Da li je neophodno pitati aktere slučaja za komentar ili stav kada su glavni izvor za priču dokumenti, u kojima je sve "crno na bijelom"?

Kada su glavni izvor za neku novinsku priču pisani dokumenti, posao ne izgleda suviše težak. Jednom kad ste provjerili njihovu autentičnost i povezali konce, sve drugo ovisi o vašem umijeću da priču učinite zanimljivom i čitkom.

Za razliku od usmenih izvora, oni pisani gotovo posve isključuju mogućnost pogrešne interpretacije. Jer, u dokumentima je sve "crno na bijelom", ne postoji bojazan od pristranosti kakva je moguća u nekom usmenom iskazu, nema straha da je nešto krivo preneseno, što je iz raznih razloga moguće kad se isključivo oslanjate na izjave sugovornika.

Jadan iskusni novinar s dugogodišnjom praksom priznao mi je da najradije voli raditi na tekstu u kojem je sve potkrijepljeno papirima. "Ne samo da će tada sve biti jednostavnije na sudu, dođe li do tužbe, već je i lakše raditi s dokumentima nego interpretirati često oprečne izjave vaših izvora", objasnio je svoj stav.

Interpretacija sadržaja dokumenata, međutim, zahtijeva znalački pristup i umijeće autora da često suhoparne podatke, pisane posve drugačijim jezikom od onog kojeg trpe mediji, pretvori u čitatelju zanimljivo štivo. Obilno citiranje dokumenata, s masom podataka, stručnih izraza, brojki, imena i događaja koji nisu u izravnoj vezi s temom, svakako nije način da novinski tekst bude zanimljiv. No, to je već stvar zanata i novinaru od formata sigurno se neće dogoditi takav propust.

Zašto tražiti komentar druge strane?

Ali, kada se novinski tekst isključivo oslanja na dokumente – bez obzira koliko oni bili ekskluzivni i zanimljivi, koliko senzacionalni i spektakularni, priča na kraju ipak biti siromašna i gola ako u njoj nema i riječi živih aktera.

Sve može biti savršeno "poslagano", jasno i zanimljivo ispričano, interpretacija podataka besprijekorna i lišena nerazumljivih fraza, ili pak dopunjena činjenicama kojih u dokumentima nema (a bitne su za priču), no još uvijek će nešto manjkati, ostati visjeti u zraku.

A to je: reakcija onih ili onoga na koje se priča odnosi, njihova interpretacija činjenica iz dokumenata, njihov stav o tome; ukratko, ono što se u novinarstvu zove - druga strana.

Rekao sam to mom kolegi, novinaru zaljubljenom u rad s "papirima", pa se razvila zanimljiva polemika treba li – kad je iz dokumenata sve razvidno i jasno – čuti i ono što bi se uvjetno moglo nazvati "drugom stranom". Njegova teza bila je prilično jednostavna i podosta uvjerljiva: zašto, ako je iz dokumenata kojima raspolažete sve jasno, ako su dovoljni da priča bude zaokružena i cjelovita, zašto dakle onda još pitati i one na koje se tekst odnosi da komentiraju sadržaj dokumenata ili da o njima izreknu svoj stav.

"Ako su dokumenti kojima raspolažem dali sve odgovore i ako je jasno i nedvojbeno da je osoba o kojoj pišem, primjerice, upletena u korupcijski skandal, zašto bih onda još i nju trebao pitati za mišljenje? Jasno je da će reći kako nije kriv, pronaći stotine načina da se opravda, izvuče ili relativizira činjenice. Ako to objavim uz tekst, bit ću manje uvjerljiv i dovesti čitatelja u dilemu kome da povjeruje. I zašto bih objavio ono što on kaže kada sam posve siguran da ne govori istinu, jer ga dokumenti kojima raspolažem demantiraju?", glasno se pitao dugogodišnji novinar.

Ukratko, njegov je stav: kad su dokumenti u pitanju – "druga strana" nije potrebna. "Ako posjedujem ugovor kojeg je X. Y. napravio s tvrtkom Z. i iz kojeg je vidljiv kriminal, zašto bih onda tražio da mi to X. Y. objašnjava?", bio je uporan u svom mišljenju.

Razgovor s drugom stranom i pored uvjerljivih dokumenata

Upravo tih dana i sâm sam radio na jednoj priči u kojoj sam glavne informacije crpio iz dokumenata do kojih sam došao, pa sam je ispričao kolegi koji je načeo temu kako su dokumenti sasvim dovoljni za novinsku priču. Direktor jedne velike tvrtke u državnom vlasništvu, koji u poslovnom svijetu slovi kao uspješni menadžer pa zbog toga dobiva i prostor u medijima, bavio se, prije desetak godina davanjem novčanih pozajmica uz lihvarske kamate. Posuđivao je svoj privatni novac uz mjesečnu kamatu od pet posto i to u vrijeme kada je stopa inflacije u zemlji bila jedan posto godišnje!

