Dragocjeno povjerenje žrtava i svjedoka nije lako steći

Dragocjeno povjerenje žrtava i svjedoka nije lako steći

Drago Hedl, dugugodišnji novinar i urednik „Feral Tribune“-a iz Splita, svojim tekstovima skrenuo je pažnju javnosti na zločine počinjene u Osijeku za vrijeme rata. Hedl piše o pristupu dragocjenim izvorima koji su mu svojim detaljnim iskazima pomogli da složi mozaik svirepog ubojstva srpskih civila na obali Drave, 1991. godine.

 

U novinarstvu, posebno kad su osjetljive teme u pitanju, u kakve nedvojbeno spada i pisanje o ratnim zločinima, neka opća pravila pristojnog ponašanja naprosto ne važe. Iako sam imao telefonski broj X.Y. (nazovimo ga tako za ovu priliku, jer sam mu obećao da neću spomenuti ni njegove inicijale), nisam ga nazvao kako bih utanačio naš razgovor. Jednostavno, sjeo sam u auto i uputio se u mjesto u kojem živi i pozvonio na vrata njegove kuće. Da sam učinio ono što nalaže svaki bonton – nazvao ga i rekao mu da ga želim posjetiti i razgovarati o jednom, za njega traumatičnom događaju – do našeg susreta, vjerujem, nikada ne bi došlo. Nekoliko mi se puta dogodilo da je bilo dovoljno samo reći tko sam i o čemu bih želio razgovarati, a da osoba, s drugog kraja telefonske žice, zauvijek otkloni mogućnost bilo kakvog susreta i razgovora. Ili, kad bi u boljem slučaju pristala, sutradan javi kako se predomislila.

 

Ovako, računao sam, stojeći pred vratima X. Y.-a i čekajući da mi netko otvori, rizik je ipak manji. Teško da će mi čovjek zalupiti vrata pred nosom, kad ga pristojno pozdravim, kad vidi tko sam i kad otpadne svaka mogućnost provokacije, kakva je telefonom moguća. Ako se to ipak dogodi, ako mi zalupi vrata, bar ću se tješiti da sam učinio sve što sam mogao kako bih s njim razgovarao.

 

Pred vratima preživjele žrtve

 

X. Y. gledao me je s prilično nepovjerenja, no, na moje olakšanje pozvao me da uđem u njegovu kuću. Dok smo prolazili kroz dvorište i išli prema njegovoj radionici (nije htio da nitko od ukućana čuje ono što ćemo razgovarati, rekao mi je kasnije), bilo mi je jasno da telefonski nikada ne bih s njim dogovorio razgovor.

 

"Znam zbog čega ste došli", rekao mi je, "i na neki sam vas način očekivao. Ali odmah da vam kažem, nikakvog snimanja, nikakvih bilježaka, nikakvog spominjanja mog imena. Čak ni mojih inicijala", bio je odriješit X. Y. "To je jedini uvjet pod kojim vas puštam u moju kuću".

 

"Od dana kad mi se to dogodilo nikamo više ne idem bez pištolja", govorio mi je X. Y., pokazujući revolver koji je držao u džepu. Ispričao mi je vrlo detaljno dio priče koja se tih dana, u jesen 2005., vrtjela po hrvatskim medijima i zbog koje je očekivao moj posjet. Radilo se o ubojstvima srpskih civila u Osijeku, na obali Drave 1991. godine. Za taj zločin podignuta je optužnica protiv Branimira Glavaša i još šest, u ratu njemu podređenih osoba. Suđenje će uskoro početi na Županijskom sudu u Zagrebu.

 

Serija ubojstava za koju su optuženi Glavaš i još šest osoba dobila je naziv "slučaj selotejp" zbog načina na koji su žrtve ubijene. Nakon ispitivanja u podrumu kuće u Dubrovačkoj 30, u središtu Osijeka, a prije egzekucije metkom u potiljak, svima su ruke i usta bili zalijepljeni ambalažnom trakom.X. Y. bio je jedan od onih koji su bili u podrumu spomenute kuće, izložen batinama i mučenju, no za razliku od ostalih, njemu je pošteđen život.

 

Torture koje je prošao, prebacivanje s jedne lokacije na drugu, osobe koje je spominjao i drugi detalji njegove priče bili su važni kamičci za mozaik o tom strašnom događaju. No, X. Y. silno se bojao o svemu govoriti i nakon svake druge rečenice tražio je da ga ni na koji način ne spominjem.

