Priča Dijane Andrić koja istražuje pozadinu navijačkih sukoba u Mostaru urađena je na obrazovnom programu za novinare „Pravda i sigurnost“ Mediacentra Sarajevo, a objavljena u „Dnevnom listu“ 25.5. i 1.6. 2008.u „Dnevnom listu“ u sljedećem obliku:

ISTRAŽIVANJE – Kako zapravo razmišljaju pripadnici navijačkih skupina, kakvi su njihovi porivi, odnosi prema društvu, što građani misle o navijačima...

DOSJE NAVIJAČI!

Ljubav koju je teško razumjeti

Piše: Dijana Andrić

Protekli tjedan obilježila je priča o mostarskim navijačima. Zauzeli su naslovnice i prostor u medijima, upućivana su priopćenja a dojmovi su se tek koncem tjedna posložili. Određeni web portali isticali su kako je građanima dosta ovakvih gradskih derbija dok 76% mostaraca ne odobrava navijačke sukobe. Političari su iskoristili prostor za svoje predizborne poene. Ipak, kao i uvijek do sad, malo tko se potrudio čuti glas navijača i sagledati pozadinu događanja vezanih za mostarske navijače.

HŠK Zrinjski je osnovan 1905. godine, FK Velež 1922. Prvi gradski derbi odigran je u rujnu 1922. Zabilježeno je da su i tada navijači oba kluba bodrili svim snagama svoje miljenike. Prošlo je mnogo godina, brojni su derbiji koji su se u Mostaru odigravali no i povijest i politika utjecale su na sudbinu ovih mostarskih nogometnih klubova. Uoči i poslije mostarskog derbija ono što zaokuplja javnost nisu samo klubovi nego i njihovi navijači, Ultrasi i Red Army.

Navijanje je život

Onaj tko nije navijač teško će razumjeti ljubav koju oni gaje prema svom klubu, zanesenost i euforiju, strast i ponos, spremnost za praćenje svoga kluba i u dobru i u zlu, pa i spremnost na sukob. Ultrasi pjevaju „Zrinjski je život i više od toga“ a njihov dugogodišnji pripadnik, koji je želio ostati anoniman kaže: „Navijati za jedan klub znači i radovati se i tugovati, biti razočaran i ushićen, a opet sav taj spoj emocija imaš podijeliti sa nekim. Jer pripadnost jednoj navijačkoj skupini ponekad postaje najvažnija stvar u životu. Zanemarit ćeš i školu i posao i obitelj samo da bi otišao na utakmicu sa svojom ekipom.“

Navijači se mogu podijeliti u tri skupine: gledatelje, članove skupine i navijačku jezgru. Gledatelji na utakmice idu gledati nogomet, netko drugi pripada navijačkoj skupini, ali nije član jezgre koja sve radi, a jezgra je najvažnija. Dražen Lalić, sociolog i nekadašnji član jezgre Torcide ističe kako mu je samom u životu mnogo koristilo što je bio navijač. „Ono što obilježava prave navijače je zanimljiva i uzbudljiva mladost, oni su kao Tom Sawyer, njima se svašta događa, oni putuju, druže se, stječu neprocjeniva iskustva i prijateljstva. S te strane navijači su u prednosti pred svojim drugim vršnjacima koji se često osjećaju usamljeno i dosadno. Navijačima nije dosadno i nisu usamljeni. Nisu oni nikakvi bauci, oni su slični drugim mladima u one dane kad se ne odigravaju utakmice ne možete ih razlikovati i tako jasno uočiti.“ Sličnu priču ima i dugogodišnji pripadnik Red Army-ja, navijača FK Velež, koji ističe kako su mnogi navijači postali uspješni ljudi upravo radi stečenih iskustava. Oni su se naučili snalaziti u svim situacijama, razmišljati taktički, naučili su se boriti za ono što žele.
Navijački klubovi, pored emocija ulažu i velike napore i novac kako bi stvorile i održale svoj image. Stvaraju se koreografije, pišu i skladaju himne i druge navijačke pjesme, prave transparenti, zastave, grafiti i sl. U današnje vrijeme teško je i zamisliti da cjelokupna koreografija za jednu utakmicu stoji i po nekoliko tisuća maraka. „Sva pirotehnička sredstva nabavljamo u susjednoj Hrvatskoj. Jasno nam je da je to ilegalno i protuzakonito ali naše granice su tako šuplje da bismo mogli prenositi bilo što a da nas policija nikad ne uhvati“ rekao je pripadnik Red Army-ja. Pored koreografije, navijači izdvajaju novac i za putovanja na koja idu kao na hodočašće. Ipak, ni novac nije dovoljan kada prijevoznici odbijaju iznajmiti autobuse navijačima, kao što se to upravo događa Ultrasima. „Problem nije u našim navijačima, autoprijevoznici se boje sačekuša, napada drugih navijačkih skupina na autobuse. Najviše mi smeta što ne možemo koristiti ove žute gradske autobuse koje smo dobili kao donaciju. Odbijaju nas voziti i u Vrapčiće a kome je u interesu da stotine navijača pješke prolazi kroz Mostar?“ naglašava Zoran Knezović, športski direktor Zrinjskog uz napomenu da klub pruža potporu svojim navijačima u potrazi za prijevozom.

