U trenucima rata, prva žrtva uvijek je istina, rekao je američki senator Hiram Džonson (Hiram Johnson) daleke 1917. godine. Rečenica koja se neizostavno vezuje za novinara i publiciste Filipa Najtlija (Phillip Knightley) kojim započinje njegova knjiga “Prva žrtva” (First Casualty) koja govori o izazovima profesije ratnog izvještača, može se primjeniti i na situaciju društvenih, političkih, ekonomskih, moralnih, vrijednosnih kriza,  kojima ovih dana, ali i prethodnih mjeseci, godina, svjedočimo u gradovima širom BiH. “Tihi rat” nezadovoljnih i obespravljenih građana, radnika, mladih, marginaliziranih sa jedne, i korumpirane političke elite, tajkuna i njima sklonih medija sa druge strane, istinu je odavno degradirao i odbacio kao nužno zlo. Okačio je o zid kao metu ka kojoj lete šiljate strelice sa svih strana, a malo ko vjeruje da ijedna može da pogodi sam centar. Istina, koju je sve teže pogoditi i, koju, mnogi više i ne pokušavaju da pogode, svoje mjesto ustupila je – strahu. 

 

 

 

 

Kultura straha, kako je opisao gorecitirani kontraverzni muzički izvođač, dominantan je diskurs neoliberalizirane današnjice u kojoj živimo. Strah je svuda oko nas. Strah je i u nama, on nas opominje i upozorava, drži nas budnim. Bez straha je nemoguće zamisliti naše živote, i objasniti ljudske odnose. Počev od reklama koje upozoravaju na posljedice pogrešnih odluka, do političke i medijske arene u kojima strah igra ključnu ulogu. Odnosno, igraju je oni koji strah kontroliraju.

 

Strah je nemoguće iskorijeniti, ali ga se može minimalizirati, i – što je još značajnije – njime se može upravljati. Moderni liberalizam, čija su ideološka promišljanja dovela do revolucionarnog buđenja i promjena starih režima u Francuskoj i SAD, strah su smatrala glavnim principom liberalne politike. Sklar (Judith Schlar) je uvela termin „liberalizacije straha“ kako bi pokazala da je strah neizbježni dio svakog političkog poretka. Strah je princip oko kojeg liberalni režimi uspostavljaju konsenzus sa ciljem njegovog reduciranja iz javne sfere. Odsustvo neobuzdanog i nekontroliranog straha, a ne njegova potpuna eliminacija, postaje osnovna odlika uspješnih političkih režima.

 

Centri moći, politički i tajkunski, u sprezi sa medijima, generiraju i kontroliraju strah. U svojim analizama etno-politike u BiH teoretičati poput Asima Mujkića ističu da je strah i generiranje straha od drugih (konstutivnih naroda) osnovna poluga održavanja status quo situacije u ovoj zemlji. Uloga tradicionalnih medija u takvom jednom sistemu, tome i svjedočimo svih ovih dana protesta, je da legitimiziraju i (re)produciraju asimetrične odnosne snaga (političke elite vs. obespravljeni radnici, nezaposleni, mladi) predstavljajući glas moćnih kao jedini ispravan, kao nešto što se podrazumijeva.

 

 

U savršenoj arhitekturi moći, kakva je Dejtonska BiH, na čijem su vrhu etno-političke elite, naoružane svojim nacionalističkim ideologijama, medijima i strahom kao „bičem za održavanje reda“, na samom dnu, zatvoreni u svojim malim ćelijama, nalaze se pojedinci primorani da se svrstavaju u svoje grupe i torove. Elite nas posmatraju, imaju nas na oku, nadziru nas i discipliniraju. Tebi jedna kašičica straha! Ti si dovoljno uplašen(a) za danas, večeras ne dobijaš ništa! Onima tamo u uglu, pripremi jednu dozu. A ti, šta je sa tobom, što plačeš, što se treseš?

 

A kako to oni nama rade, kako nas plaše, čime nas plaše, naše živote čine neizvjesnim?

 

Pa, vrlo perfidnim tehnikama i taktikama.

 

Prvo, odabirom terminologije koja se koristi za izvještavanje. Oni tamo, na ulici, su „huligani“, „delikventi“, „narkomani“, „besposličari“, „kriminalci“, „ološ“... ali ti, baš ti, kome se obraćamo nisi takav, ti nas trebaš. Znamo da se bojiš, mi smo tu, da te zaštitimo. Zato, ne idi među „bagru“, ne idi na ulici, ne protestuj, mi ćemo rješiti problem i učiniti tvoj život sigurnim. A problemi... problemi će se riješiti!

 

Drugo, generiranjem straha od „drugog“, „drugačijeg“, i „nepoznatog“. Ima li ljepšeg osjećaja nego za trenutnu situaciju optužiti drugog. Drugog koji je drugačiji, pri tome opasniji, i naravno – krivlji. Bio on federalni, bosanskohercegovački, srpski, hrvatski, bošnjački, građanski, dijasporski, on je drugačiji i nepoznat, i on je stran. „Prelijevanje protesta iz Federacije u RS“, jedna je od paradigmi ovako percipiranog straha.

 

Treće, pozivom na mobilizaciju. Ti nisi sam(a), ti si naš(a), i kao takav treba da nas podržiš i daš nam podršku u borbi protiv drugog. Ne treba biti previše mudar dok se analiziraju slogani i poruke političkih partija u BiH u toku kriznih situacija kakva je ova, ili u toku predizbornih kampanja, da se uoče vrlo jasne podjele na Nas i Njih, gdje smo su oni (političari) tu da Nas zaštite od Njih i svakog pokušaja da ugroze naše pozicije, bilo da je to status jednog od entiteta, održanje vlade, borba za neku apstraktnu pravdu i bolje sutra koju oni tamo ugrožavaju.

 

 

„Ono što ove demonstracije razlikuje od svih prethodnih jeste činjenica da su političari na vlasti po prvi put pokazali da se plaše. Da se plaše naroda i posljedica svoje loše politike, njihovih pogubnih rezultata, odgovornosti. Taj njihov strah je glavni saveznik svih nezadovoljnih ljudi koji svakodnevno na ulicama traže svoja prava,“ govori mi kolega koji pažljivo prati i analizira situaciju širom BiH.

 

Upravo ova činjenica daje nadu da će „dešavanje naroda“ u gradovima BiH dovesti do nekog pomaka. Nekoliko je kantontalnih vlada do sada već podnijelo ostavke, u pojedinim gradovima policija se priključila demonstrantima i sama osjećajući pogubno dejstvo trenutne politike na položaj i uvjete rada svojih pripadnika, mainstream mediji – kontrolirani od strane političkih elita – su razotkriveni i njihovim vatrenim, pa i huškačkim, napisima više niko ne vjeruje. Bastion slobode postale su društvene mreže, FB i Twitter, putem kojih šire informacije, razmjenjuju fotografije, video zapisi, iskazuju stavovi – građanke i građani u ovoj domeni imaju moć nad protokom i sadržajem informacija. Moć, koje se politika i političari neupitno plaše.