Za MC Online, Zoran Stevanović govori o procesu medijske konvergencije i integracije na prostoru Bosne i Hercegovine i regiona, te o mogućnostima i preprekama da ova praksa zaživi u bh. medijskom okruženju. Pored toga, osvrće se na svoja iskustva integrisanja medijskih redakcija na N1, ali govori i o svemu onome što je potrebno novinarima, kao i studentima novinarstva, da bi danas bili konkurentni na medijskom tržištu.

Zoran Stevanović počeo je svoju ozbiljniju medijsku karijeru kao novinar na Omladinskom programu Radio Sarajeva. Upravo će ovaj period, u kojem nastaje njegova kultna emisija Histerični ponedjeljak, opisati kao najljepši period svog profesionalnog novinarskog života. Ratna dešavanja i kraj Omladinskog programa, udaljavaju Stevanovića od radija, kojeg naziva svojom najvećom ljubavlju, te počinje da radi za agenciju Reuters. Selidba u Sjedinjene Američke Države donijela je nove profesionalne izazove i angažman na CNN-u gdje se zadržava 12 godina. Pored novinarskog iskustva, više godina proveo je radeći za UNDP kao regionalni savjetnik za komunikacije, a nakon ideje o osnivanju N1, CNN-ovog ekskluzivnog affilatea, Stevanović dolazi na poziciju regionalnog direktora programa i vijesti za N1 i radi na pokretanju N1 kanala. Na ovoj poziciji ostaje godinu i po, a trenutno se ponovo vraća u UN. Za svoj rad, Stevanović je primio brojne novinarske nagrade i priznanja, uključujući „Emmy“ za najbolje izvještavanje iz Afganistana (2002), kao i nagradu „Alferd I. DuPoint za dokumentarni film „Sarajevski Romeo i Julija“ (1995), a dobitnik je i Turner - CNN Accolade Award (2005) za svoj rad na CNN International Desku.

Foto: Zoran Stevanović, Mediacentar

Koliko je proces medijske konvergencije na našim prostorima tekao prirodno, a koliko se radi o jednoj nametnutoj praksi kojoj se još uvijek s poteškoćom prilagođavamo?

Integracija redakcija (newsrooma) i digitalnih platformi većini nije prirodna. Znači, ona mora biti nametnuta zbog biznis modela. Mi to možemo podijeliti na dva slučaja - jedan, ako se radi o privatnom, a drugi ako se radi o državnom mediju. Tu postoje neki problemi kako se ta integracija dvije redakcije može izvesti na primjer, na televiziji koja je komplikovana jer je u takvoj vlasničkoj strukturi, kao što je javni servis, ili je ona možda lakše izvodljiva u privatnom mediju. Pokazuje se da je lakše izvodljiva u privatnom mediju jer postoji princip koji tjera biznis model da funkcioniše.

E, sada, opet se sve svodi na to kako mi posmatramo današnjeg novinara. Da li je današnji novinar u Bosni i Hercegovini isključivo novinar koji se bavi novinarstvom, bilo da je na radiju ili televizijii i ništa ga drugo ne interesuje, ili pokušavamo da razmišljamo o tom nekom novom, modernom novinaru koji mora da radi više stvari, ne samo da bude novinar, nego da bude i producent, i montažer, ako treba i snimatelj, a, na kraju krajeva, i da radi za digitalne platforme. Tu postoji otpor – postojao je otpor i na CNN-u, Guardianu i u New York Timesu, ali on, na kraju, mora, zbog biznis modela, biti doveden u funkcionalno stanje. Danas medijsko okruženje više ne dopušta da se vi samo bavite novinom, a da se neko drugi bavi digitalnim ili online medijima, ili da se novinar isključivo bavi svojim televizijskim prilogom, a da se neko drugi na tu istu temu, na tom istom događaju na kojem je on bio, bavi i brine o digitalnim platformama tj. portalu i društvenim mrežama. Znači, ta integracija je prirodna sa biznis strane, ali je nekako komplikovano izvesti sa ljudske strane.

