Je li Slobodan Milošević ratni zločinac?  Nedavna smrt haškog optuženika Slobodana Miloševića imala je, prema očekivanju, ogroman medijski publicitet u zemljama bivše Jugoslavije, baš kao i u svijetu, uz sve u novinarstvu i dobro i loše što je zapljusnulo stranice novina, televizijske ekrane i radio talase.

Najmanje je ipak bilo dobrog novinarstva, najviše lošeg. Lošeg i kad je pokojnik, na jednoj strani, predstavljan kao nacionalni heroj ili, potpuno suprotno, na drugoj, kao ratni zločinac. Lošeg i kad je u naslovima pisalo da je “ubijen” u Hagu, kao i kad je, na drugoj, unaprijed presuđeno da je izvršio “samoubistvo” kako bi navodno izbjegao sud pravde...

Kontroverzne ličnosti, ako je ovu uopće moguće predstaviti tek tom simplificiranom kvalifikacijom, iza sebe neminovno ostavljaju potpune kontroverze.

Ali, ovdje nije riječ o njemu, već o novinarima. Nije riječ o tome zašto je on za jedne heroj a za druge ratni zločinac. Ovdje je riječ o tome kako shvatamo i kako primjenjujemo novinarske standarde o kojima se na novinarskim susretima i radionicama uglavnom svi slažu - sve dok o tome samo načelno pričaju.

Patriotizam ubija profesionalizam

Jedan od tih standarda, koji je istovjetan manje-više na svim stranama svijeta, obavezuje novinare da nikoga neće tretirati kao kriminalca prije nego je donesena sudska presuda. Znači, ni kao ratnog zločinca, ako je o tim zločinima riječ.

Ali, sva načela, kao i obično, padaju u vodu kad se počne sa imenima i pogotovo kad je o “velikim ribama” riječ.

Nema skoro nijednog medija u Sarajevu, pa i u Zagrebu, koji, uz Miloševićevo ime ili uz imena Ratka Mladića ili Radovana Karadžića, ne navodi oznaku - ratni zločinac. Često u samom tekstu, nerijetko i u naslovu. Tek rijetki uz njihova imena stave i dodatak da su optuženi za ratne zločine. Ta vrsta kvalifikacije (ratni zločinac) i u javnosti se smatra gotovo normalnom i na to se niko se osvrće. Osim - kad neki drugi medij, s “one” druge strane, istu kvalifikaciju “prilijepi” Aliji Izetbegoviću ili Ejupu Ganiću, ili nekom trećem Bošnjaku...

Očito, kad prevladaju nacionalni osjećaji, prestaju profesionalni. Patriotizam ubija profesionalizam.

Među ovdje nabrojanim imenima, međutim, postoji ne baš beznačajna razlika, jer su prva trojica optuženi od Haškog tribunala, a dvojica posljednjih nisu. Da li je Tribunal imao namjeru da i njih optuži, ili nije, to već spada u domen spekulacija i nije predmet ove rasprave.

Stvari ipak nisu sasvim jednostavne kako izgledaju na prvi pogled i ta razlika još uvijek ne mora biti dovoljan razlog da se njegova optužnica praktično tretira kao presuda.

Zadržimo se još malo na imenima prve trojice. Milošević istina nije dočekao izricanje presude Haškog suda (ma kakva ona bila), ali je činjenica da je izveden pred sud pred kojim mu se već nekoliko godina sudilo. Zbog toga se njegov slučaj i u svijetu nerijetko poredi sa Hitlerovim. Nije ni on formalno osuđen (čak nije ni izveden pred sud jer se ubio), ali jedva da bi se iko danas u svijetu našao ko bi branio njegovu nevinost.

Njemu je presudila istorija, Miloševiću još nije. Ili možda jeste? Ipak je od događaja za koje je suđen prošlo najmanje desetak-petnaestak godina...

Svejedno, ne treba fetišizirati ni istoriju kao neki budući, u prostoru i u vremenu udaljeni, imaginarni, sud poslije kojeg će svi isto misliti. Uostalom, novinarstvo ne može “čekati” istoriju i ne postoji zbog istorije, iako se istoričari mogu pozivati (i) na njega. Ono postoji zbog javnosti i odgovara javnosti. Profesionalna korektnost i istinoljubivost od novinara stoga zahtijevaju preciznost, tačnost i objektivnost informacija, a pluralizam interesa društva dopušta (šta više, podstiče i ohrabruje!) - slobodu mišljenja.

U konkretnom slučaju, princip po kojem (u informacijama!) mediji neće nikoga tretirati kao kriminalca prije nego što je donesena sudska presuda koja to potvrđuje, mora biti princip za sve na koga se odnosi, ili on gubi smisao i vrijednost. Jedino prihvatljivo odstupanje od njega moglo bi se, dakle, odnositi na iznošenje sopstvenog mišljenja – u formi izjava (tuđih ili sopstvenih) i komentara. Ali, i to samo onda kad su u pitanju osobe kojima je za zločin već suđeno, kao što je Milošević, ili su u pitanju pak "bjegunci od pravde" (dakle, optužena lica koja izbjegavaju da se pojave pred sudom), kao što su Mladić i Karadžić i svi drugi koji spadaju u tu kategoriju.

Višak pridjeva, manjak argumenata

Kršenje ovog standarda u slučaju “malih ljudi” neuporedivo je češće, ali kako izaziva manje (nacionalnih i drugih) strasti, manje je i u fokusu javne i profesionalne pažnje.