Odnosi klubova i navijača

„Utakmica bez navijača sliči na kazalište“ naglašava Knezović „jer utakmica nije utakmica ako nema navijača“. Zrinjski je toga itekako postao svjestan nakon bojkota 16 domaćih utakmica od strane Ultrasa. Povratak i vatreno navijanje na utakmici protiv Čelika donijelo je već u 15-oj minuti Zrinjskom vodstvo sa 2:0 nakon čega je trener Jović izjavio kako bi odavno bili prvaci da su imali navijače. I navijači Veleža nedavno su se sukobili s voljenim klubom. „Ne možemo dozvoliti da Velež padne nisko, ne možemo dozvoliti da izgubimo 6:0 od Orašja. Za klub trebaju raditi i igrati oni koji ga vole i koji su srcem u tome, a ne iz financijskih ili političkih razloga. Ako treba upotrijebit ćemo i silu ali Velež mora biti dostojanstven“ pojasnio je pripadnik Red army-ja razloge napada. S druge strane Avdo Kalajdžić, športski direktor Veleža govori kako nije zadovoljan odnosom navijača prema klubu „Navijači trebaju shvatiti da svi oni koji rade i igraju u klubu, tom istom klubu žele dobro. Oni moraju pomagati i podržavati klub a ne navijati protiv njega, teško je igrati pod takvim pritiskom. Ja sam igrač Veleža koji ima najveći broj odigranih utakmica u klubu, u najtežim trenutcima sam bio tu, kako onda može netko danas reći da ne volim Velež?!“
Ipak, kao što klubovi ne mogu bez navijača, tako ni navijači ne mogu bez klubova. Održavaju se sastanci, rade dogovori, posebno pred utakmice, a klubovi pomažu navijačima određenim povlasticama pri prodaji karata za utakmice ili na druge načine. Igrači i uprava su prolazni i jednog dana ih neće biti ali navijači težnje svoga kluba nose do smrti.

Kako se postaje navijač?

Profil jednog navijača teško je odrediti, a Dražen Lalić ističe i kako je neutemeljeno govoriti da su to isfrustrirani mladi ljudi koji imaju nesređene obitelji i druge probleme jer među navijačima ima i visokoobrazovanih ljudi, koji imaju normalan društveni i obiteljski život. To je predrasuda, a predrasuda je i da su svi navijači huligani. Tko se i malo razumije u navijanje i nogomet zna da to nije točno. Srećko Bošnjak, glasnogovornik komesara MUP-a Hercegovačko-neretvanske županije govori kako nisu svi navijači kriminalci, niti su skloni narušavanju javnog reda i mira: „Analitičkim osvrtom na dosadašnja privođenja mogu reći kako su u navijačkim neredima sudjelovali uglavnom maloljetnici. Oni nastoje sebe dokazati u sredini a imamo i informacije kako postoje određena inicijacijska pravila za ulazak u navijačku skupinu i dolazak u sam vrh pažnje javnosti“. Ovo potvrđuje dugogodišnji pripadnik Red army-ja koji uspoređuje jezgru sa firmom: “Onaj najmanji zaposlenik jedne firme mora stalno raditi nešto kako bi se dokazao i napredovao. Vremenom kada poslodavac stekne povjerenje i uvidi da može na njega računati, on dolazi u sam vrh. Tako je i kod navijača. No ne mora se netko dokazati samo u tučama, netko možda lijepo crta pa će biti dobar za izradu transparenata, snaga nije uvjet za ulazak u jezgru“. Kako nije lako postati pravi navijač pojašnjava i pripadnik Ultrasa: „Postati navijač nije lako jer to zahtjeva mnogo energije truda i zalaganja, ne može se samo staviti šal, obući dres i reći ja sam navijač. Ne. Moraš proći gostovanja, biti gladan i žedan, maltretiran od policije, napadan od drugih skupina i, bez obzira na sve, nikada ne izdati ekipu. Mnogi su mislili da je to lako ali su brzo i odustajali.“

