Zašto su osobe starije životne dobi posebno ranjive na AI-generisane dezinformacije i kako se taj problem može riješiti?

foto: Unsplash / Ilustracija

U posljednje vrijeme sve češće svjedočimo zabrinjavajućoj pojavi – osobe iz našeg okruženja, uglavnom starije životne dobi, prihvataju internet sadržaje bez pitanja i vide ih kao surovu istinu, čak i kada su ti sadržaji očigledne manipulacije, reciklirani video klipovi ili generičke ilustracije koje se višestruko ponavljaju na različitim mjestima. Naprimjer, nedavno su internetom kružili video klipovi sa istim okruženjem, ali različitim likovima. Sigurno ćete se sjetiti šokantnih naslova o ženi koja ispred vrata svoje kuće navodno hrani medvjeda, što je u konačnici potvrđeno kao AI-generisan sadržaj.

Takva pojava nije izolovana, niti slučajna. Radi se o kompleksnom fenomenu koji uključuje psihologiju, tehnologiju, društvene navike i medijsku pismenost.

Borislav Vukojević, komunikolog i stručnjak za umjetnu inteligenciju, razlog za ovakvo povjerenje vidi i u generacijskom iskustvu: starije generacije decenijama su oblikovane u svijetu u kojem je vizuelni zapis predstavljao nepobitan dokaz stvarnosti.

„Za nekoga ko je veći dio života proveo u sistemu gdje je fotografija ili televizijski snimak bio sinonim za istinu, prirodni refleks povjerenja u ono što vide sopstvenim očima mnogo je jači od bilo kakvog tehničkog upozorenja“, objašnjava Vukojević.

„Dok mlađi korisnici kroz svakodnevnu upotrebu filtera i aplikacija razvijaju digitalni skepticizam i instinktivno traže greške u teksturi ili pokretu, stariji često ne prepoznaju digitalne obrasce manipulacije jer sadržaj posmatraju kroz prizmu poruke, a ne tehnologije. Tehnološka uvjerljivost vještačke inteligencije ovdje služi samo kao katalizator koji korist taj nedostatak digitalnog imuniteta i sklonost ka potvrdi sopstvenih uvjerenja, što ih čini idealnom metom za emocionalno nabijene dezinformacije“.

Iako nema studija specifičnih za Bosnu i Hercegovinu i regiju koje se bave osobama starije životne dobi i njihovim vjerovanjem u internet sadržaje, nekoliko američkih istraživanja daje važne uvide o tome kako i zašto te osobe percipiraju i vjeruju onome što vide online, naročito kada je riječ o sadržajima koje generiše umjetna inteligencija.

Prema istraživanju Univerziteta u Michiganu, većina ljudi starijih od 50 godina traži informacije na internetu, ali 74 posto njih kaže da ima vrlo malo ili nimalo povjerenja u informacije ako su generisane uz pomoć umjetne inteligencije. Samo 32 posto smatra da je lako pronaći tačne informacije online. Njih 91 posto želi znati kada je informacija AI-generisana. Ipak, osobe starije životne dobi često nisu sigurne kako razlikovati tačno od netačnog.

Studija ukazuje da pogrešno usmjereni dizajn tehnologija ili edukativnih alata dodatno otežava osobama starije životne dobi upravljanje dezinformacijama. Zaključak je da te osobe ne vide dezinformacije samo kao problem činjenica, već i kao problem socijalnih odnosa i komunikacije – teško im je kritikovati informacije koje dolaze od njihove okoline ili bližnjih.

Zašto se ovo dešava?

Problem vjerovanja AI-generisanim sadržajima ne pogađa isključivo osobe starije životne dobi, već sve generacije. Na to upozorava i Branislava Lovre, novinarka i konsultantica za etiku umjetne inteligencije.

„Kada razmišljam o ovoj temi, prvo što mi padne na pamet jeste činjenica da smo, na neki način, svi u sličnoj situaciji. AI-generisani sadržaji menjaju pravila igre ogromnom brzinom, do te mere da se i mi koji se ovom temom bavimo ponekad zaustavimo i zapitamo da li je nešto AI-generisano“, kazala je Lovre.

Ljudi i dalje u velikoj mjeri vjeruju onome što vide i čuju, naročito ako sadržaj liči na vijest ili se dijeli unutar kruga poznatih i bliskih osoba. U takvom okruženju, AI-generisani video i audio zapisi mogu djelovati izuzetno uvjerljivo.

Na problem vjerovanja AI-generisanim sadržajima ukazuje i Amina Vatreš, asistentica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.