Koliko se uloga novinara promijenila sa pojavom digitalnih medija i potrebe za medijskom konvergencijom?

Novinarstvo u svojoj osnovi, u svojoj suštini se nije promijenilo, mislim na pravila o dva izvora, odgovora na 5 W's, itd . Promijenio se način distribucije informacije. U moje vrijeme, ti si bio novinar koji radi za radio ili za televiziju ili za print. Radio si svoj tekst, kliknuo “publish” i otišao kući. Isto tako, uradio bi svoj prilog za televiziju, zapakovao ga, dao ga uredniku dnevnika ili bilo koje druge emisije, i otišao kući. Danas se promijenio način na koji se taj sadržaj pakuje. Danas život jedne priče počinje tek kad se klikne dugme „publish“. Sada se od novinara očekuje, ali ne samo u Bosni, nego bilo gdje u svijetu, da je on multitasking osoba. Taj novinar mora znati da barata fotoaparatom i uslika dobru fotografiju, mora pored svih novinarskih parametara koje treba zadovoljiti - dakle prikupljanje informacija, ispoštivanje 5 W's, razmišljati – da li će možda pisati live blog, da li će tvitati, da li će informacije distribuirati Facebookom, uplodovati na YouTube... Znači, on postaje puno više od onog klasičnog novinara, kakav postoji u glavama onih tamo generacija, pa recimo dobrim dijelom i moje generacije. Tržište se promijenilo, mediji su se promijenili, malo je iluzorno očekivati da se novinar kao takav i njegova funkcija nije promijenila. Sada, možemo raspravljati je li to dobro ili ne, ali u svim redakcijama, od BBC-ja, CNN-a, New York Timesa, ta je promjena više nego očigledna. Vi danas na konkursu za posao novinara ne možete reći ja sam super novinar, ja jako dobro pišem i imam jako istančan nos za vijesti, jer se od tebe traži još million nekih drugih stvari koje prate ono što je nekad bio kor novinarskog posla, a sada je na njega dodato svašta nešto.

Šta je proces medijske digitalizacije i integracije učinio sa medijskim sadržajem? Možemo li zaista govoriti o kvalitetnijoj informaciji prezentovanoj na razne načine, ili je kroz ovaj proces došlo do uprošćavanja informacija i površnog pristupa pričama koje se "rasipaju" po raznim platformama?

Ja mislim da je to dobro i ne vjerujem da utiče na kvalitet novinarstva. Stvarno ne. Imate standard na mnogim televizijama kao na primjer N1 , da nijedan prilog ne može biti duži od dvije minute i 30 sekundi. I u tom vremenu treba da ispričaš priču. Ne u tri, ne u tri i po, nego u dvije i po i to je novnarstvo. Na to, kada ti završiš priču, prije ili poslije te priče, njena nadopuna su ekstra fotografije, ekstra informacije u vidu nekog tvita... Zamislite da ste došli u poplavljeno područje i tu je sada cijelo jedno mjesto poplavljeno, a vi pravite prilog za dnevnik od dvije minute i 30 sekundi što je maksimum, ali ste snimili sat materijala. Dvije minute i 30 sekundi se objavi u dnevniku u sedam ili pola osam. Ostane vam jako puno neobjavljenog materijala. Da li treba, kao i ranije, uzeti materijal i baciti ga u neku dubinsku arhivu koju više nikad niko neće pogledati ili možda uzeti taj materijal pa ga na brzinu smontirati - ili novinar, ili producent ili montažer na nekih 15-ak minuta i dodati: Pogledajte još na našoj web stranici katastrofu tog mjesta. I neko, dakle, može pogledati taj prilog sa cijelom pričom, sagovornicima, dobiti kompletnu informaciju, ali isto tako može otići i pogledati ekstra video i dobiti još informacija, još sagovornika. Mislim da je informacija i priča kompletnija time, jer postoji digitalna platforma koja ti to omogućava. Vijesti imaju svoju dužinu trajanja i to nije jedina vijest u novini ili emisiji, ona je jedna od vijesti koje se plasiraju u tih trideset minuta informativne emisije. Ostalo vi možete staviti na digitalne platforme, u kojem god obliku hoćete, i, na kraju krajeva, možete pratiti i imati precizne podatke – koliko downloada, koliko pregleda, koja je zainteresovanost, geografsko područje, gdje je pregledano, odakle je pregledano. Ja sam mišljenja da je nadopuna i više informacija, na bilo kojoj platformi da se ona nalazi, dobra za publiku. Jeste i više posla za tim koji to proizvodi, ali za gledaoca, čitaoca - krajnjeg korisnika to je dobro jer mu daje više mogućnosti i pristupa informaciji a samim tim i više mogućnosti da stekne cjelokupnu i bolju sliku i bude bolje informisan. Već je uveliko tendencija da se informacije plasiraju prvo na digitalne platforme a onda u print izdanja ili televizijske emisije. Pa nezamislivo je danas „sjediti“ na informaciji i čekati dnevnik u 19 ili štampanje novine koja izlazi sutra ujutro. Appointment with the viewer is dead. I to još odavno. On danas postoji još jedino u prenosima sportskih događaja uživo. Danas je potreba za informacijama sada i ovdje, real time show and tell.