Između navijanja i huliganstva

Trideset i osam procenata građana Mostara za navijačke sukobe odgovornima smatra navijače a 32% smatra kako su oni produkt huliganizma. Termin huliganizam se danas upotrebljava za razne vrste nasilja koje ne čine isključivo navijači. Anić ga u svom riječniku opisuje kao vandalizam ili nasilništvo, no u svijesti naše javnosti se taj termin, bez obzira u kojem smislu bio upotrijebljen veže isključivo uz navijače. Etiketa huligana potekla je iz Engleske gdje je izvorno rabljena 1920-ih godina a nastala je prema irskoj imigrantskoj obitelji koja je u 19. stoljeću terorizirala East End London. Naziv Hooligan ili Houlihan time je ušao u povijest.

Svaka navijačka skupina u svojim redovima ima ekstremne navijače i bilo da ih je 20 ili 200 oni će napraviti nerede ako im se za to ukaže prilika. Ukoliko je radi osiguranja i redarstvenika onemogućen sukob na stadionu, gotovo je sigurno da će se on, prije ili poslije, prenijeti na ulice i dogoditi. Navijačke skupine imaju svoja pravila ponašanja i jasno se zna što se smije a što ne. No isto tako svaki navijač zna da se ne bi mogao riješiti ljage ako bi učinio nešto zbog čega bi ostao u lošem sjećanju i iznevjerio svoje kolege. Jednako tako, učini li nešto dobro, svi će to pamtiti. Osobe koje su umiješane u huliganizam nastoje se udaljiti od običnih ljudi i zanima ih samo međusobno sukobljavanje jer se ništa ne može postići u smislu statusa ili reputacije u napadima na obične građane ili nenasilne navijače. Dougie Brimson, navijač i autor knjige „Tajne nogometnog huliganizma“ kaže: „Huliganizam se može promatrati kao izvorni ekstremni šport. Svaka utakmica je drugačija i kao posljedica toga navala adrenalina nikad ne nestaje. Postajete ovisni o njemu. Možda se nećete tući, možda ćete bježati ali i to je naboj, neka mješavina straha, ljutnje, ushita i iščekivanja koje te obuzme.“ Ipak sve navijačke skupine osuđuju huliganizam, Ultrasi na svojoj web stranici pišu: “Nadamo se da će se ovaj trend huliganizma u gradu na Neretvi smanjiti jer svima je u cilju da naprave spektakl, onaj pravi ugođaj na tribinama, a ne da se krvavih glava vraćaju s utakmice“. Dražen Lalić zaključuje: „Nasilje navijača postaje ozbiljno ali ono nije samo tjelesno nego i verbalno, ne radi samih navijača nego stoga što tenzije i neprijateljstva postaju svijest navijača. Kad stanje u društvu, u državi nije dobro onda dolazi do lošega stanja. Navijači su klinci i nisu njihova razmišljanja ozbiljni stavovi i mišljenja, ti su stavovi konstruirani, kolektivni, ono što su servirali drugi, političari, novinari, roditelji i sl.“