Nebrojeno puta možemo da pročitamo ili čujemo i ovakve kvalifikacije (uz puni identitet osoba o kojima se piše i govori): “Uhvaćen lopov...”, “Kriminalci oštetiti firmu...”, “Pljačkaši u gradskom prevozu...”. I sve to prije nego je bilo ko optužen a kamoli - osuđen. Nerijetko, kao da ni to nije dovoljno, novinari vole da vlastiti sud još začine i dodatnim kvalifikacijama, pa zato u medijima nailazimo na “ozloglašene ratne zločince”, “monstruozne ubice”, “okorjele kriminalce”, “notorne delikvente”...

Višak pridjeva i epiteta obično je znak manjka argumenata.

Novinari su uvijek u sukobu sa zakonima i etičkim normama kad na sebe, svjesno ili nesvjesno, preuzimaju ulogu sudija, ali i onda kada ne razumiju prirodu pravosudnog postupanja (krivičnu prijavu, optužnicu, prvostepenu i drugostepenu presudu itd.) pa, recimo, osumnjičene tretiraju kao optužene a optužene kao osuđene. Ukratko, kad presuđuju prije suda.

Tipičan primjer takve vrste novinarskog “previda” dala je jedna analiza advokata u Srbiji koji su, za potrebe beogradskog Media centra, tokom dva mjeseca 2004. godine (februar i mart) u šest vodećih dnevnih listova prepoznali čak 172 teksta koji sadrže elemente nekog od krivičnih djela¹. U najvećem broju tekstova postoje elementi klevete (55,23%) i uvrede (6,4%), za koje se novinarima u Srbiji sudi u krivičnom postupku, ili neko drugo krivično djelo (9,87%) itd.

U toj je analizi s razlogom pomenuto nerazumijevanje sudske i policijske terminologije koje je u dobrom broju slučajeva izvor neprofesionalnog ponašanja a, kako se vidi, i krivičnih djela. Ponekad nisu odgovorni ni samo novinari: beogradski advokati naime otvaraju pitanje da li policija koja podnosi krivičnu prijavu i o tome ponekad objavi javno saopštenje takođe prekoračuje službena ovlaštenja. Ako je njen posao da, uz ostalo, podnosi i krivične prijave, nije njen posao da o svakoj prijavi podnosi saopštenja, jer ne vodi ona krivični postupak!

Ali, ovdje nije riječ o policiji, već ponovno o novinarima. Zato je potreban krajnji oprez sa objavljivanjem informacija o krivičnim prijavama, pogotovo ako u pitanju nisu osobe od javnog interesa i značaja i, naročito, ako prijave podnosi nekredibilna osoba ili organizacija. Policija, naravno, nije nekredibilna institucija, ali i njene prijave i pogotovu leksiku često treba provjeravati i, najmanje što je potrebno uraditi, osumnjičenoj osobi omogućiti da i ona iznese svoj stav.

Sličan je problem sa optužnicama, koje svakako imaju veću specifičnu težinu i kredibilitet, ali ni one nisu završetak već (još uvijek) tek početak krivičnog postupka. Ne smije im se, dakle, pridavati značaj presuđenog slučaja, što se često događa kad se navode dijelovi optužnice bez precizne naznake da je u pitanju citat i onda, prema formulaciji teksta, ispadne da je osobi X.Y. bezmalo dokazano krivično djelo.

Problem nije u optužnici, već u neznanju (novinarskom). Sve se optužnice i u svijetu, po prirodi stvari, pišu tako kao da je određeno krivično djelo optuženom već dokazano i tužioci sudu zato predlažu i sadržaj i formu presude. Ako to novine objave na isti način a propuste da naglase da je u pitanju citat iz optužnice, odnosno ne navedu izvor, što se nažalost često događa, onda i sami mogu imati problema. Ovakvih primjera pune su sudske hronike.

Mogu li mediji uticati na sud

Kako novine i drugi mediji mogu uspostaviti potrebni balans između prava osumnjičenog i optuženog na poštenu istragu i suđenje i prava javnosti da dobije sve za nju potrebne informacije?

Uzimajući u obzir zahtjeve novinarskih kodeksa, sudske standarde i osnovna načela Preporuke Vijeća Evrope o pružanju informacija u vezi sa krivičnim postupcima (koja je objavljena 20. avgusta 2003.), od novinara se generalno zahtijeva vrlo oprezan pristup i poseban obzir prema maloljetnim delikventima i žrtvama seksualnog nasilja i kriminala. Žrtva se ne smije osjećati kao da ponovno trpi nasilje!

Takođe se smatra da je imenovanje osumnjičenog (slučajevi podnošenja krivičnih prijava) opravdano samo onda ako postoji izuzetan javni interes (kad su u pitanju javne ličnosti, ili kriminal većih razmjera). Što se tiče komentarisanja tekućih sudskih procesa, Vijeće Evrope ga je preporučilo samo izuzetno "ako to neće stvoriti predrasude o pretpostavkama nevinosti optuženih".

Komentar je, dakle, u principu nepoželjna novinarska forma kad je u pitanju "živi" sudski postupak, iako se to na neki način sudara s pravom na slobodu mišljenja. Tome se stavu o ograničavanjuz komentiranja tekućih sudskih procesa priklanja i Evropski sud za ljudska prava kad ističe da "sudovi ne djeluju u vakumu" i da je "uticaju javnosti naročito podložna porota".

¹ Kleveta, uvreda i neznanje o funkcionisanju državnih institucija u dnevnoj štampi u Srbiji, Media centar, Beograd, 15. septembra 2004. godine