“Dežurni mikrofon” koji je radila “United Bosnia” je trajao koliko i nada da će Bosna i Hercegovina biti “normalna država”. Sjećanja Seada Čame na ratno izdanje legendarne radijske emisije.

Godina je 2006., kraj je mjeseca aprila i sve miriše na obnovu i izgradnju.  Dominanti element scenografije je dizalica iznad zapadne tribine koja se, kao divovska ptica-majka, nadvila nad stadionom sve u namjeri da od betona sagradi novo gnijezdo “Velike Kuće”.

In The Big House
We'll punch your lights out
C'mon and shout out
The Wolverines are comin'.

Evo nas u Ann Arboru, na fudbalskom stadionu na kome igraju  u pjesmama opjevani plavo-žuti igrači Univerziteta Michigan. Stadion se renovira pred novu sezonu i nova hodočašća zbog kojih ovo sveto mjesto i zovu “Velika Kuća”. Kako je proljeće, danas nema nikakve utakmice a razlog okupljanja nije sportski. To je tradicionalna proslava završetka školovanja čitave generacije studenata ovog Univerziteta što se, koliko god ponosan na svoj fudbalski tim, “the champions of the West”, još više  bori da održi  tradiciju jedne od najliberalnijih američkih visokoškolskih ustanova. U mozaiku tradicionalnog je i da se na završnu svečanost pozove  te da se obrati diplomantima, neko od vodećih ličnosti američkog društvenog, političkog i, upšte, javnog života i djelovanja. Uz predsjednike, diplomate, naučnike, Nobelove laureate, veliku čast da upute poruke svršenim studentima, s vremena na vrijeme, dobiju i istaknuti novinari. Ove, 2006.  godine vodeći govornik na proljetnoj svečanosti je  Christiane Amanpour, najavljena kao “internacionalno priznati žurnalist i zagovornik slobode štampe, proglašena od strane Time magazina kao najuticajniji spoljnopolitički novinar od vremena Edwarda R. Murrowa.” Mala bosanska delegacija, sastavljena od roditelja, rođaka i prijatelja diplomanata ove generacije Univerziteta Michigan, skače na noge u trenutku kada Christiana Amanpour saopšti da je presudni trenutak njene novinarske karijere bio rat u Bosni gdje je “pronašla svoj profesionalni glas.”

&

Godina je 1992. i nova smjena uposlenika Radija Bosne i Hercegovine , kao u kakvoj alpinističkoj koloni, lagano se  uspinje ka šestom spratu RTV Doma. Lift je odavno zaboravljeni luksuz a jedino svjetlo stiže sa međuspratskih prozora. Raznoliko je to društvo koje će sljedeća 24 sata provesti pripremajući i realizirajući “Otvoreni program”.  A onda, negdje na sredini puta, između drugog i trećeg sprata, reski zvuk paranja zraka, kao da je oštro sječivo cijepalo nebo iznad RTV Doma da bi,nekoliko sekundi kasnije, preletjelo na drugu stranu Miljacke i eksplodiralo. Kolona zastaje, neko zuri kroz  prozor, neko nastavlja uspon, neko kaže “Sokolje”, neko “Žica”, neko sjeda na stepenice, “e baš da zapalimo po jednu”. Sve je već viđeno, doživljeno a jedino olakšanje je spoznaja da “danas ne gađaju nas”. Isti osjećaj  kao kod hiljada Sarajlija zatočenih na “našoj” strani. Ono što nas je razlikovalo  je bila prosta činjenica da smo mi bili dio medija koji bi trebao da informiše, da bude na licu mjesta i riješi brojne dileme svojih slušalaca. Da li smo trebali “upasti” u studio i odmah “prepisati reakcije” koje smo,maločas, doživjeli  na stepeništu? Pokušati rekonstruisati onaj razdirući zvuk, zebnju, trenutak straha, olakšanje nakon preleta granate? Sve bi to bile emocije za dokument, priču, neko naknadno sabiranje pogubljenih emocija. Ono što bi bilo relevantno sa pozicije “najbržeg medija”, kako se u prošlom stoljeću tepalo radiju,  mi nismo bili u stanju da predočimo: gdje su granate pale, šta su bili potencijalni ciljevi a da ne govorimo o onom najvažnijem: žrtvama. Zbog toga se radio izvještavanje, u većini slučajeva, svodilo na provjeren i siguran izvor: redovna javljanja iz Centra Bezbjednosti, sa prepoznatljivim frazama i uopštenim izvještajima.

Iz tog perioda pamtim vijest  da su “kako javlja RFI, prenoseći izvješaj dopisnika France Pressa iz Sarajeva, započele žestoke borbe u području Stupa i Nedžarića”. Nazovimo to bilo kojom vrstom fizičkih ili informativnih blokada, tek jedan uobičajeni trenutak ratnog Sarajeva, uhvaćen u par redaka nekog novinarskog izvješća, je prešao  pola svijeta, brojna prekucavanja i prečitavanja , da bi stigao nazad, ni 500 metara od svog izvora te bio “uhvaćen” u “Prislušnom Centru” našeg radija. Kratkotalasni radio aparati bili su poredani u jednom od mnogobrojnih, praznih  studija a naši novinari, nalik na La Carreovu Connie Sachs i slične hladnoratovske “tragače iz Sarratta” , pratili su BBC, Deutsche Welle, RFI, sve one medije koji su imali infrastrukturu, moć i pristup informacijama, koji su mnogo lakše pronalazili onaj vlastiti “glas” o kome će, petnaestak godina kasnije, govoriti Christiane Amanpour.