Zbog čega su web novinari, bar na našem prostoru, manje cijenjeni i još uvijek u podređenom položaju u odnosu na ostale novinare?

To je vrlo teško pitanje. Ako razgovaramo o televizijskom novinaru i web novinaru, eksponiranost je manja za web novinare, a samim time i pritisak je manji. Vi kao web novinar u Bosni i Hercegovini radite u nekoj, nazovimo, poluanonimnosti. S druge strane, televizijski novinar čim se pojavi na ekranu, to je potpuno neka druga vrsta percepcije. Lično mislim da su web novinari, kada se radi o ovom regionu, donekle marginalizirani, da se njihova vrijednost još uvijek ne shvata na onaj način na koji bi trebalo. Ako pričamo o važnosti digitalnih medija i platformi, onda isto tako moramo pričati i o važnosti web novinara i urednika koji njima rukovode i uređuju. Ja vjerujem da će se to nekada izbalansirati. Promjene su teške, jer, kao što vidite, sama integracija između televizijskog novinara i web novinara je teška, a kamoli da ih dovedemo da su oni ravnopravni, bilo u platnom sistemu, bilo u sistemu vrijednosti. Ali, s vremenom će to doći na svoje. Imate jedan Huffington Post gdje je online redakcija jednako važna, ako ne i važnija od printa. San Francisco Chonicle za sebe kaže, parafraziram „mi nismo novina koja ima digitalnu platformu - web page, mi smo digitalna kompanija koja izdaje novinu“. Ali i za to je trebalo vremena. Pričamo o svjetskim medijima koji su ko zna koliko ispred medija ovdje. Ali mora doći do promjene. Onog trenutka kada digitalni mediji, odnosno digitalne platforme postanu jako važne kao televizijska, nazovimo je, frekvencija, tada će doći do izjednačenja i urednika i novinara na oba medija.

Da li novinar još uvijek može dati pečat svojoj priči, s obzirom na to da ona danas tek nakon objavljivanja kreće da živi, i biva dopunjena kroz aktivno učešće čitalaca na društvenim mrežama?