„Iako se u javnim raspravama često ističe da su osobe starije životne dobi posebno izložene manipulacijama putem AI-generisanog sadržaja, što je svakako tačno, značajno je akcentirati da ovaj fenomen ne pogađa isključivo jednu dobnu ili opće uzev – društvenu grupu“, kaže Vatreš.

„Razlog tome leži u činjenici da su savremeni sistemi generativne umjetne inteligencije dostigli nivo sofisticiranosti koji u velikoj mjeri zamagljuju ili čak u potpunosti brišu granicu između autentičnog i fabrikovanog sadržaja, kako u tekstualnom, tako i u vizuelnom i audiovizuelnom smislu“.

Faktori koji doprinose ranjivosti

Važno je sagledati nekoliko međusobno povezanih faktora koji doprinose i ranjivosti ljudi, posebno osoba starije životne dobi.

Prije svega, digitalna pismenost se često podrazumijeva, iako mnogi ljudi koji su odrasli prije masovne upotrebe interneta nisu razvili navike sistematske provjere izvora i sadržaja. Umjesto toga, informacije se nerijetko procjenjuju na osnovu ličnog dojma ili povjerenja u poznati kontekst u kojem se sadržaj pojavljuje.

Drugi faktor je oslanjanje na emocionalnu reakciju umjesto provjere činjenica. Tehnologije za generisanje sadržaja postaju sve uvjerljivije, a algoritmi društvenih mreža dodatno pojačavaju vidljivost objava koje izazivaju strah, bijes ili iznenađenje, čineći da se takvi sadržaji šire brže i dalje.

Treći element je sama logika funkcionisanja digitalnih platformi. Društvene mreže poput Facebooka, TikToka i YouTubea ne rangiraju sadržaj prema tačnosti, već prema nivou angažmana – broju pregleda, komentara i dijeljenja. Time se stvara okruženje u kojem senzacionalne, ali netačne informacije često imaju veći doseg od provjerenih i kontekstualizovanih vijesti.

U tom kontekstu, Vatreš u svom akademskom radu apostrofira dvije podjednako značajne reperkusije širenja AI-generisanih sadržaja. Prva, ujedno i najeksplicitnija, jeste direktna manipulacija sadržajem – kroz širenje dezinformacija, lažnih vizuelnih prikaza (deepfake sadržaja) i fabrikovanih narativa. Ova dimenzija manipulacije posebno dolazi do izražaja kod osoba starije životne dobi, koje često imaju ograničen pristup savremenim izvorima informacija i slabije razvijene mehanizme kritičke evaluacije digitalnog sadržaja.

Međutim, druga reperkusija, ističe Vatreš, dublja je i dugoročnija, a često ostaje nedovoljno adresirana u javnim raspravama. Riječ je o sistemskoj eroziji povjerenja u javni diskurs. U situaciji u kojoj se čak i empirijski utemeljeni, provjerljivi i odgovorno proizvedeni sadržaji mogu olako atribuirati „umjetnoj inteligenciji“, dolazi do relativizacije istine i prebacivanja odgovornosti sa institucija i aktera na tehnologiju. Time se dodatno potkopava povjerenje u medije, javne institucije, ali i akademsku zajednicu, što posebno pogađa građane i građanke koji se već osjećaju isključenima iz savremenih komunikacijskih tokova.

Iz svog rada s redakcijama i razgovora s kolegama širom regije, Lovre zaključuje da se svi još nalazimo u procesu učenja. Upravo zato, ističe potrebu za lokalnim i regionalnim istraživanjima koja bi pokazala kako ljudi koriste digitalne sadržaje, šta im uliva povjerenje, a šta ih zbunjuje – kao osnovu za odgovornije novinarstvo i razvoj smislenih programa medijske pismenosti.

Kako spriječiti pogrešno vjerovanje

Potrebno je stvarati i širiti lokalne programe medijske pismenosti usmjerene ka osobama starije životne dobi. To uključuje radionice u društvenim centrima, video materijale na lokalnim jezicima, jednostavne vodiče za provjeru izvora i slično. Mediacentar Sarajevo je 2024. godine pokrenuo inicijativu sa ciljem razvoja otpornog i informisanog medijskog prostora. Iz ove inicijative proizašla je i društvena igra Čovječe, ne zbuni se, koja pomaže osobama starije životne dobi da, kroz zabavu i interakciju, razviju kritičko razmišljanje i bolje razumiju internet sadržaje.

Mladi u porodici također mogu igrati ključnu ulogu – razgovarati sa starijim članovima, zajedno provjeravati sumnjive tvrdnje i objašnjavati razliku između provjerenih i neprovjerenih online sadržaja.

