Nedim Fejzić, 40 godina, imao je svojih nekoliko naopakih minuta, dovoljno da život čitave zajednice Hlapčevići, opština Visoko, nepovratno prestane biti onakav kakav je bio i postane podsjećanje na mrtve i ranjene koje je Nedim ostavio za sobom. Veliki nož i puno adrenalina učinili su Nedima Fejzića nezaustavljivim, jačim od komšija i njihovih života.

Strašno, užasno, nevjerovatno, neoprostivo, nepojmljivo, nedopustivo... Mir je, zaboga, takve stvari se dešavaju u ratu. Koji je to đavo? Ko je kriv? Kako da se ne ponovi? Koji će socijalni radnik zbog toga dobiti otkaz? Koji će doktor zbog toga u zatvor? Kad će ministar zdravstva i socijalne zaštite dati ostavku i izviniti se rodbini ubijenih i ranjenih? Kantonalni? Federalni? Hm... Niko, nijedan, nikad, nikom. Tako stoje stvari kod nas.

Ruševni bolesnici

U ratu su duševne bolnice opustile. Ludacima, onim opasnim, dalo se oružje. Amnestirani su, kao i zatvorenici. Postali su „alfe“, oni koji prvi trče i ubijaju neprijatelja, često i civile, žene i djecu. Postajali su heroji. Bezopasne, dakle za rat beskorisne umobolnike bi ostavljali na milost i nemilost sudbini. Šta im god Bog da. Ako to ima ijednu lijepu stranu, onda je to činjenica da su ti maligni ludaci uglavnom mrtvi, sahranjeni sa vojnim počastima ili bez njih. U nekoj zemlji koja to zaista jeste, dakle pravoj zemlji, u ratu i miru bi takvi bili izolirani ili pod hemijskim ludačkim košuljama, u blaženom beutu kakvom svaki normalni ludak teži. Novinari, oni ratni, uglavnom nekvalifikovani, ni u ratu ni poslije njega nisu ni pomišljali da „herojima“ tada spomenu i dijagnozu.

Šta će, jadan...

Moram malo i o toleranciji prema nasilju kod nas. Ograničimo se na Bosnu i Hercegovinu. Kad neko tuče ženu, kažu „On je malo, znaš, na svoju ruku.“. Ili „Gadan je kad popije...“. Ma, duša od čovjeka, ali kad popije, ne može se poznat.“ Ili „Hoće udarit, to mu je mahana...“. Uglavnom, muška sklonost nasilju se toleriše, javno ili prešutno, baš kao što se u nekim normalnim svjetovima toleriše fizički nedostatak ili umanjena umna sposobnost. Hm, često se i od nesretne žene traži da otrpi taj dio njegove ličnosti. Jer, „Nije takav kad ne pije. Na ranu bi ga čovjek privio kad je trijezan“. Komšije i rodbina su, naravno, kada su ih TV ekipe pitale o događaju u Visokom, slijegali ramenima - kao pred poplavom ili udarom grada. Jedan komšija je rekao otprilike ovo: „Udarao sam ga nogom u stomak, njemu ništa... K'o da sam u kamen udrio...“. Sestra nesretnog ubice je rekla da bi mu ona sama presudila, užasnuta time što je uradio. A ja sam ostao užasnut njenom željom da ubije brata.

Porijeklo tolerancije

Ne smijemo zaboraviti i da su novinari nerijetko odrastali i školovali se (nekad za nešto sasvim drugo) u sredinama u kojima je tolerancija prema nasilju puno veća nego prema drugom i drugačijem, da je njihov „modus vivendi“ postao i „modus operandi“. Tako fizičko maltretiranje u porodici postaje „kućna razmirica“, a nasilje „tuča“. Tu, u normalnim svjetovima krivična djela i inkriminirajući pravni termini, dobiju novu, mekšu, skoro pa amnestirajuću dimenziju.

Nečasni sud

Nečasna medijska bratija se, dakle, u ovom krvavom visočkom slučaju, kao i obično, ponijela nečasno. U svijetu nacionalno podijeljene javnosti kakva je bosanskohercegovačka, događaj koji je naišao na opštu osudu, skoro da je proglašen nesretnim slučajem! Voditelji informativnih emisija su o događaju izvještavali otprilike ovako: „Duševni bolesnik Nedim Fejzić, izbjeglica iz Rogatice, nožem je usmrtio...“. Ove prve dvije riječi su, očigledno, dijagnoza. Ovo drugo, „izbjeglica iz Rogatice“ je, izgleda, olakšavajuća okolnost. Ili nije?

