Timski rad kao brza škola novinarstva

Timski rad kao brza škola novinarstva

Timski rad kao brza škola novinarstva

Formiranje novinarskog tima od jednog iskusnog, te i jednog ili dva manje iskusna novinara višestruko je koristan za redakciju. Dobija se istovremeno novinarska škola i veća efikasnost u istraživanju teme, brži rezultat i sveobuhvatniji prilaz temi. Pročitajte kako se to radi u Srbiji.

Obuka novinara u novinarskim timovima napravljenim po formuli „iskusan novinar+novinar početnik“ – slučaj štampe u Srbiji

• Princip formiranja novinarskog tima sastavljenog od jednog iskusnog novinara i najmanje jednog ili dva neiskusna ili neiskusnija novinara višestruko je koristan za redakciju, jer ona istovremeno dobija novinarsku školu za mlađe novinare i postiže veću efikasnost u istraživanju teme, brži rezultat i sveobuhvatniji prilaz temi.

• Nedeljnik „Vreme“ praktikuje „inside training“: organizuje jednomesečne kurseve tokom kojih polaznici prvo odslušaju desetak teorijskih predavanja koje im drže novinari i urednici „Vremena“; zatim im se zada tema koju istražuju; u poslednjoj fazi pišu tekst koji na kraju bude objavljen u „Vremenu“, što znači da mora da ispuni sve kriterijume uglednog nedeljnika.

Podmlađivanje redakcija i regrutovanje novog, školovanog novinarskog kadra obavlja se u beogradskim dnevnim listovima na jedan isti način već dvadesetak i više godina. S vremena na vreme novine objave konkurs za prijem honorarnih saradnika i na osnovu testa koji se najčešće svodi na pronalaženje ili pisanje vesti ili izveštaja, odaberu nekoliko mladih ljudi koji počinju rad u redakciji. Najčešće bivaju upućeni u beogradske rubrike, gde o njima brine urednik. Obuka mladih novinara kroz praksu je do te mere rudimentarno i nesistematski organizovana da se može opisati i rečima urednika beogradske rubrike u beogradskom dnevnom listu „Glas javnosti“:

„Mnogo vičem na njih, jer ništa ne znaju. Većinu njihovih tekstova moram da rirajtujem, a posle moram da ih, takođe vikom, prisiljavam da pročitaju tekst koji je izašao u novinama i zaključuju kako je trebalo da napišu sami“.

Novine i novinske redakcije su poslednjih godina i po izgledu i po tehnologiji rada, otišle mnogo dalje u razvoju i u dobroj meri usvojile evropska iskustva, ali začudo takvu razvojnu praksu nisu primenile i u podmlađivanju redakcije. Bez namere da ulazim u razloge zbog kojih beogradske novinske redakcije, ne razmišljaju u pravcu promene zastarele, mada ne i sasvim nedelotvorne, prakse, cilj je predstavljanje dobrih strana rada u timu iskusan novinar+novinar početnik.

TIMSKI RAD KAO UČENJE KROZ PRAKSU

Princip formiranja novinarskog tima sastavljenog od jednog iskusnog novinara i najmanje jednog ili dva neiskusna ili neiskusnija novinara višestruko je koristan za redakciju jer istovremeno dobija novinarsku školu za mlađe novinare i postiže veću efikasnost u istraživanju neke teme, brži rezultat i sveobuhvatniji prilaz temi, jer više novinara radi na njoj.

Novinarski timovi mogu biti stalni, dakle iskusni novinar uvek može da radi sa jednim ili više mlađih kolega u istom timu ili se mogu dnevno menjati sastavi timova. Izbor pre svega zavisi od ličnih afiniteta.

Faze timskog rada:

1. Iskusan novinar, odnosno novinar-koordinator bira temu i objašnjava svojim saradnicima njen značaj i cilj koji se želi postići

2. Brifuje svoje saradnike o svim aspektima teme koja se istražuje, upućuje ih na dokumentaciju, ako je potrebno, ili na pretragu po internetu

3. Biraju se sagovornici i posao deli na članove tima

4. Na polovini urađenog posla organizuje se sastanak tima koji razmenjuje prikupljene informacije i odlučuje šta dalje

5. Nakon što su prikupljene sve neophodne informacije, iskusan novinar piše tekst u čemu mu asistiraju mlađi saradnici. Može od njih da traži i da mu napišu delove novinarske priče koje su prikupili pa da on na kraju uobliči tekst.

Inače, princip da mlađi novinari sprovode novinarsko istraživanje da bi na kraju iskusan, često veoma poznat i ugledan novinar iskoristio taj materijal za svoj članak, komentar ili neki drugi novinarski oblik, veoma je uobičajen način rada u velikim redakcijama u Americi i zapadnoj Evropi. U njemu se gubi neposredna edukativnost koja se postiže radom u novinarskom timu.