U kontekstu sve učestalije upotrebe AI-generisanog sadržaja, posebno kada je riječ o video i foto manipulacijama, tehnički alati za prepoznavanje i označavanje takvih materijala postaju ključni. Kako upozorava Lovre, jasno označavanje AI-generisanog sadržaja pomaže korisnicima da lakše razlikuju autentične informacije od sintetičkih materijala, čime se gradi povjerenje i smanjuje prostor za manipulaciju. Transparentnost je posebno važna za osobe starije životne dobi, koje su sklonije vjerovanju u vizuelno uvjerljive, ali lažne snimke.

Evropska unija je u okviru AI Acta predvidjela obaveze označavanja AI-generisanog sadržaja, posebno deepfakea i sintetičkih medija, kroz odredbu Article 50. Distributeri AI-sadržaja moraju jasno naznačiti kada je sadržaj generisan umjetnom inteligencijom, čime se osigurava veća transparentnost i informisanost korisnika. Ovaj pristup služi kao primjer dobre prakse i postavlja tehnički i etički standard za zemlje koje još nemaju vlastitu regulativu, uključujući Bosnu i Hercegovinu.

Na značaj regulatornih pomaka na evropskom nivou, posebno EU AI Acta, koji uvodi klasifikaciju AI sistema prema stepenu rizika i pokazi od pretpostavke da tehnologija nije neutralna, već duboko materijalno, ekonomski i institucionalno utemeljena, ukazuje i Vatreš.

„Pitanje manipulacije AI-sadržajima ne može se riješiti samo edukacijom pojedinaca, već zahtijeva strukturalne odgovore, jasne regulatorne okvire i institucionalnu odgovornost. Akademska zajednica može doprinijeti prije svega kroz kritičko promišljanje umjetne inteligencije kao društvenog fenomena, a ne isključivo tehničkog alata. To uključuje istraživanja o političkoj ekonomiji AI-a, transparentnosti algoritamskih sistema, odgovornosti aktera koji stoje iza tehnologije, kao i o neravnomjernoj raspodjeli rizika i koristi“, kazala je Vatreš.

Kako dalje?

Ako se trenutni trendovi nastave bez ozbiljnog odgovora, može se očekivati daljnje širenje dezinformacija u lokalnim zajednicama, lakša manipulacija političkim i zdravstvenim temama, ali i produbljivanje jaza između generacija u razumijevanju digitalnih medija. Upozorenje dolazi i iz perspektive tehnološke sigurnosti. Prema Vukojeviću, problem će u godinama koje dolaze dodatno eskalirati jer sve veća dostupnost AI alata briše granicu između stvarnog i uvjerljivog, dovodeći društvo u stanje trajne krize istine.

Naglašava i da odgovor ne može biti puko odbacivanje tehnologije, već sistemski pristup koji podrazumijeva strožiju regulaciju proizvođača softvera, jasne mehanizme označavanja i certifikacije autentičnosti sadržaja, ali i promjenu medijskih navika.

„Moramo se vratiti na nivo gdje se kredibilitet ne pridaje samom snimku, već izvoru koji ga plasira, uz istovremeno provođenje edukacije koja će starijima objasniti da u modernom digitalnom prostoru slika više nije dokaz, već samo još jedan podložan kod. Bez čvrstog zakonodavnog okvira koji sankcioniše zloupotrebu i drastičnog podizanja praga sumnje kod svakog pojedinca, društve rizikuje potpunu eroziju objektivne stvarnosti”, kazao je Vukojević.

U tom kontekstu, kako naglašava i Branislava Lovre, naredni korak mora biti zasnovan na znanju, a ne pretpostavkama – kroz istraživanja koja će ponuditi uvid u to kako ljudi u našem lokalnom i regionalnom kontekstu zaista koriste digitalne sadržaje, šta im uliva povjerenje, a šta ih zbunjuje.

Takvi podaci bi omogućili preciznije intervencije: od ciljanih programa medijske pismenosti za osobe starije životne dobi, do odgovornijeg pristupa redakcija i digitalnih platformi u kreiranju i distribuciji sadržaja. Bez tog razumijevanja, borba protiv AI-manipulacija ostaje fragmentisana i reaktivna.

Ako se, međutim, medijska pismenost sistemski integriše u obrazovne i zajedničke programe, a tehnološke platforme preuzmu veću odgovornost za transparentnost i označavanje AI-generisanog sadržaja, postoji realna mogućnost da se ranjivost korisnika smanji. U suprotnom, kako upozorava iskustvo iz prakse, svi, bez obzira na godine ostaju u poziciji da uče u hodu, često tek nakon što je šteta već učinjena.

___