Zašto je važno čitati knjigu kolege Zije Dizdarevića “Izmišljeni grijeh”

-umjesto obraćanja na promociji knjige-

Poštovane dame i gospodo,

Uz izvinjenje zbog neprisustvovanja današnjoj promociji knjige kolege Zije Dizdarevića, dozvolite mi da ovako „sa distance“ iznesem pet stavova o tome zašto smatram da je važno čitati knjigu „Izmišljeni grijeh: sudbina jednog teksta“.

Najprije, to nije knjiga samo Zije Dizdarevića; to je knjiga u kojoj su sabrani tekstovi najrazličtijih autora (najrazličitijih i po godinama, i po stažu, i po obrazovanju, pa, u konačnici, i po ideologiji) koji su imali (ili smatrali da imaju) šta za reći o „slučaju Hafizović-Dizdarević“. Činjenica da se uopće dogodio taj „slučaj“, te da o njemu očitovalo toliko ljudi najrazličitije provenijencije zapravo govori o tome u kakvom se stanju nalazi bosanskohercegovačko društvo i novinarstvo. Jedna se polemika pretvorila u „slučaj“, a „slučaj” u knjigu. Da bi se razumjelo kako je do toga došlo knjigu treba pažljivo čitati.

Drugo, knjiga oslikava način vođenja (ili odlučivanja da se ne vode, odnosno da se prekinu) polemike u našem društvu. Ona pokazuje kako je u bosanskohercegovačkom javnom diskursu još uvijek slabo (ili gotovo pa nikako) razvijena takozvana kultura konflikta, koja bi trebala funkcionisati po onome što u teoriji medija i komunikacija nazivamo “silom argumenata nasuprot argumentima sile”.Ona, također, ukazuje i na to koliko lako i brzo polemika “sklizne” u polje ličnih sukobljavanja, ili, da budemo precizniji, sukobljavanja po osnovu ličnih interesa.

Treće, knjiga upozorava na još jedan značajan problem u bosanskohercegovačkom javnom diskursu: iako se, formalno, čuje mnogo glasova i iznosi mnogo stavova, suštinski, riječ je zapravo o bipolarizaciji medijskog prostora po principu: sa nama ili protiv nas. Članci preneseni iz različitih medija zauzimaju stranu često na vrlo pogrešnim premisama, (pr)osuđuju paušalno i neargumentirano i zapravo samo daju privid polemičkog diskursa.

Četvrto, knjiga (ali i sam događaj koji je njome opisan) nudi još jedan primjer ne/slobode medijskom prostora, koja se manifestira ne samo u ovom konkretnom slučaju, nego sve više postaje opći trend: ne-novinarski, ne-medijski i ne-javni interesi determiniraju opseg, stupanj i način vođenja dijaloga i poliloga u bh. medijskom prostoru.

I, u konačnici, knjigu “Izmišljeni grijeh: sudbina jednog teksta” treba pročitati i zbog toga što ona pokazuje ko su akteri na javnoj i medijskoj sceni danas: nije više, dakle, riječ samo o sučeljavanju argumenata dvije strane na osnovu kojih javnosti ostaje da prosuđuje, već je riječ o mnogo kompleksnijem spletu međuodnosa politike, biznisa, medija, novinara, aktera civilnog društva… Njihov način reagiranja (ili nereagiranja) govori zapravo najviše o medijskoj i javnoj sceni danas.

U tom kontekstu, možda bi čak bilo bolje da je kolega Dizdarević objavio članke drugih autora jedan za drugim, bez komentara o autorima i člancima na međustranama, ostavivši publici da sama prosudi o njima, ali i o kontekstu/ima u kojem su nasta(ja)li. 

Stoga se nadam da će knjiga biti čitana, ne više zbog samog „slučaja“ koji je bio povodom njenog nastajanja, već zbog tako izražene i evidentne potrebe da se o svim ovim problemima i dubiozama bh. medijske scene misli i govori. Srdačno vas pozdravljajući, nadam se, dakle, da će knjiga izazvati ne ozbiljne polemike, već ozbiljna promišljanja.

S poštovanjem,

Doc.dr. Lejla Turčilo