Mediacentar Sarajevo je producirao novi dokumentarni film Namika Kabila pod nazivom 'Vjernici'. Film prati članove i članice prvog (i zasada jedinog) međureligijskog hora u Bosni i Hercegovini, 'Pontanima'. Osnovan 1996. godine ovaj hor je jedan od rijetkih prostora u Sarajevu u kome se nepretenciozno i istinski gaji gradski 'multi' duh, spajanjem različitosti kroz duhovnu religijsku muziku svih većih religija u BiH – islamske, pravoslavne, katoličke, i jevrejske.

Razgovarala: Slobodanka Dekić

Protiv ironičnog stereotipa multietničnosti

Kabilova priča o 'Pontanimi' snimljena je do sada neviđenom, netipičnom filmskom tehnikom u bh kinematografiji – kroz kombinaciju fotografije, muzike i intervjua. Film je svojevrsna kritika ofucane mainstream fraze o 'multietničkom' Sarajevu, omiljenoj među vladajućim strukturama na prigodnim svečanostima i priredbama. 'Insistirao sam na uvodnom tekstu u kome stoji da je ta slika Sarajeva 'ironični i tužni stereotip', kaže Kabil. ’To je poruka filma koja nije toliko očigledna u izjavama u filmu, ali je ni ja nisam pretjerano potencirao u intervjuima, jer mi se nekako podrazumijeva. Iako vjerujem u reanimaciju tog spirita, ne vjerujem u način na koji se on sada propagira, jer prvenstveno služi prikrivanju vlastitog nacionalizma, bošnjačkog konkretno. Možda se ta slika zloupotrebljava jer ne želimo da priznamo sebi neke stvari – imamo cijelu kulturu poricanja, imamo poricanje poricanja... Sama riječ 'multietničnost' je doživjela inflaciju značenja, tako da sam u filmu pokušao da o njoj pričam na neki drugi način, da izbjegnem stereotip vrapca koji prelijeće sa crkve na džamiju – mislim da je taj vrabac teško obolio, mislim da ne može više ni da leti!'

MC: Naziv filma je 'Vjernici' – i to je jedna od inflatornih riječi u posljednje vrijeme, koju ovaj dokumentarac na neki način re-definiše. Protagonisti i nisu vjernici u 'poželjnom' smislu te riječi?
NK: Oni vjeruju u neki spirit, što je meni lično blisko, iako nisam siguran u tezu da možemo prevazići vjeru ukoliko je nismo osvjestili, ukoliko je nismo 'proživjeli' na neki način. Prevazilaženje je vrlo kompleksan proces, mora biti praćen procesom samospoznaje - ne postaješ veći socijaldemokrata ako pljuješ po religiji, i obrnuto. To su samo neke od dijagnoza bolesnog društva.

MC: Ovo je tvoj drugi dokumentarni film koji sagledava rat i njegove posljedice. Da li je ikako moguće zaobići rat kao temu na ovim prostorima?
NK: Ne znam da li čovjek može zaobići ijednu temu koja mu se nametne – u zadnje vrijeme pokušavam da definišem situaciju u kojoj čovjek ne može ni izabrati inspiraciju. Čovjek ne može da je izabere jer može da se bavi onim što mu je bitno ili da se ne bavi. Ali šta vam je bitno, ne možete da izaberete, to su emotivne, subjektivne, kompleksne odluke. Ako se neko bavi ratom jer je ta inspiracija kao neki krik iznutra, to je validna inspiracija, validno je baviti se time. Ali, ukoliko se bavimo time i konstruišemo tu priču jer neki zapadni svijet očekuje tu priču iz našeg ambijenta, onda ulazimo u proces autoviktimizacije.

MC: Da li razmišljaš o tome gdje bi ti lično bio da nije bilo rata, kao prijeratni student medicine?
NK: Emotivno bih bio mnogo drugačiji, drugačije bi mi bile neke životne determinacije, prioriteti. Ali teško je govoriti o tome, jer se toliko toga promijenilo, teško je razmišljati interaktivno. Kada poredim šta je sve bilo i šta se sve promijenilo u mom ličnom životu, da mi je neko rekao da ću prije 15 godina biti filmski reditelj, sjediti u Sarajevu i raditi sve ovo, bilo bi mi na nivou fantazije.