Sukobi mostarskih navijača

Iako 20% građana Mostara smatra kako su sukobi produkt nacionalizma i iako se ova teza povlači već dugo u medijima, stvarnost je drugačija. „Ne smetaju oni nama zato što su Hrvati, i među nama ih ima, kao što i u Ultrasima ima Bošnjaka. Pitanje sukoba među navijačima u prvom redu je tko će biti glavni u gradu“ pojašnjava pripadnik Red Army-ja, „s druge strane boli nas što Velež još uvijek igra u Vrapčićima a naši navijači su izrevoltirani i teškom socio-ekonomskom situacijom jer je evidentno kako je zapadni dio grada usmjeren ka napretku dok istočni dio polako izumire.“ Tešku socio-ekonomsku situaciju naglašava i Zoran Knezović koji također ističe i kako nacionalizma više nema na stadionima „To je bilo prije 10-ak godina. Danas kod nas igraju i Bošnjaci i Srbi, kako bi onda netko mogao vrijeđati jedne ili druge kada igramo zajedno? I navijači jednako skandiraju Sulejmanu Smajiću kao i nekome drugom.“ Sve je manje i parola jer ih policija zabranjuje. No navijači moraju uzvikivati i pjevati i ovisno tko im je protivnik a svaki navijač će suparničke navijače pogađati u najslabiju točku što često uključuje i provokacije i vrijeđanja koja se običnom gledatelju mogu učiniti strašno. „Navijački obračuni su u 95% slučajeva vraćanje nekih starih dugova koji se neprestano dopunjuju nekim novim. Uzmemo li u obzir da svaka navijačka skupina koja hoće imati neku konstantu podrazumijeva kako nema puno prijatelja a neprijatelji nekako dolaze sami po sebi. U gradovima koji imaju sreću ili nesreću da imaju gradski derbi te skupine predstavljaju uvjetno rečeno smrtne neprijatelje.“ jasno definira pripadnik Ultrasa. Čak 83% građana Mostara smatra kako će se navijački neredi u Mostaru ponoviti a Srećko Bošnjak naglašava kako policija sve čini kako do toga ne bi došlo. „Građani vide samo ono što se događa na dan utakmice, no oni ne znaju da se mi danima, tjednima pa i mjesecima unaprijed pripremamo za neku utakmicu. Prikupljamo informacije, razmjenjujemo operativna saznanja, pravimo sastanke s klubovima i navijačima i činimo sve mjere prevencije kako ne bi došlo do incidenata.“ Ovo potvrđuju i u klubovima koji ističu kako se prije svake utakmice održava zajednički brifing kako bi sve prošlo u najboljem redu. Za sva događanja unutar stadiona isključivu odgovornost nose klubovi kao organizatori natjecanja, sve što se događa izvan u nadležnosti je policije. 85% građana Mostara smatra kako se trebaju postrožiti mjere za smanjenje nasilja a i nogometni i navijački klubovi ističu kako nasilje nije nikome u interesu.

Policajci – prirodni neprijatelji navijača

Tijekom godina se, osim ovlasti policajaca promijenilo i nešto drugo a to je narav nogometnog nasilja. Dok je nekad sam pogled na odoru policajca bio dovoljan za smirivanje situacije, danas se događa suprotno. Dolazak policije često uzrokuje više problema nego što pruža nadu za smirivanje situacije. „Zasigurno su oni svojom jednosmjernošću i neinformiranošću kumovali događanju barem 40% svih navijačkih nereda. Jer za policajaca si navijač čim imas dres na sebi. Zapanjujuće je koliko su puta maloljetničku delikvenciju svrstali u navijačke nerede upravo zato što javnost ima krivu predodžbu o navijačkom pokretu.“ ocjenjuje dugogodišnji pripadnik Ultrasa. I Ultrasi i Red Army su se oglašavali priopćenjima u kojima su isticali loš odnos policije prema njihovim pripadnicima. Ultrasi su svoje nezadovoljstvo javno izrazili i nakon zadnjeg derbija a da derbi ne mora biti povod pojašnjava pripadnik Red Army-ja govoreći kako policija svaki tjedan privodi njihove članove, kako ih stalno provjeravaju, legitimiraju i kako s te strane policija odlično obavlja svoj posao: „To što policajac na ulici nema mnogo ovlasti ne znači ništa, svi mi dobro znamo da ćemo kada budemo privedeni osjetiti sigurno pendrek na svojim leđima a za to nitko neće znati. Znamo mi dobro što znači privođenje i kako se treba ponašati u tim situacijama, tamo si sam i nema suprostavljanja.“

Svi građani očekuju reagiranje i zaštitu od strane policije a da je pri navijačkim neredima ugrožena sigurnost građana misli 79% stanovnika ovoga grada. „To je evidentno i to nitko ne može poreći.“ potvrđuje Srećko Bošnjak „Svi građani se osjećaju nesigurno kad su na sceni ove navijačke skupine koje nemaju veze sa športom jer je takvo ponašanje neetično, nešportski, nekorektno i protuzakonito. Građanima se nanosi i materijalna šteta a svakome kome je primjerice razbijeno vjetrobransko staklo ili izlog je apsolutno svejedno je li to učinio Hrvat, Bošnjak ili netko drugi. Šteta je učinjena a građanin to mora platiti.“

