Kako bi pokrenuo dalekosežnu debatu o tome da li mediji trebaju podržavati procese tranzicijske pravde, Refik Hodžić, direktor komunikacija u Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu i saradnik našeg portala, pokrenuo je 5.3.2014. online debatu na ICTJ (The International Center for Transitional Justice) sajtu.

U nastavku donosimo njegov uvodni tekst u kojem govori o razlozima otvaranja debate ovog tipa. Pored Hodžića, u potrazi za odgovorom na pitanje: "Trebaju li mediji aktivno podržavati procese tranzicijske pravde?" priključili su se i Carlos Dada, osnivač i urednik lista El Faro, kao i Dejan Anastasijević, dopisnik agencije Tanjug i časopisa Vreme i Time.  Nihove tekstove u kojima iznose svoje pro et contra stavove za praćenje tranzicijske pravde, kao i Hodžićev zaključak pronaći ćete u nastavku serijala. 

Idući dalje od običnih izjava podrške za ideje istine i pravde, upitali smo da li mediji trebaju biti neutralan posmatrač mjera tranzicijske pravde, izvještavajući objektivno i kritički o onome što smatraju da je od interesa za njihovu publiku, ili moraju imati proaktivnu ulogu kako bi te mjere podržali, smatrajući pravdu za prošla zlostavljanja pitanjem od najvećeg interesa javnosti?

Ako pretpostavimo konsenzus o temeljnim ciljevima mjera tranzicijske pravde – djelovanje na društvene promjene i doprinos društvenim pomacima od kulture nekažnjivosti do kulture prava i građanskog povjerenja – moramo pretpostaviti i odlučujući uticaj medija na njihov uspjeh.

U djelu „Mediating Post-conflict Dialogue: The Media’s Role in Transitional Justice Processes“ (Posredovanje u postkonfliktnom dijalogu: uloga medija u procesima tranzicijske pravde), Lisa Laplante i Kelly Phenicie jasno opisuju ovaj uticaj: „S obzirom na centralnu ulogu koju mediji imaju u informisanju građana i oblikovanju javnog mnijenja u demokratskim društvima, neizbježno je da mediji utiču i na utisak javnosti o djelovanju mehanizama tranzicijske pravde i o informacijama koje oni žele da pruže. Doista, objavljivanje vijesti ima uticaja na ono što javnost smatra važnim i o čemu razmišlja u odnosu na društvo i politiku.“

Carlos Dada, urednik časopisa El Faro iz San Salvadora i zagovornik potvrdnog odgovora u ovoj debati, piše: „Cilj pravde, kao i novinarstva, jeste istina. Ove istine su na „običnim“ sudovima obično potrebne za rješavanje razlika među privatnim građanima ili između građana i države. Ali u tranzicijskoj pravdi, ove istine su stvar javne sfere. U interesu je javnosti da se utvrdi istina o kršenjima ljudskih prava i da se ona utisne u kolektivno pamćenje.“

Simbioza između predviđenih ciljeva obje strane – medija i procesa tranzicijske pravde – možda je toliko očigledna da se čini nepotrebnim voditi debatu na ovu temu. Međutim, realnost ovog odnosa je veoma složena, često daleko od komplementarnosti kojom se međusobno jačaju, te zapravo predstavlja odnos veoma nesigurnog suživota. Primjeri Perua, zemalja bivše Jugoslavije, te brojnih drugih tranzicijskih zemalja, pokazuju da mediji često imaju odlučujuću negativnu ulogu u posredovanju informacija o suđenjima za ratne zločine ili komisijama za utvrđivanje istine, te da često učvršćuju pogrešne percepcije javnosti i raspiruju političku polarizaciju u već podijeljenim društvima. Politizacija izvještavanja, predrasude „mi protiv njih“ u izvještajima koje pojačavaju nacionalističke mitove o viktimizaciji i nadmoćnosti, te nedovoljno poznavanje procedura i pravnih koncepata među pojedinim novinarima, neki su od izvora ovog negativnog uticaja.