Ja mislim da novinar daje pečat svakoj svojoj priči, samo se život te priče više ne završava samim objavljivanjem u vijestima u šest sati na CNN-u ili N1. Ali pečat novinara postoji. Potom se priča prenese na digitalnu platformu, gdje dolazi do komentara, pa se ulazi u raspravu oko priče i informacija, negira ili potvrđuje, pa se postavlja kontrateza - ali sve je to život jedne priče i informacije. Ja mislim da je taj dijalog koji se vodi iza priče koristan, osim ako se ne radi o propagandi. Ima slučajeva u ovom regionu da su ljudi plaćeni da postiraju komentare po forumima i portalima, to su tzv. botovi koji iz određenih razloga propagande idu na portale pa komentarišu sa jednim određenim propagandnim aspektom priče koji oni žele da plasiraju. Ali ja mislim što priča duže živi da je to dobro i za priču i za novinara koji ju je napravio. Pa, molim vas, samo obratite pažnju koliko starih priča odjednom ponovo ispliva kao nešto relevantno svježoj informaciji i priči. Defacto živi zauvijek.

Koji su to primjeri dobro i loše provedene konvergencije u medijskim redakcijama u BiH i regionu?

Jako mi je teško da pričam koji su najbolji i najlošiji primjeri u regionu jer nisam siguran da dobro poznajem tu integraciju na ovom prostoru. Mogu reći da je integracija na N1, sa kojom sam upoznat i koju sam sprovodio, relativno dobra, i ide ka boljem kao jedna newsgathering mašina. Jedna redakcija, jedan protok informacija, jedan proces donošenja odluka. Jako sam ponosan na sve N1 novinare i producente kao i na web novinare i urednike koji zaista rade kao jedan tim a sve u cilju preciznog, pametnog i brzog plasmana informacija. Ali vidim da ovdje ima nekih televizijskih kuća koje jednostavno ne mogu da tu intergraciju provedu zbog sistema u kojem se nalaze i koji im to ne dozvoljava. Mislim da će nekada, generalno, svi morati imati integrisanu redakciju. Sada je samo pitanje kada, te realno da li je izvodljivo u nekim sistemima uopšte. Ali biznis model vam surovo nalaže da integrišete svoje redkacije, ujedinite prikupljanje i plasman informacija jer je danas nemoguće imati toliko zaposlenih pa da imate luksuz da vam 15 novinara rade na webu, a posebnih 15 novinara na televiziji.

Biznis model „ne dozvoljava“ isplativost toga i tjera vas da svih 15+15 novinara radi kao jedan tim te informacije plasira na različitim platformama tj. web+print+TV. Kao što ne dozvoljava da više, kao nekada, imate snimatelja, pa rasvjetu, vozača, tonca, producenta, novinara, pa najmanje pet ljudi sjedne u kombi i ode na snimanje. Danas su to dva čovjeka. Snimatelj montira, novinar producira. Surova samoodrživost, tj. biznis model, je davno promijenio novinarstvo. Danas novinari, moraju znati dosta različitih poslova (multitasking). Moraju biti spremni da su ako zatreba i voditelji dnevnika, i reporteri, da rade za web, znaju dobro fotografiju. Gledajte, ja sam sam u Baghdadu 2005. „tjerao“ CNN novinare da nakon što urade packaging za CNN, live za CNN, urade još i looklive za affilites, pošalju izvještaj za CNN Radio i napišu kratku vijest za CNN.com. A tada, te 2005., CNN još uvijek nije koristio društvene mreže na način na kojih ih koristi sada. Dakle, zamislite mene kako pitam recimo Nica Robertsona: Dude, did you tweet you pkg, shared the photo on Instagram? Jednako kao što snimatelj mora da zna da montira i kao što bi montažer trebao da zna da snima, tako novinar treba da zna i bude spreman za mnoge uloge. Takvo je tržište rada.

Stevanović tokom angažmana na CNN-u, Foto: privatna kolekcija

U kojem periodu je za Vas novinarski posao bio najprivlačniji, kada je bilo najljepše baviti se ovim pozivom?