Zakon o spriječavanju nereda na športskim natjecanjima u Hercegovačko-neretvanskoj županiji usvojen je 2005. godine. Ovaj Zakon doslovno je prepisan iz istoimenog Zakona u Republici Hrvatskoj koji je opet prepisan iz Engleske. Pri stvaranju i donošenju ovih zakona, nigdje se nisu konzultirali navijači, klubovi pa čak ni ugledni i mjerodavni stručnjaci. Dražen Lalić se protivi mjerama koje propisuje ovaj Zakon: „Oni koji su donijeli zakon uopće ne poznaju navijače, niti navijačke subkulture tako da nemaju pojma što treba učiniti. Javna politika suzbijanja nasilja bi trebala biti balansne naravi što znači da bi trebala uključivati i prevenciju, ova politika suzbijanja nasilja je dominantno represivne naravi. Osobno mislim da ni taj problem kao ni druge probleme nije moguće riješiti samo represijoim, ako se koristi samo represija onda može doći samo do pogoršanja problema znači do povećanja tenzija između navijača i organa vlasti.“ Srećko Bošnjak s druge strane ističe kako bi ovaj Zakon bio veoma dobar propis da se slovo zakona poštuje „Izgrednicima se radije sudi po Zakonu o javnom redu i miru nego prema ovome Zakonu koji propisuje izricanje sasvim drugih mjera. Također smo i klubovima predlagali da na poleđini ulaznica tiskaju određene propise iz Zakona kako se izgrednici ne bi mogli pravdati neupućenošću, no nepoznavanje prava ne opravdava nego škodi.“

Stoji li politika iza navijačkih sukoba?

Šezdeset i devet procenata građana Mostara uvjereno je kako političke stranke stoje iza navijačkih sukoba. „Sve je to politika“ govori Avdo Kalajdžić, „bliže se izbori i netko namjerno huška kako bi se stvorile tenzije. Određeni ljudi to rade kako bi sačuvali pozicije i fotelje. No pravi i vjerni navijači nikada se neće upustiti u takvo što.“ U upravama klubova danas su ljudi koji dolaze iz svijeta politike, svi sugovornici govore da je danas svugdje tako pa i kod nas te negiraju da takva struktura klubova ima utjecaj na navijače. Srećko Bošnjak također tvrdi kako policija nije došla do takvih saznanja i kako svatko tko misli da pravljenjem nereda čini uslugu, uvjetno rečeno, svojoj strani zapravo nanosi višestruku štetu svima. Pripadnik Red Army-ja govori kako se navijači trude ograditi od svake politike iako su vođe navijača dobivale ponude za priključenje strankama jer oni imaju utjecaj na veliki broj mladih. Dražen Lalić situaciju u b-h navijanju ocjenjuje: „U javnim manifestacijama, pogotovo u nogometu koji ima veliko značenje, izlazi na vidjelo podjela i mržnja, ali izvorno navijačko ponašanje nije takvo. To dolazi iz drugoga svijeta, to dolazi iz politike i medija. Navijači sami će, naravno, isticati neki svoj identitet ali nije problem u navijačima. Nisu navijači izmislili krilaticu „Nož, žica, Srebrenica“ ta poruka je došla od ekstremista a takvih u BiH ima puno a najviše među političarima. Navijači govore jasno i dramatičnije ono što im ti ljudi serviraju, pojam i oblik svega jest kod ekstremnih navijača ali ta atmosfera šovinizma, ekstremizma je pripremljena negdje drugdje.“ Zoran Knezović krivicu vidi i u kućnom odgoju jer su izgrednici uglavnom mlađe dobi i mnogi od njih se rata uopće ne sjećaju. Takvo mišljenje ima i 20% građana Mostara.