Međutim, i akteri tranzicijske pravde snose dio odgovornost za ovaj problematični odnos. Institucije tranzicijske pravde medije često ne posmatraju kao saveznike, već kao loše informisana smetala, ako ne i protivnike. Filozofija prema kojoj „naš rad govori za sebe“ prožima mnoge sudnice i urede gdje rade ljudi čije odluke mogu nepovratno oblikovati sposobnost društva da se obračuna za nasilnom prošlošću. U pojedinim slučajevima, njihov najveći domet u vršenju društvenog uticaja jeste zaduživanje posebnih ureda za odnose s javnošću pod plaštom „približavanja rada javnosti“, dok se ideja saradnje sa medijima da bi se osigurao širi uticaj svodi na organizovanje „treninga“ i „edukacijskih seminara“ za izvještače.

„Lako je proglasiti da mediji trebaju podržavati pravdu, tranzicijsku ili bilo koju drugu, ali kada se dođe do konkretnog, moralni kompas počinje da se koleba. Trebamo li mi, novinari, podržati loš sud zato što je oformljen s najboljim namjerama? Je li bolje imati ikakvu pravdu, koliko god ona neadekvatna i izopačena bila, nego nikakvu? Recite mi i ja ću to objaviti,“ kaže Dejan Anastasijević, iskusni izvještač srbijanske novinske agencije Tanjug i časopisa Vreme i Time, koji ovdje zagovara negativan odgovor.

U krajnjem slučaju, bilo je situacija direktnog sukoba u koje su bili uključeni novinari koji su objavili informacije zaštićene naredbama međunarodnih tribunala, što je rezultiralo obavezujućim sudskim pozivima, optužnicama i presudama protiv novinara. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju je imao nekoliko takvih slučajeva i čak je otišao tako daleko da je zatvorio jednog novinara zbog objavljivanja imena zaštićenih svjedoka (trenutno je u toku žučna javna rasprava između libanskih medija i Specijalnog tribunala za Liban o sličnom pitanju, iako se STL generalno ne smatra sredstvom tranzicijske pravde). Umjesto simbioze, ovdje je prisutna dinamika neprijateljstva, sukoba i odmazde, s jasno povučenim linijama između zakonskih mandata, s jedne strane, i tumačenja slobode štampe, s druge.

Naravno, ovaj složeni odnos nije u potpunosti definisan sukobljavanjem. Postoje nebrojeni primjeri medijskih projekata koji su bili ključni u promoviranju prava žrtava, pozivanju na odgovornost, te čak otkrivanju dugo skrivanih istina o zločinima i njihovim počiniocima. U Južnoj Africi su mediji odigrali izuzetno značajnu ulogu u prvim uspjesima Komisije za istinu i pomirenje, a zamjenik predsjednika Komisije Alex Boraine je napisao: „Za razliku od mnogih drugih komisija za utvrđivanje istine, ova je imala centralnu ulogu, a medijsko izvještavanje, naročito na radiju, omogućilo je siromašnima, nepismenima i ljudima nastanjenim u ruralnim područjima da učestvuju u njenom radu, tako da je to zaista bio nacionalni proces, koji nije bio ograničen na šačicu odabranih povjerenika.“

Ova tema je podjednako složena koliko je bitna, pa ipak je relativno malo studija i akademskih radova koji je istražuju. To je razlog zašto smo organizovali ovu debatu. Imamo dvojicu odličnih panelista koji će tokom sljedećih nekoliko sedmica iznijeti svoje najubjedljivije argumente. Međutim, njihova uloga nije da daju definitivne odgovore na pitanje koje je postavljeno kao tema debate, već da potaknu vaša razmišljanja i reakcije. Ishod ove debate je u vašim rukama, jer će se zahvaljujući vašem glasu produbiti naše kolektivno razumijevanje odnosa između medija i tranzicijske pravde. Unaprijed se veoma radujem čitanju vaših komentara.

Ovaj tekst je objavljen uz podršku američkog naroda preko Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Autori teksta su odgovorni za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.