RAK-a – na internet stranicama. Sadržaji mogu obuhvatati vijesti, novinske sadržaje, vizuale, poruke, marketing, komentare korisnika, diskusije. Lista se ovim ne iscrpljuje, ali internet je otvorio prostor u kojem anonimni ili registrovani korisnici mogu ostavljati komentare čiji sadržaj može biti u funkciji širenja i podsticanja na mržnju, nasilje ili diskriminaciju.

Sa druge strane, to isto može biti preneseni ili kreirani sadržaj medija. Stoga je korisno pogledati kakva rješenja postoje u Evropskoj uniji (EU) ili državama članicama. Pored toga, pitanje efikasnosti takvih rješenja ostaje – no sigurno je da odsustvo regulative u internet prostoru za medije naprosto nije rješenje.

Muke po internetu: rješenja Evropske unije

Zakoni i drugi podzakonski akti jasno određuju granice za tradicionalne medije i tradicionalne formate u kojima sadržaji stižu do javnosti. Problemi se naravno usložnjavaju kada se regulacija pokuša primijeniti na internet, kao nedovoljno i neefikasno uređen medijski prostor. U BiH, u ovom trenutku, RAK može urediti medijsko djelovanje samo korisnika svojih dozvola. Međutim, cijeli spektar novinskih i drugih portala time ostaje neregulisan (kao što je i bio) na način da ne postoji izričita odredba regulatornog tijela, niti da postoji regulatorno tijelo uopšte.

Međutim, potrebno je istaknuti da odredbe Krivičnog zakona BiH i entitetskih krivičnih zakona kao i Zakon o zabrani diskriminacije BiH zabranjuju širenje podsticanja na mržnju, nasilje ili diskriminaciju. Dakle, te odredbe se nedvosmisleno primjenjuju na sva pravna i fizička lica, odnosno utvrđuju krivičnu odgovornost za one koji ih čine ili potiču na činjenje. Isto vrijedi i sa garancijama prava na privatnost, sigurnost i zdravlje, te zaštitu maloljetnika. Bilo bi pogrešno tumačiti da odgovornosti i obaveze nema – ustanovljene zakonima države – no pitanje je ko će se baviti online medijima i krivičnim djelima počinjenim online.

Druga zabrinutost unutar regulisanja online sadržaja i medija jeste princip teritorijalnosti. Dok zakoni vrijede za određenu teritoriju, dotle postupci za online prekogranične primjene zakonodavstva često budu složeni, dugotrajni, neučinkoviti i javnosti ne pružaju djelotvornu zaštitu.

U Zaključcima Evropskog Vijeća o zaštiti slobodnog i pluralističkog medijskog sustava se ističe da zaštita medijskog pluralizma znači i osiguravanje slobode korisnicima za sudjelovanje u medijskim sadržajima na internetu i interakciju s njima bez straha ili rizika od uznemiravanja, i to zaštitom temeljnih vrijednosti slobodnog medijskog sistema, uključujući zaštitu slobode izražavanja, zaštitu od nasilja i mržnje, zaštitu ljudskog dostojanstva, zaštitu maloljetnika i zaštitu potrošača. Nacionalna regulatorna tijela stoga bi trebala nastojati pronaći učinkovitija zajednička pravila i izvršne postupke za sadržaj koji je dostupan na internetu i distribuira se preko nacionalnih granica.

EU je jasna oko stava da se u medijima, uključujući internetske medije i društvene mreže, kao i u oglašavanju, ne pojavljuje poticanje na nasilje ili mržnju usmjerene protiv bilo koje osobe ili skupine osoba. U Izvješću o jačanju slobode medija: zaštita novinara u Europi, govor mržnje, dezinformacije i uloga platformi ističe se da „ozračje nekažnjavanja koje uništava međuodnose u digitalnoj domeni dodatno povećava štetni potencijal napada i uznemiravanja na internetu“.

Alati koje EU koristi, imajući u vidu kompleksnost oblasti i time kompleksnost samog rješenja, se kreću od legislativnih do samoregulativnih koji aktivno uključuju najveće internet platforme.

EU intenzivno radi na Zakonu o digitalnim uslugama kako bi oblikovala digitalnu ekonomiju koja se brzo razvija na nivou EU. Kroz rad na tom paketu pravila – koja uključuju online medije i platforme, EU želi da se napravi jasna razlika između nelegalnog i štetnog sadržaja. Neke vrste sadržaja, na primjer poricanje holokausta, mogu biti nezakonite u nekim državama članicama. Štetni sadržaji, kao što su govor mržnje i dezinformacije, nisu uvijek nezakoniti. Potrebno je stoga razlikovati ih, jer te dvije vrste sadržaja zahtijevaju različite pristupe: ilegalni sadržaj treba ukloniti, dok se štetni sadržaj može riješiti na druge načine. Kako bi riješili problem štetnog sadržaja, EP predlaže povećanje obaveza transparentnosti za platforme, kao i podizanje medijske pismenosti među korisnicima.