Imao sam nekoliko takvih ugovora, kao i izjavu jedne žrtve koja je zapala u velike teškoće jer nije bila u stanju otplaćivati kredit pod takvim uvjetima. Nije bilo dakle nikakvih razloga – ako bih slijedio tezu mog kolege – da o svemu još pitam i sadašnjeg direktora, jer je iz papira s kojima sam raspolagao bilo nedvojbeno da je to činio. No, ipak, iskoristio sam njegovu tiskovnu konferenciju koju je, stjecajem okolnosti, držao tog dana kako bi se pred novinarima pohvalio o poslovnim uspjesima, da s njim oko toga porazgovaram.

Nisam želio postaviti mu za njega neugodno pitanje pred dvadesetak novinara, već sam ga, nakon završene press konferencije, zamolio za nekoliko minuta razgovora nasamo. Kad sam mu postavio pitanje kako to da se prije desetak godina – dok je još bio daleko od funkcije koju danas obnaša - bavio davanjem zelenaških kredita, bilo mu je iznimno neprijatno.

Potvrdio je autentičnost ugovora o kreditima koje je sklapao, a kad se nakon nekoliko minuta snašao i pribrao od prvotnog šoka, počeo je objašnjavati kako su osobe kojima je posuđivao novac dobrovoljno pristajale na takve kamate, te kako im je on zapravo pomagao jer su kod njega novac mogli dobiti odmah, bez duge procedure u bankama. Uz to, rekao je, davao je novac osobama za obnovu kuća, a i sam ga je u to vrijeme trebao za adaptaciju kuće u kojoj je stanovao.

U tekstu kojeg sam napisao uključio sam i najbitniji dio direktorovog obrazloženja o tome kako je i zašto davao lihvarske kredite. Ni u jednom trenutku nisam pomislio da će njegova izjava učiniti moju priču manje uvjerljivom ili da će čitatelje dovesti u sumnju tko govori istinu: predočeni papiri iz kojih je vidljivo kakvim se nečasnim poslom bavio današnji ugledni menedžer, ili njegova interpretacija događaja, kada se pokuša prikazati u sasvim drugačijem svjetlu.

Iako je priča mogla biti zanimljiva i bez njegove izjave, jer je zaista skandalozno da se osoba koja slovi kao prvorazredni poslovni i čovjek u svojoj ne tako davnoj prošlosti bavila lihvarenjem, meni je ipak bilo važno da imam i njegov stav.

Tekst dobija na objektivnosti, a čitatelji sude gdje je istina

Kad je tekst objavljen u novinama, pojavio se i na internetskim stranicama na kojima čitatelji imaju mogućnost komentirati priču. Bio sam vrlo iznenađen reakcijama: najveći dio komentara odnosio sa upravo na izjave direktora, koje su u čitateljskim komentarima nazivane "smiješnima", "prozirnim lažima" i "pričama za malu djecu".

To me je uvjerilo da i kad su papiri u pitanju, i kad je iz njih sve jasno, ipak valja ipak dati priliku onima na koje se odnose da ih komentiraju. Tako će tekst još više dobiti na objektivnosti, a čitatelji će prepoznati koliko je u onome što je sugovornik rekao bio iskren i procijeniti koliko mu se može ili ne može vjerovati. Ako su argumenti na vašoj strani i ako ih čitatelju dobro prezentirate, nema bojazni da bilo čija izjava može dovesti u pitanje tezu koju iznosite u tekstu.

I još nešto: Jednom sam i sâm napisao tekst u kojem sam se oslonio samo na "papire", bez da zapitam aktere koji se u njima spominju što imaju reći. Priča je bila zanimljiva, zaokružena i jasna. Kad sam je objavio, nekoliko dana iza toga stiglo je u redakciju pismo jedne od osoba koju sam spomenuo u tekstu. Ona ništa nije demantirala, ni jedan jedini podatak ili navod, ali je svoju reakciju sastavila vrlo vješto, tako da je čitatelj mogao pomisliti kako u mom tekstu baš i nije sve onako kako piše.

Ne vjerujem da je itko tko je pročitao taj "demanti" posegnuo za nekoliko dana starim novinama kako bi ponovno pročitao moj tekst i usporedio činjenice. Siguran sam da je bar netko od čitatelja, pročitavši "demanti", odmahnuo rukom i rekao – novinari opet svašta pišu jer ne provjeravaju podatke koje iznose.

Da sam prije objavljivanja teksta nazvao osobu koja se spominjala u dokumentima i dao joj priliku da kaže ono što je kasnije napisala u svojoj reakciji, te to objavio u mom tekstu, izbio bih joj mogućnost da reagira naknadno i stvari pokuša prikazati u svoju korist. Moje činjenice u tekstu bile su toliko jake da ih ničija izjava nije mogla opovrgnuti.

No, kad se reakcija pojavila naknadno, nekoliko dana nakon teksta, siguran sam da je bar dio čitatelja u nju povjerovao. Mojom greškom, jer nisam pitao i "drugu stranu".

________________________________________________________________________

Objavljivanje ovog teksta na MC Online omogućeno je zahvaljujući projektu Veza za zajednički angažman (VEZZA) koji podržava Švicarski ured za razvoj i saradnju (SDC). Više informacija o projektu VEZZA možete dobiti ovdje.