Lalić, međutim, naglašava i jednu drugu stranu utjecaja politike „Navijači se ističu kao državni neprijatelji broj 1. Iako postoje i organizirani kriminalci, dileri droge, korumpirani političari i ljudi koji ozbilno oštećuju društvo u gospodarskom i drugom kriminalu. Ali se jedino navijači u javnosti od strane vlasti prezentiraju kao neprijatelji. To navijače boli i oni ne mogu to shvatiti i mislim da su tu u pravu jer problem navijačkog nasilja uopće nije tako ozbiljan kao što se na prvi pogled može činiti.“ Naš sugovornik, dugogodišnji pripadnik Ultrasa posebno naglašava kako se dosadašnjim navijačkim sukobima koji su se događali u vrijeme nevezano za utakmice pokušavalo staviti u prvi plan sukob kako bi u javnosti neprimjećeno prošla neka politička odluka ili skandal. „Svi se mogu lako uvjeriti u to, ako je glavna vijest o navijačima, u istim novinama negdje u kutu pročitat ćete kratku vijest kako je donesena neka odluka. Nesreća je samo u tome što većina građana to neće ni primjetiti.“

Novinari, drugi neprijatelji navijača

I Ultrasi i Red Army nerado razgovaraju s novinarima, to je i razlog zašto su i u ovoj priči željeli ostati anonimni. Pripadnici Red Army-ja su čak za jednog novinara izrekli zabranu prilaska stadionu. No, kao što među navijačima ima izgrednika, tako i među novinarima ima onih koji krše sva pravila svoje profesije. Dougie Brimson ističe kako huliganizam pruža sve što bi dobra priča trebala imati: dramu, napetost, strah i negativce „Ubacite li malo srama i prstohvat ksenofobije, imate sve. Kad imate nešto poput nogometnog nasilja koje svako malo eksplodira na sceni i prodaje novine u velikim količinama, zašto biste to poželjeli zaustaviti?“ Mediji imaju moć oblikovanja mišljenja i veliki utjecaj na javnost. Zakon o spriječavanju nereda na športskim natjecanjima u članku 30. govori o sredstvima javnog priopćavanja po čemu se oni trebaju suzdržavati od svakog iznošenja stavova ili objavljivanja tekstova koji izražavaju nesnošljiv pristup prema športskom klubu, njegovim igračima i navijačima. Postoje i etički kodeksi novinarstva koji zabranjuju svako pretpostavljanje, nagađanje, huškanje, govor mržnje i sl. Na žalost malo je danas novinara koji se toga i pridržavaju. O učincima medija u nogometu objavljene su mnoge znanstvene studije. Autor jedne od njih, ugledni profesor Micheal Kunczik ističe kako nazočnost medija pri sukobima na športskim natjecanjima može dati poticaj za samoisticanje nasilnim ponašanjem. Također, davanjem prevelike pozornosti izgrednicima i nasilničkim događanjima stvara se medijski događaj a zabilježeno je i stvaranje pseudodogađaja kada mediji unaprijed najavljuju određene nogometne utakmice. I Zoran Knezović naglašava kako novinari o navijačima pišu najgore, posebno pumpaju situaciju pred derbi i stvaraju negativnu atmosferu. Navijači obje navijačke skupine smatraju kako su mediji nekorektni prema njima. Prikazuju samo loše stvari, često neprovjerene a površno ili čak nikako ne pišu o pozitivnim aktivnostima navijača. Obje navijačke skupine rade humanitarne akcije, prikupljaju novac, daju krv i sl. Navijači se okupljaju oko nogometa i utakmica ali funkcioniraju i u drugim situacijama. 49% građana Mostara smatra da se o navijačima u medijima govori tek kada se dogode neredi, a 28% smatra da se ova tema obrađuje nedovoljno. No da bi se o navijačima izvješćivalo, potrebno ih je shvatiti i upoznati. Lalić istiće i kako nije čudno da se dogode napadi na novinare jer su navijači zaista izrevoltirani lošim izvješćivanjem o njima, a poznato je da će se ljudi ponašati prema vama onako kako se vi ponašate prema njima.

Internet huliganstvo i dogovaranje nereda

„Mediji bi trebali o navijačima izvješćivati uravnoteženo bez neke panike, da se ne izaziva strah kod naroda. Oni od poruke koju pronađu na internetu prave dramu a na koncu se ne dogodi ništa“ napominje Dražen Lalić. Internet je, budući da ne podliježe kontrolama, idealno mjesto za verbalne sukobe između navijača ili onih koji se na različitim forumima deklariraju kao takvi. To internet huliganstvo za neke predstavlja pravu opasnost jer su riječi koje se tamo razmjenjuju daleko od svakog zdravog razuma. Navodno se na internetu dogovaraju i sukobi ali dokaza o tome nema. Srećko Bošnjak kaže kako policija ima osnovane sumnje da su neredi koji su koncem prošle godine izbili u Mostaru bili unaprijed dogovoreni. Pripadnik Red Army-ja u prepucavanjima na internetu ne vidi ništa pogubno „To su mladi ljudi ili djeca koji se kriju iza monitora, pod raznim nadimcima provociraju i prijete a u stvarnosti nisu tako hrabri i svoj bunt izražavaju samo na forumima.“ Bili oni hrabri ili ne, ovi tzv. yahooligani su otvorili novu sferu u navijačkom životu.