Podsjećanja radi, Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama utvrđuje da audiovizualne medijske usluge ne smiju sadržavati poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupa ili člana grupe koje se temelji na diskriminaciji na osnovi spola, rase, boje, etničkog ili socijalnog porijekla, genetskih obilježja, jezika, religije ili uvjerenja, političkog ili bilo kojeg drugog mišljenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invalidnosti, dobi, seksualne orijentacije ili državljanstva. Poticanje na terorizam i zaštita maloljetnika su također propisane, te se Direktiva odnosi na sve audiovizualne medijie, tradicionalne televizijske emisije, ali i usluge audiovizuelnih medija na zahtjev.

Kodeks postupanja za borbu protiv nezakonitog govora mržnje na internetu[i] u petom krugu ocjenjivanja pokazuje da se u prosjeku provjeri 90% označenog sadržaja, a ukloni 71% sadržaja koji se prijavi platformama. Evropska komisija smatra da bi novinare i organizacije civilnog društva trebalo uključiti u ocjenjivanje i preglede Kodeksa postupanja te da platforme koje učestvuju u Kodeksu postupanja obrađuju zahtjeve za uklanjanje sadržaja samo na temelju svojih uslova i smjernica. To ističe veliku slobodu diskrecije koju privatna društva imaju u odučivanju o tome što je nezakonito što može biti izrazito problematično[ii]. Svakako su potrebna dodatna poboljšanja u pogledu transparentnosti platformi i pružanja povratnih informacija korisnicima.

Ne možete vikati „vatra“ u prepunom pozorištu, ali možete to tvitovati[iii]

Od 2018.godine u Njemačkoj je na snazi zakon (Gesetz zur Verbesserung der Rechtsdurchsetzung in sozialen Netzwerken, „NetzDG“) koji nalaže društvenim medijima na internetu da brzo uklone govor mržnje, lažne vijesti i druge ilegalne sadržaje. NetzDG je usvojen kao reakcija na nedostatak samoregulatornih napora platformi društvenih medija. Zakon je osmišljen da prisili društvene mreže da efikasno nadgledaju i uklanjaju opasan sadržaj.

Online platforme koje su dostupne u Njemačkoj suočavaju se s kaznama do 50 miliona eura ako sporni sadržaj sistematski ne uklanjaju. Zakon se odnosi na društvene mreže i medijske portale s više od dva miliona korisnika (gdje pripadaju Facebook, Twitter i YouTube).

NetzDG propisuje da mreže moraju reagirati u roku od 24 sata nakon što su upozorene na objavu nezakonitih sadržaja. Cilj je spriječiti širenje uvredljivih i agresivnih sadržaja – nisu dodana nova krivična djela, već su platforme morale preuzeti odgovornost za nezakonit sadržaj.

NetzDG nije izazvao masovne zahtjeve za uklanjanje sadržaja. Stope uklanjanja među tri velike platforme kretale su se od 21,2 posto za Facebook do samo 10,8 posto za Twitter u prvih šest mjeseci. Lekcije naučene iz njemačkog primjera su: potreba za uspostavljanjem jasnih standarda izvještavanja te da različite vrste sadržaja zaslužuju različite pristupe. Istovremeno, ostaje neizvjesno da li je NetzDG postigao značajne rezultate u postizanju zacrtanog cilja sprječavanja govora mržnje.

Hrvatska je u 2021. godini usvojila Zakon o elektroničkim medijima koji uvodi mehanizam sprječavanja govora mržnje u komentarima čitatelja ispod tekstova na portalima, tako da se prije komentarisanja oni moraju registrovati. Pružatelj elektroničke publikacije (oblikovani, proizvedeni ili prikupljeni medijski sadržaji putem interneta) odgovoran je za cjelokupni sadržaj objavljen, uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici ako nije na jasan i uočljiv način upozorio o pravilima komentarisanja. Za komentare će odgovarati njihovi stvarni autori. Obaveza ustanovljena Zakonom propisuje zaštitu maloljetnika, onemogućavanje sadržaja koji potiče na nasilje ili mržnju, te krivična djela terorizma, ksenofobije i rasizma za elektroničke publikacije.