Ja sam počeo na radiju, i radio je uvijek bio moja prva ljubav. Sticajem okolnosti počeo sam da radim na radiju, ali sam na njemu nekako najviše dao sebe i, u neku ruku, i shvatio sebe i publiku. Dok sam radio na Omladinskom programu to je za mene bio, s te neke novinarske medijske strane, najsretniji period života. Volio bih da se vratim ponovo u taj period svog života kada bi to bilo moguće i vjerovatno bih bio ponovo najsretniji u takvom nekom konceptu. Međutim, kada bih se sada mogao vratiti u tu redakciju Omladinskog programa, sigurno ne bih završio svoju emisiju Histerični Ponedjeljak i otišao kući nego bih, u ovom konceptu razmišljao, hajde snimi ovu emisiju da je “gurnem” na YouTube pa da dobijem još više slušalaca i gledalaca. Hajde da izdvojim najbolje provale iz emisije, da ih tvitiram, vjerovatno bih imao svoju Facebook stranicu koja bi se zvala Histerični Ponedjeljak, pa bih tu isto gurnuo sadržaj, pa kreirao neku publiku koja bi se možda skupila oko toga. Neko ko nije mogao poslušati emisiju bi je poslušao na jednoj od platormi, pa bi komentarisao i rekao: Joj, Zoka, jest ti glupa emisija. Pokušao bih kreirati publiku koja bi bila lojalna, koja bi toj emisiji produžila život na digitalnim platformama. To onda donosi share i rating i marketinšku dobit. Hajmo napraviti paralelu sa tim vremenom i premotajmo taj film do ’92., dokad je postojao Omladinski program. Završetkom moje emisije Histerični Ponedeljak u pola pet, gubi se mogućnost da je iko, ko je nije snimio tada na kasetu, može ikada više preslušati. To sada zvuči suludo pa jel? Danas zahvaljući digitalnim platformama svako bi je mogao slušati koliko hoće, kad hoće, koliko god puta. I još izraziti svoje mišljenje komentarom, postom, i to ne samo tokom sat vremena koliko je emisija trajala i ako ga ja uopšte pustim u program. Zahvaljujući tome slušalac postaje učesnikom emisije tokom, a i nakon njenog završetka. Emisija može trajati koliko god vi ili publika hoćete da je držite tu u životu.

Zoran Stevanović na Omladinskom programu, Foto: privatna kolekcija

S obzirom na to da ste tokom svoje dugogodišnje karijere promijenili mnoge radne pozicije, koji su to bili vaši motivi za prelaske iz jednih medija i organizacija u druge?

Uvijek sam težio ka nečemu što me privlači i profesionalno predstavlja neki izazov. Dobro, sa Omladinskog sam otišao jer je bio rat, pa sam ja onda počeo da radim za Reuters, ali je to bilo neko puko preživljavanje u opkoljenom gradu a ne posao ili karijera. Onda sam bio izbjeglica u Americi, pa sam poslije nekoliko godina počeo raditi za CNN. Iz CNN-a sam otišao u Ujedinjene Nacije spletom privatnih i profesionalnih razloga ali mahom jer sam htio da vidim malo kako to funkcioniše iz te development strane, jer sam proveo veliku većinu svog profesionalnog života snimajući izbjeglice, ratove, konflikte, vijesti, pa mi je onda bilo profesionalno interesantno kako je to s druge strane kamere. I mogu vam reći da je to malo komplikovano, ali mi se donekle i svidjelo. A onda sam došao na N1 na poziv Brenta Sadlera kojeg znam jos iz 90-ih kao repotera CNN-a a poslije iz zajedničkih CNN projekata. N1 mi je izgledalo a izgleda i danas (smijeh) kao jako zanimljiv televizijski koncept kojim sam se bavio 18 mjeseci. U ovom trenutku mislim da je moja uloga i zadaća u keriranju N1 na svim nivoima kompletirana, da sada to sve funkcioniše jako dobro što meni omogućava da se vratim u UN. Pa ćemo vidjeti šta i kako dalje. Ja nikada nisam ni otišao iz novinarstva, mada je preciznije reći, komunikacija. Odlaskom sa CNN-a nisam otišao u UN i bio projekt menadžer za ljudska prava nego sam ostao u komunikacijama koje su po prirodi stvari povezane sa novinarima i novinarstvom. U UNDP-u sam bio regionalni savjetnik za komunikacije gdje sam jako puno naučio o komunikacijama kako kriznim tako i strateškim, a sada idem u Stockholm u UNHCR. Mislim da mi je ovo dobitna kombinacija: iskustvo u novinarstvu i iskustvo iz UN-a. Vjerujem da se ne možete baviti kvalitetno komunikacijama na bilo kojem nivou, a da nemate novinarski background.