&

Ratno izdanje “Dežurnog mikrofona” Radija Bosne i Hercegovine imalo je svoj početak u jednostavnoj ideji da se, koristeći sva profesionalna iskustva i stvaralačku energiju,  premosti informativna blokada te da naš radio ponudi medijski prepoznatljivu, sedmičnu sliku rata. Prihvatajući ime i termin emisije (nedjelja u jutro, 9:05) mi smo naslijedili formu i okvire već etabliranog radijskog magazina. Pet- šest godina prije rata “Dežurni mikrofon” je  na širim jugoslovenskim prostorima izborio mjesto u vrhu radijskog žurnalizma. Ono što je ekipa pod imenom “United Bosnia” unijela, jeste potpuna medijska predanost, otvorenost za sve koji su mogli ponuditi milimetar više od zatvorene sarajevske perspektive te, kao začin, kao potpuni kontrast ratnoj nemoći, lucidnost i improvizaciju “Nadrealista”. Doze racionalnog, promišljenog  ali ogoljenog, emotivnog žurnalizma nakon čega slijedi završnica i humor kao posljednji lijek za sve vrste depresije. Sav taj rastresiti materijal je bio  utopljen u “zvučni zid” koji slušaocu ne nudi nikakvu distancu: džinglovi, muzičke ilustracije koje, u duhu kontrapunkta ,stvaraju unutrašni  ritam emisije koji , opet, jedini obrazac ima u nepredvidljivosti života što smo ga tako intenzivno proživljavali.

Tokom sedmice,  koristeći  sve raspoložive načine kontakta sa potencijalnim autorima priloga, sklapala se okvirna slika buduće emisije. Prikupljao se dodatni materijal: nešto što je izgledalo manje važno  za svakodnevnu upotrebu, vijest ili prilog koji nisu dobili adekvatnu pažnju, sve je bilo “na stolu”, kao početak iz koga bi trebao izrasti cijeli prilog za nedjeljnu emisiju. Valjalo bi pogledati sačuvanu arhivu emisija “Dežurni mikrofon” iz perida 1992-93 godina i vidjeti da su sva istaknuta imena ne samo sarajevskog , već i šireg, u tom trenutku komunikacijski dostupnog, bosanskohercegovačkog novinarskog kruga, imali svoje priloge u ovoj emisiji.

A onda bi došla subota i ritualno okupljanje u nekoj od radijskih režija. Bilo je nečeg religijskog u predanosti poslu, u traganju za savršenom radijskom formom, u niveliranju teksta i muzičke zavjese, u beskonačnom ponavljanu, mjerenju a sve zbog nekoliko sekundi akcenta koji bi trebao da bude zvučni komentar priloga. Dok je svijet osvajao digitalnu tehniku mi smo bili uživali u manirima  “starih majstora”. Kao onaj  što su ga pitali “što ne puši  filter cigarete? “ a on odgovorio: “nije merak u pušenju nego motanju”. Ponekad se činilo da je centar  Borine, Zlajine i moje predratne radijske filozofije bio u definisanju džingla, minijature koja je imala snagu neke druge, veće forme. Baš zato su naši ratni džinglovi  za “Dežurni mikrofon” imali unutrašnju koheziju zajedničkog traganja za skrivenim smislom radija kao medija. Šarali smo prostorima rok kulture, tragali za asocijacijama a sve u naivnoj, ali baš zato iskrenoj nadi, da je naša emisija, baš kao i mlada država, koja se tih devedesetih godina mukotrpno rađala, “zemlja za nas, zemlja za sve naše ljude.” Deset godina ranije, ista ekipa je pravila “radiofonsku sagu” o Victoru Jari, čileanskom pjesniku  i žrtvi Pinočeove Hunte. Prvak Drame Narodnog Pozorišta nije došao na snimanje pa je uskočio “dežurni spiker”. Nepovezana priča o pjesniku, slobodi i smrti je bila u potpunom kišovskom manirizmu a jedino što je ostalo u uhu su bili rifovi iz “Private Investigations” (Dire Straits). Uvijek mi se čini da je naš rad na ratnom “Dežurnom mikrofonu” samo nastavak , sretno nađena forma da se završi ranije započeta priča. I ne znam da li smo ikada našli “svoj glas”. Ako i jesmo, onda je on često ličio na vrisak.

&

“Dežurni mikrofon” koji je radila “United Bosnia” je trajao koliko i nada da će Bosna i Hercegovina biti “normalna država”. Sredinom 1993. godine ostalo je malo toga jedinstvenog što bi jedna radijska emisija mogla da sačuva.