Motiv nekog čudnog nesklada

Motiv nekog čudnog nesklada

Povodom današnje premijere dokumentarnog filma "Bez naslova" objavljujemo intervju sa njegovim autorom, Borom Kontićem.Film će biti prikazan 25.7.2011. u 14,00 sati u Cinema City.

1. Odakle ideja za film "Bez naslova"? Zbog čega film nema naslova?

Film ima naslov. Posljednja Andrićeva pjesma, napisana 1973, neobjavljena i koja svojom porukom zatvara film jednostavno nije naslovljena. Tako da je pjesma „bez naslova“ iz Andrićeve zaostavštine a bitna unutar strukture filma iskorištena da se sa njom naslovi i cijela priča. Sama ideja je nastala mnogo ranije. Čitajući hronologiju Andrićeve posljednje posjete BiH od 11 do 18 juna 1974. kao posebnu osjećanost, neku daleku slutnju zapamtio sam njegovu potrebu da dan prije odlaska još jednom obiđe drage sarajevske  ulice. A njih je posebno „učitao“ u sebe tokom gimnazijskih godina. I onda se ispostavilo da je to bila njegova posljednja posjeta. Tokom 90-tih i kasnije čitao sam brojne tekstove u kojima se ovaj pisac lako odbacivao ili neumjereno prisvajao i to mi se učinilo kao motiv nekog čudnog nesklada koji bi valjalo istražiti i pokazati. „Ono što smatram svojim duhovnim dosegom – to je dar dobijen od Bosne” dio je iz njegove izjave decembra 1974 godine samo par dana prije nego što će biti prebačen u bolnicu u kojoj će umrijeti marta 1975. A takve izjave nesumnjive pripadnosti i ljubavi za rodnu grudu varirao je decenijama da ne govorim notorne činjenice o njegovom književnom opusu koje je gotovo cijelo posvećeno ovom prostoru. Od pitanja kako on istovremeno može biti ekskluzivno nečiji ili neko ko je mrzi ušao sam u istraživanje dokumenata iz 70-tih i vremena danas kako bih ih uporedio.

2. Koju metodu/ autorski pristup se izabrali tokom rada na ovom filmu?

Film prati hronologiju njegovih posljednjih posjeta BiH, Sarajevo juna 1974 i oktobar 1972 kada je posljednji put bio u rodnom Travniku i Višegradu, gradu gdje je proveo djetinjstvo. Istovremeno dokumentujemo današnje vrijeme u tim gradovima ali i široj regiji, Beogradu i Zagrebu. Tako da je to na neki način metod dvostruke ekspozicije. Kao da poklapate fotografije snimljene u rasponu od nekoliko decenija i utvrđujete šta se sve promijenilo. Gdje se sve te fotografije više ne poklapaju. Na kraju je ispalo da je ovo priča o Andriću ali i priča o nama. Moguće da je i to interesantno ta Andrićeva pjesma bez naslova iz 1973, njegov posljednji književni rad – uglazbljena je za potrebe ovog dokumentarca. Muziku je radio Davor Sučić (Zabranjeno Pušenje). Nisam baš siguran ali možda je to po prvi put da je jedan njegov tekst poslužio kao osnova za muzički spot.



3. Da li film daje odgovore na dileme i kontroverze oko uloge Ive Andrića u nacionalnim istorijama naroda u regionu?

Ne vjerujem da postoji lagan odgovor tačnije da se tako nešto sveobuhvatno može uraditi unutar 50-tak minuta dokumentarca. Ono što je mene interesovalo jeste da li se može uočiti „mjesto iskliznuća“ - kada je Andrić iz te neprikosnovene pozicije jugoslovenske književne veličine sveden u nacionalnu odoru i onda orkestarski prihvatan ili sitničarski isčitavan kroz nacionalnu, ideološku, političku pa i vjersku optiku. Svjetsku poziciju Ive Andrića nismo obrađivali jer je ona i danas neprikosnovena. Prevodi se i objavljuje svake godine u hiljade primjeraka širom svijeta.


4. Koliko je ovaj film vezan za vaš predhodni dokumentarni uradak koji istražuje ulogu novinara u ratnoj mašineriji? Da li se i u ovom filmu posredno ili neposredno govori i o medijima? Koliko je u filmu korištena građa iz medijskih arhiva?

Ne bih rekao da ova dva filma imaju nekih čvrstih veza. Ali ima veze sa medijima shvaćenim u najširem smislu riječi. Filmski arhiv o Andriću je vrlo skroman. On je kraći od dva sata i imao sam priliku da ga skoro cijelog pregledam. S jedne strane Andrić nije volio javnost, pokazivanje uopšte a prema novinarima je gajio rijetko vidjenu sumnjičavost i nepovjerenje. I to u vrijeme kada je novinarstvo bilo svjetlosnim godinama daleko od današnje pomame da se sve zna i otkrije ne birajući sredstva i gajeći prezir prema činjenicama. Na drugoj strani mi smo i onda a ono što je poraznije i dan danile još uvijek dio civilizacije koja nema ni promil razumijevanja koliko su arhivi, gradja, sačuvana dokumentacija, baština uopšte važni u našim životima. Nije samo u pitanju vlastita kultura nego i ono što je i Andrić jednom govorio: „ Kad bi naš svet više znao o prošlosti, ja verujem da bi nestalo i mnogih današnjih nesporazuma. Mnoge pojave o kojima se sada govori, na žalost, često s takvim površnim prilazom i neukošću da to zabrinjava, nisu nastale tek danas, već mnogo pre nas i one se mogu ukloniti jedino dugim i strpljivim radom. Najtragičnije je to što pojedini ugledni naučnici i pisci, koji govore u ime ove ili one nacije, lako podležu psihozi navijanja za svoju naciju, a svako navijanje povlači odmah za sobom navijača i na drugoj strani.“

S jedne strane Andrić nije volio javnost, pokazivanje uopšte a prema novinarima je gajio rijetko vidjenu sumnjičavost i nepovjerenje. I to u vrijeme kada je novinarstvo bilo svjetlosnim godinama daleko od današnje pomame da se sve zna i otkrije ne birajući sredstva i gajeći prezir prema činjenicama. Na drugoj strani mi smo i onda a ono što je poraznije i dan danile još uvijek dio civilizacije koja nema ni promil razumijevanja koliko su arhivi, gradja, sačuvana dokumentacija, baština uopšte važni u našim životima.

5. Film će biti premijerno prikazan na Festivalu bh. filma koji se održava tokom SFF-a. Kakvi su budući planovi vezani za ovaj film?

Moja je želja da film ponudimo što većem broju TV stanica na emitovanje. Ima direktan povod krajem ove 2011 godine. Naime u oktobru će biti tačno 60 godina (26 oktobra 1961) kada je objavljeno da je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Uručena mu je u Stokholmu decembra 1961. Izvan aktuelnog povoda uvijek je važno, ili se meni tako čini, vidjeti priču o odnosu jedne sredine prema svojoj prošlosti ili ljudima koji su je obilježili. Takodje pretpostavljam da ćemo film poslati na još neke festivale u regiji i šire.