Francuski Zakon protiv manipulacije informacijama, koji ima za cilj bolju zaštitu demokratije od različitih načina na koje se namjerno šire lažne vijesti, usvojen je 2018. godine. Zakon je usmjeren na široko rasprostranjeno i izuzetno brzo širenje lažnih vijesti putem digitalnih alata, posebno putem kanala koje nude društvene mreže i mediji pod utjecajem stranih država. Jedna od osnovnih intencija je bilo uspostavljanje odgovornosti za digitalne platforme koje koriste svoj status „domaćina sadržaja“ kao sredstvo za izbjegavanje svake odgovornosti za sadržaj koji šire, iako su također alat koji se koristi za širenje lažnih vijesti (u fokusu su bili izbori i izborne kampanje).

Naglašava se da je zakon usmjeren na namjerne pokušaje manipulacije informacijama i neće imati utjecaja na novinarski rad koji u svakom trenutku može otkriti informacije o pitanjima od javnog interesa. Prema tom zakonu, regulatorno tijelo za radiodifuziju (CSA - Conseil Supérieur de l’Audiovisuel) će moći da suspenduje televizijske kanale koje kontrolišu strane države, a digitalne platforme će imati obavezu transparentnosti u vezi sa sponzorisanim sadržajem i biće im izdata zakonska obaveza da preduzmu brze mjere kako bi se okončalo širenje lažnih vijesti tokom izbora.

Međutim, slično rješenju koje se razmatra u BiH, CSA nadležnost ostaje ograničena: odnosi se samo na TV i radio sadržaj i ne obuhvata online medije (tj. sadržaje proizvedene za društvene mreže), koji su upravo tip medija koji najviše proizvode i koriste oni koji stoje iza manipulacije informacijama.

Istina ili izazov?

Regulisanje medija i platformi na internetu nije, i neće postati, jednostavno. Međutim, važno je pronaći način za što efikasniju borbu protiv štetnog ili nelegalnog sadržaja. Da li su to zakoni, regulatorna tijela, transparentnost – u kojem god obliku dolazili moraju biti sposobni povući problematični sadržaj objavljen online. Efekti 'požara' kojima se izuzetnom brzinom šire sadržaji na internetu moraju imati protivtežu u odgovornosti onih koji ih objavljuju i/ili onih koji im obezbjeđuju prostor za objavu. Koliko se trudili zadržati online prostor kao prostor bez uređenja i ograničenja, to nije prostor slobode ako služi za širenje i podsticanje na mržnju, nasilje ili diskriminaciju.

Ipak, dvije su osnovne zamjerke pokušajima uređenja koja su na snazi (ili su u postupku donošenja): uspostavljaju male i neprovedive mjere; te  uvode obaveze koje bi mogle ugroziti slobodu izražavanja.

Kako je vidljivo iz predstavljenih primjera, zakonska rješenja nisu riješila probleme prisutnosti ilegalnih i štetnih sadržaja ili su pak postupci provjera nedovoljno efikasni.

Poboljšanja u tom pogledu su potrebna, no razvoj alata i kanala za objave u online prostoru je mnogo brži od razvoja zakonskih rješenja. Ipak je potrebno, u skladu sa principima proporcionalnosti i ustavnosti (posebno u odnosu na zaštitu slobode izražavanja), imati regulativu i učiti na primjeni iz prakse.

Najlošija opcija bi bila odustati od uvođenja regulative, posebno u slučajeima dezinformacija, lažnih vijesti, govora mržnje, poticanja na nasilje i diskriminaciju.

Naša javnost je proširena na internet prostor i posljedice neodgovornog ili štetnog sadržaja su dugotrajnije i obuhvatnije od onoga što mediji proizvode i plasiraju u offline prostoru. Ako su javnost i javna diskusija i informiranost sada dobile novu dimenziju – poput komentara – onda je neohodno uvesti odgovornost i za sadržaj objavljen u tom dodatnom elementu. Sloboda govora, podsjetimo, nije apsolutna, niti u offline niti u online medijima.

Na nacionalnim i međunarodnom nivou fokus je na društvenim i političkim problemima koji nastaju zbog online komunikacije (kao što su zaštita djece, mržnja, dezinformacije). Eksperti pak navode da se naglasak mora staviti i na politike: problemi se moraju rješavati bez ugrožavanja principa nezavisnosti medija, pod pretpostavkom da su posrednici sada mediji[iv].

Nova igra zahtijeva nova pravila. U BiH bi efikasna pravila značila nekoliko koraka unazad i propisivanje nadležnosti i odgovornosti za sve online medije, uključujući impresume, transparentne podatke o vlasništvu, regulativu i regulatora. Izmjene i dopune RAK-a jesu važne i opravdane za internet stranice, no njihov učinak će biti limitiran na korisnike dozvola.

Samoregulacija nije adekvatno rješenje za online medije u BiH, dugotrajno to neće biti ni ove izmjene, pa ipak suštinski je njihovo donošenje na pravom putu onoga što zagovara EU, no način provedbe i detaljna pravila moraju pratiti svrhu donošenja.

___