Kakvo obrazovanje je danas potrebno studentima novinarstva da bi mogli biti dovoljno konkurentni na tržištu jednom kada završe studij?

Da nisam radio na Omladinskom i Dobrim Vibracijama dok sam studirao, ja bih sa studija novinarstva izašao kao jedan popriličan luđak koji nema pojma kako novinarstvo i mediji stvarno funkcionišu. Ne znam kakve su danas škole novinarstva i da li one pružaju adekvatnu naobrazbu, ali čini mi se da, po profesorskom kadru koji mogu jako površno da vidim, dakle, ograđujem se, ti ljudi ne shvataju novinarstvo današnjeg vremena. Pa kako će onda taj stari vremenom pregaženi profesor tog mladog studenta novinara naučiti potrebama današnjeg novinarstva? Mislim da univerziteti treba što više da kao gostujuće predavače dovode ljude koji će tim studentima davati realnu sliku šta ih čeka kada izađu s fakulteta. Da ih oni na primjerima svojih redakcija, svojih iskustava i profesionalnog dostignuća, polako pripreme za ono što ih čeka kada izađu. Daju savjete i alate, a bogami, nečemu i nauče. A novinari uče čitav svoj profesionalni život. Novinari, oni koji drže do sebe, nikada ne prestaje da rade na sebi, da čitaju, prate novu tehnologiju, grade kontakte, izvore informacija, da rade na sebi. Nisam siguran da su današnji student novinarstva svjesni toga, jednako kao što toga nisam bio svjestan i ja dok sam studirao novinarstvo. Ja sam mislio da moj proces edukacije traje te četiri godine i da kada završim fakultet sve je onda lakše, nema više ispita, nema više čitanja. A zapravo kao u informaciji čiji život započinje pritiskom na dugme „publish“, moja prava edukacija je zapravo počela pritiskom na dugme „zaposlenje“. Meni je u jednom trenutku, radeći na CNN-u, čitanje postalo teret i zamor. Jer nisam više mogao čitati i posmatrati New York Times, Washington Post, Newsweek, Time kao interesnu sferu, nego sam ih čitao kao dio posla da bih imao informacije i znanje o tome šta se dešava na Bliskom istoku, i u Aziji, Evropi, Africi. Od mene se na CNN International Desku očekivalo da znam. Čitanje kao zadovoljstvo u nekom trenutku postaje naobrazba, potreba. A da ne pričam o tome da se sve to vrijeme mora učiti i kako vladati kamerom i montažom i digitalnim platformama i društvenim mrežama, ukoliko želite da budete ozbiljan novinar koji je konkurentan na tržištu rada. Studenti novinarstva neka traže od svojih profesora koji su ko zna koliko dugo profesori, i ko zna kada su prestali raditi i baviti se novinarstvom, da kao dio svog predmeta i programa pozovu novinare, producente, urednike, kao gostujuće profesore. Na sedam dana, na dan, na sat, da sa tim studentima porazgovaraju šta je novinarstvo danas, šta je budućnost novinarstva i kako sebe najbolje da spreme i obrazuju za to šta ih čeka kada završe fakultet ili počnu tražiti posao dok su još na fakultetu.

Objavu ovog videa omogućila je velikodušna podrška američkog naroda putem Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu. Svi stavovi, mišljenja i zaključci izneseni u videu ne odražavaju nužno stav Američke ambasade ili Vlade SAD-a, niti Mediacentra Sarajevo, već isključivo autora/ice.