 

Iako sam o likvidaciji civila, kolokvijalno nazvanoj "slučaj selotejp", znao mnogo, jer sam već ranije imao prilike u više navrata razgovarati s Radoslavom Ratkovićem, jedinom osobom koja je preživjela pokušaj likvidacije na obali Drave, ono što mi je ispričao X. Y. bilo je vrlo važno. Ratković, u kojeg su dva puta pucali prije nego li su ga gurnuli u Dravu, i oba ga puta, nevjerojatnom slučajnošću, pogodili kroz obraz i čeljust, bio je voljan – za razliku od X. Y. - sve to javno ispričati. No, posve sam razumio strah X. Y. i u tekstu sam – ne spominjući mu ime – koristio samo one dijelove njegove priče za koje mi je dao dopuštenje.

 

Kad sam objavio tekst o traumatičnom iskustvu X.Y., nazvala su me dvojica kolega i tražila da ih spojim s njim. Jedan je kolega istu priču želio objaviti na televiziji, drugi je radio dokumentarni film. Iako su X. Y. nudili zaštitu, tako da izobliče njegov glas, snimaju ga s leđa ili posve sakriju njegov lik, nije pristao.

 

Jedan mali trik kojim sam se poslužio – da zaobiđem bonton i nenajavljen se pojavim pred njegovim vratima - pomogao mi je da čujem njegovu priču.

 

Pritisak javnosti kroz ispovijest svjedoka

 

Rođakinju Đorđa Petkovića, također jedne od žrtava osječkih ratnih likvidacija, dugo sam putem posrednika, jedne zajedničke poznanice, nagovarao da pristane na razgovor. Tražila je da se sastanemo u njenom stanu, kako nitko ne bi zabilježio naš susret. Nagovarao sam je danima da mi kaže ono što zna, no rekla je da se silno boji i da je već, nakon što ju je ispitala policija, imala prijetnji da bi mogla "plivati Dravom". Objasnio sam joj zašto je važno da se piše o ratnim zločinima i pokušao je uvjeriti kako jedino pritisak javnosti može pokrenuti tromi pravosudni sustav. Nije vjerovala da je išta više moguće učiniti kako bi se rasvijetlile okolnosti pod kojima je ubijen njen rođak, jer sve što se godinama pokušavalo, nije dalo apsolutno nikakav rezultat.

 

Rekao sam joj ono u što sam i sam bio čvrsto uvjeren: jedino pritisak javnosti, kroz medije, može pomoći da krene ozbiljna istraga. Objasnio sam joj da je njena suradnja zato dragocjena. Pristala je i ispričala mi ono što je znala, no tražila je – zbog vlastite sigurnosti – da ni na koji način ne otkrijem njen identitet. Tek kasnije, jednom drugom prilikom, shvatio sam koliki je bio njezin strah. Kada sam s Davorom Konjikušićem, novinarom i autorom nekoliko dokumentarnih filmova, za Televiziju B92 radio na dokumentarnom filmu "Slučaj Osijek", ponovno sam je posjetio i zamolio da ono što je već jednom meni ispričala za potrebe jednog novinskog članka, sada kaže i za film.

 

Trebalo je nekoliko dugih razgovora da je privolim da sve to još jednom ispriča. Njen je uvjet bio da joj glas bude izobličen, a slika posve zatamnjena, tako da se ne može prepoznati tko govori. Kad smo pregledali snimku, Davor i ja smo ostali zapanjeni čuvši kako je mikrofon, zakačen o njenu odjeću u visini grudi, uhvatio snažno lupanje njenog srca.

 

Otvaranje duše – i sjećanja

 

Ako neka pravila – da bi se došlo do iskaza – valja zaobići, kao što sam učinio, zaobišavši bonton, drugih se treba striktno držati. Neotkrivanje izvora i nekorištenje detalja koji bi ih mogli otkriti treba poštivati pod svaku cijenu. Čovjek koji se ni danas, više od 15 godina nakon traumatičnog događaja koji mu se dogodio ratne 1991. godine, ne odvaja od revolvera, ili udaranje srca jedne od svjedokinja, što je tako vjerno zabilježio mikrofon dok je u kameru govorila svoju priču, nešto je što se mora poštivati, bez obzira što novinska priča zvuči manje uvjerljivo kad se ne navodi izvor.

 

Stjecajem okolnosti, mnogo mjeseci kasnije, imao sam prilike vidjeti svjedočenje X. Y. i rođakinje Đorđa Petkovića koje su u istražnom postupku, koji je kasnije uslijedio, dali pred policijom, odnosno istražnim sucem.

 

Vidio sam da je u njihovu svjedočenju – vjerojatno ne samo zbog činjenice da policija i istražni sudci drugačije od novinara zapisuju ono što svjedoci govore – bilo puno manje detalja od onih koje su rekli meni.

 

Možda je način na koji sam im, kao novinar, pristupio više otvorio njihove duše i njihova sjećanja nego što je to učinio službeni postupak osoba ovlaštenih za ispitivanje.