Ipak sve je to dio odgovora na niz poznatih novinarskih pitanja „Ko, kada, gdje, kako, zašto...?“. Ipak, sve u uhu naivnog primaoca poruke ima dimenziju nemilog događaja, skoro pa nesretnog slučaja. Kao okliznuće na cesti. Kao pad niz stepenice. Eto, sklopilo se niz nesretnih okolnosti. Duševni bolesnik se napio, uzeo nož i počeo ubijati. Probalo ga se zaustaviti, ali eto, nije išlo. Šta ćeš, lud čovjek. Samo još nije dodato i „Djeca su se našla na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme“ ili „Može se svakome desiti“. Kao da su se svi ti mrtvi i ranjeni negdje okliznuli na koru od banane.

Uprkos jednodušnoj osudi javnosti, nije se poteglo pitanje odgovornosti vlasti ili medicinske struke. Kao da niko od njih nije znao da je zlosretni Nedim opasan za okolinu, kao da već nije imao dijagnozu, kao da niko nije odgovoran za te smrti i teška ranjavanja. Nedim, pošto je odmah rečeno da je duševni bolesnik, ne može biti kriv. Dakle, koliko sam razumio vrle medije, krivo je ludilo. Ludilo treba osuditi. Kao i zlo u svijetu. Kao fašizam ili aparthejd, dva druga već odavno odrpana i potrošena pojma.

Obrve uvis

Kasnije sam, pun jeda i gađenja, gledao i emisije u kojima su medicinari i ljudi iz vlasti podignutih obrva slijegali ramenima i širili ruke. Nesreća, eto. Lud čovjek... Jeste, nema pravnog, socijalnog ni medicinskog okvira koji bi mogao kontrolisati sljedećeg nasumučnog ludaka s nožem, ili još gore – sa automatskom puškom koja se može kupiti za kojih 100 – 150 KM. Šta se može, stanje u državi je nesređeno, nedostaje sredstava. Mediji, taj nervni sistem i puls društva, dok sam se hvatao za glavu, saučesnički su potresnim unisonim glasovima skoro tješili ministre i psihijatre, učestvujući u opštem bolu. Jer, protiv ludila se ne može ništa...

U banani

Putevi života u Bosni i Hercegovini su popločani dobrim namjerama i korama od banane. Neispravna auta se pri registraciji, recimo, proglase ispravnim. I, takva vas, ne dao Bog, spršte na cesti. Mediji, naravno, ne spomenu osiguravajuće kuće koje su pustile da to auto neispravno izađe na cestu. Doktor vam kaže da vam nije ništa, a vi onda fino umrete od kakve pogane boleštine koju prekasno otkriju. Niko ništa o nesavjesnom ili nestručnom ljekaru. Avionima Bh. airlinesa hrđa jede zakovice na krilima, ali eto – lete. Vidio svojim očima na letu za Zagreb. Klubovi organizuju utakmice a policija obezbjeđenje, a eto, bude mrtvih i ranjenih. Čaršija odlučuje ko će u zatvor a ko ne, pravosuđe sakriva predmete po ladicama. Osuđeni kriminalci, oni gluplji – bježe iz zatvora. Mediji ništa o tome, osim ako „šef“ iz parije ne poželi. Pametniji krimosi se šetuckaju po gradu iako su osuđeni za ratni zločin i slične malenkosti.

Novinari, osim što podržavaju svoje finansijere ili omiljene političke opcije, čekaju da se i vi okliznete na neku „koru od banane“, da učestvuju u boli onih koji ostanu bez vas. Zla sreća, usud, neka dijagnoza će se već naći. Javnost bolesna – država također, jer su, između ostalog, bolesni i mediji. I ni na kraj pameti im nije da sebi izmjere temparaturu i uspostave dijagnozu. Jer, reći šta nije u redu, znači zamjeriti se nekom. Doktoru čija će pomoć, možda, novinaru jednom trebati. Ili političaru koji mu jednog dana može valjati. I tako, umjesto da se društvu intervencijom iz medijske klinike izmjeri temperatura i uspostavi dijagnoza, opšte medijsko tupilo i društveno ludilo vlada dok ne dođe red i na vas.