'Fotografski film'

MC: Zašto baš hor Pontanima, i zbog čega si izabrao 'fotografski film'?
NK: Navratio sam jednom u Mediacentar iz potpuno drugog razloga, Damir Šagolj je tada imao radionicu u Mediacentru. Dunja Latinović mi je prišla, pitala me da li bih htio da radim film o horu 'Pontanima', pitao sam ko su oni – prije nego što je završila rečenicu, pristao sam. Formom kombinacije zvuka, intervjua i fotografije bavio sam se u svojoj eksperimentalnoj fazi kada sam tek došao iz Amerike. U tom smislu najveći uticaj na mene imao je Chris Marker, reditelj koji je 60-ih napravio revolucionarni igrani film La Jetee – nije prvi ni jedini takve vrste, ali je sigurno najpoznatiji primjer kreiranja filmske priče na taj način. Volim izazove, na neke stvari reagujem instiktivno, tako da sam te dvije stvari iskombinovao – odmah sam i Dunji rekao da ću za film koristiti stilsku fotografiju. Izabrao sam formu instiktivno, ali sam se vrlo racionalno pripremao za drmaturške izazove u filmu. Pobornik sam ideje da sistematičnost ne stoji na putu spontanosti - sistematičnost oslobađa spontanost. Pripremam se vrlo intenzivno i kada dođem do samog intervjua, pustim se. Ne robujem tim pripremama, ali mi one daju jednu sigurnost sa kojom nastupam prema ljudima, koja je vezana i za moju iskrenu želju da čujem drugog čovjeka, a ne samo vlastitu priču.

MC: Kroz film prolaze jako lične, emotivne izjave ljudi iz hora – kako uspijevaš da dopreš do sagovornika?
NK: Nije to neka nadri, hiper sposobnost. Otkrio sam da mogu da komuniciram sa ljudima na vrlo specifičan način, da se skoncentrišem na njihovu emotivnu vibru, ulazim u cijeli proces emotivno jer imam ispred sebe osobu koja mi otkriva svoju tajnu, ili makar dijeliće te tajne. Pokušava da to ne bude vulgarno, da bude ogoljavanje, ali ne pornografija. A to uspijevate jedino ukoliko sami sebe otkrijete ljudima. Nikada ne znate gdje će situacija otići – u samom filmu, rečenice koje se čuju su tek dijelići razgovora koji nekada traje satima. Ja znam da govorim po sat vremena prije negoli sagovornik nešto kaže. Ali, ne možeš očekivati da ti se ljudi otvore, a da ti šutiš; moraš imati 'emotivnu urgentnost', želju da saznaš zašto rade to što rade, ako već misliš da tu ima nečeg interesantnog. Nikakva psihoanaliza, to je neka vrsta međusobne dijagnostike – ja otkrivam sebe u njima, oni sebe u meni, definišem neke stvari. Mada, ne vjerujem u definisanje i dekonstrukciju u umjetnosti – stvari ne moraju biti manje vrijedne jer nisu egzaktne.

Visoki kriteriji za projekcije u BiH

MC: Za kraj nam reci nešto o planovima za film – ima li već nekih festivalskih najava?
NK: Prva, zatvorena projekcija je u Mediacentru – zatim idemo na festivale po Evropi, jer mislim da film i jeste festivalski, što ga ne čini, naravno, ni manje ni više vrijednim. Izgleda da je bitno da se prvo plasira i stekne dobre kritike negdje u Evropi, i onda dođe ovdje – tada i provincija manje dozvoljava sebi kritike, jer je film već stekao ime negdje vani. Problem zapravo sa plasmanom filma na našim prostorima je površnost. Volim sredinu u kojoj živim i radim, ima puno energije, nema sistema, nema kanona, ali ono što mi jako smeta i protiv čega se uporno borim jeste futavost, aljkavost i javašluk. Pokušavam da se sistematično bavim stvarima, tako da imam jako visoke standarde kada su u pitanju specijalne projekcije filma po BiH. Volio bih da se dese, potrebne su, ali još uvijek ne znamo to najbolje da radimo.

___________________________________________________________________________

O autoru filma

Namik Kabil jedan je od najzapaženijih bh. reditelja i scenarista posljeratne generacije. Filmsko obrazovanje stekao je u Americi, da bi po povratku u BiH radio na nizu filmova – autor je scenarija za film Pjera Žalice, 'Kod Amidže Idriza'; reditelj dugometražnog igranog filma 'Čuvari noći', te dokumentarnog filma 'Informativni razgovori'. Njegov najnoviji dokumentarni film 'Vjernici' u produkciji Mediacentra Sarajevo svoju prvu zatvorenu projekciju imao je u Mediacentru, 9.12.2008. godine.