ŠKOLA ISTRAŽIVAČKOG NOVINARSTVA U NEDELJNIKU „VREME“

Kada su u pitanju štampani mediji u Srbiji, jedinu školu novinarstva u okviru redakcije, takozvani „Inside training“, uspostavio je nedeljnik „Vreme“, veoma cenjeni politički magazin, najpoznatiji po visokokvalitetnom analitičkom i istraživačkom novinarstvu. Vreme je pre tri godine, uz finansijsku pomoć američke nevladine organizacije IREX, formiralo „školu istraživačkog novinarstva“ kroz koju je do sada prošlo oko 80 novinara različitih profila. Predavanja i vežbe drže iskusni novinari ovog nedeljnika.

Škola se odvija kroz kurseve koji traju po mesec dana. „Vreme“ svake godine objavi konkurs za svoju školu. Primaju se praktično svi koji se prijave, studenti, postdiplomci, novinari iz drugih redakcija... Zastupljeni su ljudi svih struka, i sa tehničkih fakulteta i sa humanističkih nauka. Neki od retkih uslova, koje moraju da ispune da bi bili primljeni, jeste da nisu previše stari, pri čemu je granica vrlo visoka – 50 godina, kao i da, ako su iz unutrašnjosti, imaju mogućnost da sebi obezbede smeštaj i hranu tokom jednomesečnog kursa u „Vremenu“.

Tokom 2004. je, recimo, stiglo oko 60 prijava zainteresovanih da uče istraživačko novinarstvo. Oni su podeljeni u grupe od šest do deset polaznika, što znači da su se kursevi odvijali tokom šest meseci. Školu vodi Aleksandar Ćirić, pomoćnik glavnog urednika „Vremena“, koji polaznike razvrstava u grupe trudeći se da one ne budu homogene, da ne budu sastavljene isključivo od studenata novinarstva. Ćirić kaže da ima jako loše iskustvo sa studentima novinarstva i u pogledu njihove pismenosti i u pogledu znanja o novinarstvu. Ističe jedan zaista ekstreman primer studenta druge godine novinarstva, koji nije znao čemu služi čak ni kompjuterska tastatura. Ćirić ima i „lični kriterijum“ za formiranje grupa – da podjednako budu zastupljena oba pola.

TEORIJA I PRAKSA

Jednomesečni kurs je podeljen u tri celine. Polaznici prvo odslušaju desetak teorijskih predavanja koje im drže novinari i urednici „Vremena“. Zatim se grupa podeli na dve-tri podgrupe i svakoj se dodeli jedna tema koju istražuje. Istraživanje, odnosno prikupljanje novinarske građe za tekst traje narednih desetak dana. Poslednja nedelja kursa rezervisana je za pisanje teksta koji na kraju bude objavljen u „Vremenu“, što znači da mora da ispuni sve kriterijume uglednog nedeljnika. To je istovremeno i najveći test uspešnosti kursa i do sada ga nije položila samo jedna grupa.

Struktura kursa:

Teorija: predavanja koja polaznici u početku slušaju su: studija slučaja (kako se zapravo istražuje jedna novinarska tema), ponašanje i rad na terenu, tehnika vođenja razgovora, upotreba dokumentacije, upotreba fotografije, korišćenje interneta u istraživanju, upotreba stenograma i beležaka, timski rad, pravna odgovornost novinara.

Izbor i istraživanje teme: grupe od dva, tri polaznika dobijaju jednog novinara „Vremena“ koji koordinira njihov rad, upućuje ih na sagovornike, brifuje ih o sagovornicima, razmatra sa polaznicima da li je sakupljeno dovoljno materijala koji rasvetljava temu... Često sami polaznici predlažu koje će teme raditi ili im ih predlaže koordinator. Sastanci polaznika i koordinatora odvijaju se na dva-tri dana i na njima se analizira do tada obavljeno istraživanje. Svaki koordinator ima svoj sistem rada sa grupom. Neke grupe moraju da na sastanke donose tekstove bazirane na dotadašnjim istraživanjima, a druge ne.

Pisanje teksta: Tekst se piše timski, kao što se i straživanje obavljalo. „Vreme“ je i inače redakcija poznata po specifičnom timskom radu i to svoje iskustvo prenosi na polaznike. Koordinatori veoma često na tekstu koji nastane imaju samo uredničke intervencije, poput davanja naslova, a neki ga i rirajtuju.

Ćirić kaže da je ova škola „Vremena“ obostrano korisna ne samo polaznicima već i samom „Vremenu“ kome ostane 5-6 tekstova godišnje, ima uvid u ponudu mladih novinara na tržištu i najčešće ostaje u dobrim kontaktima sa polaznicima. Nevolja je, kaže, što su oni koji se pokažu kao najbolji, već zaposleni u firmama u kojima zarađuju i po osam puta veće plate nego što bi im bila plata u ovom nedeljniku. Novinari „Vremena“ koji vode kurseve ne dobijaju novčanu nadoknadu. IREX polaznicima isplaćuje honorar za obavljeni posao. Na kraju kursa „Vreme“ ne dodeljuje zvanične diplome, ali je na osnovu potvrda da su kroz ovaj kurs prošli, nekoliko polaznika konkurisalo i dobilo inostrane stipendije, što govori o značaju koji se školi „Vremena“ pridaje u inostranstvu.