Navijači, akteri u kreiranju preventivnih mjera

U nastojanjima za smanjivanjem nasilja među navijačima, mora se prije svega uzeti u obzir da Mostar ima dva kluba koji igraju u Premier ligi BiH. Mora se uzeti u obzir da su navijačke skupine oba kluba veoma dominantne u gradu i da djeluju po svojim pravilima, koje nenavijači možda nikada neće shvatiti. Iz ovih, a i mnogih drugih razloga, navijačke skupine je potrebno gledati kao partnere u određenim stvarima.

Da su vlasti odgovorne za donošenje mjera za poboljšanje položaja mladih misli 77% Mostaraca. Gradska uprava trenutačno radi na izradi strategije za mlade ovoga grada koja će obuhvatiti različite segmente poput obrazovanja, zapošljavanja, slobodnog vremena mladih i slično. Referentica za mlade pri Gradskoj upravi Anita Šimunović ističe kako su za izradu strategije u oblasti športa pozvani kompetentni ljudi koji će moći predložiti konkretna rješenja za određene probleme u ovoj oblasti. Problem navijačkih sukoba nije predviđen u strategiji ali pretpostavlja se kako će se u oblasti športa naići na to pitanje. Uključivanje samih navijača u izradu određenih prijedloga i rješenja Anita Šimunović smatra nepotrebnim jer, po njenom mišljenju, oni ne bi mogli pomoći u rješavanju problema. Pripadnici obje navijačke skupine smatraju kako bi mogli mnogo doprinijeti stvaranju određenih rješenja tim više što se u navijačkim skupinama danas okuplja možda najviše mladih Mostaraca a Dougie Brimson smatra kako jedina osoba koja može pojasniti istinski zašto se ljudi tako ponašaju jest onaj koji je to i sam radio. „U Mađarskoj su klubovi za osiguranje i održavanje reda na utakmicama angažirali iskusne navijače koji nisu više aktivni jer oni jedini znaju sve navijačke fore i taktike. Običnom pripadniku redarske službe će mnoge stvari promaći, ali bivšem navijaču ne“ priča pripadnik Red Army-ja govoreći kako bi se takve mjere mogle koristiti i kod nas.

„Mnogi navijači se osjećaju izoliranima, povećava se osjećaj odbačenosti kod njih a onda se time stvaraju dodatni uvjeti za eskaliranje nasilja. U sve društvene uvjete za suzbijanje nasilja nogometnih navijača a onda i u javnu politiku, onu koju podržava i provodi sama vlast, trebalo bi u svakom slučaju uključiti same navijače kao druge aktere. Mi znamo sada tko je odgovoran za represiju nad navijačima, to su policija i sud, ali trebamo znati i tko bi trebao provoditi prevenciju.“ ističe Dražen Lalić. Dougie Brimson je, sa aspekta engleskog navijača, upravo u želji za prevencijom napisao manifest u kojem je naveo 4 glavne točke: stvaranje neovisnog, povjerljivog i propisno financiranog tijela koje će predstavljati stavove i mišljenja nogometnih navijača o svim razinama utakmice; imenovanje predstavnika navijača u odbore nogometnog saveza i nogometnog povjerenstva; imenovanje izabranog predstavnika navijača u odbor svakog profesionalnog nogometnog kluba i imenovanje pučkog pravobranitelja ili regulatora koji će nadgledati postupke Nogometne udruge, Nogometnog povjerenstva, Premier lige i njezinih članova te Nogometne lige i njezinih članova i navijačkih skupina. Brimson sam naglašava kako se ovaj manifest može primjeniti bilo gdje u Europi, a budući smo već indirektno od Engleza prepisali Zakon, za dobrobit ovoga grada, športa i sigurnosti u njemu možda bi trebali razmotriti i ove prijedloge koji se, na koncu, i ne čine lošima.