Europski akt o slobodi medija (EMFA) je stupio na snagu, ali je i dalje daleko od realizacije.

foto: Unsplash

Europski akt o slobodi medija (EMFA) u potpunosti je stupio na snagu 8. kolovoza 2025. godine, što znači da se od tog datuma obvezno primjenjuje u svim državama Europske unije. Opći cilj mu je, između ostalog, bolja zaštita tiska i veća transparentnost vlasništva nad medijima.

Iako su u regiji samo Hrvatska i Slovenija članice EU-a na koje se EMFA izravno odnosi, zakon je važan i za države kandidatkinje jer moraju prilagođavati svoje zakonodavstvo onom iz Unije. Zakon je posredno važan i za sve ostale države jer im omogućava uvid u standarde koje bi trebale primijeniti žele li se približiti državama koje on obvezuje na podržavanje medijskih sloboda.

Praksa daleko od teorije

I u većini država članica EU-a EMFA je još daleko od provedbe jer u praksi nisu zaživjele sve zakonodavne izmjene za koje je ostavljeno razdoblje prilagodbe između datuma usvajanja EMFA-e i datuma od kojeg je počela obveza pune primjene tog akta. Europska federacija novinara (EFJ) je pozvala sve vlade EU-a da ispune svoje obveze i bez odgode provedu potrebne reforme kako bi EMFA postala dugo očekivani štit slobodnog i neovisnog novinarstva u Europskoj uniji.

Neki od specifičnih ciljeva EMFA-e su jačanje neovisnosti javnih medija i povećanje transparentnosti državnog oglašavanja. Ovim zakonom trebalo bi i ograničiti korištenje špijunskog softvera protiv novinara te povećati zaštitu novinara i njihovih izvora. Zakon je sastavila Europska komisija, a Europski parlament ga je većinom glasova usvojio 2024. godine.

“Stupanje u primjenu EMFA-e prekretnica je za slobodu tiska u EU, ali njegova prava vrijednost mjerit će se djelima, a ne riječima“, rekla je Sabine Veheyen, njemačka zastupnica u Europskom parlamentu (iz skupine Europske pučke stranke, EPP), koja predsjedava radnom skupinom Parlamenta za nadzor provedbe zakona.

Nela Riehl, njemačka zastupnica u Europskom parlamentu iz skupine Zelenih/EFA i predsjednica Odbora Parlamenta za kulturu i obrazovanje, rekla je da bi se države članice trebale pridržavati pravila.

“Zakonom o slobodi medija, Europa je postavila mjerilo za zaštitu slobode tiska i novinarskog rada. Ovo je veliko postignuće“, rekla je Riehl. “Ipak, ima smisla samo ako ga se pridržavamo. Sa zabrinutošću gledam na pad slobode tiska u različitim dijelovima Europe i pozivam sve države članice da ga dužno provedu”, dodala je.

Citirana upozorenja dužnosnika EU-a izravno uključenih u pripremu i provedbu EMFA-e, izrečena prigodom stupanja zakona na snagu, jasno ukazuju na to koliko je praksa još uvijek daleko od teorije kad je riječ o medijskim slobodama, čak i u državama koje se ubrajaju među bolje uređenima u EU-u.

Nedavni izvještaji EU-a o vladavini prava istaknuli su stalnu zabrinutost oko slobode medija i pluralizma diljem EU-a, napominjući zabrinjavajući pad slobode medija i sigurnosti novinara u nekim državama članicama, posebno u Mađarskoj, Poljskoj i Grčkoj.

U posljednjih osam godina zbog svog rada ubijeni su istraživačka novinarka Daphne Caruana Galizia na Malti i Ján Kuciak u Slovačkoj.

Zakon mora ispuniti obećanje

Prema novim pravilima, vlade smiju koristiti špijunski softver protiv novinara samo kao krajnju mjeru, ako je nacionalna sigurnost u opasnosti. Ranije su i Mađarska i Poljska navodno koristile špijunski softver Pegasus protiv novinara.

Novo tijelo EU-a, nazvano Europski odbor za medijske usluge, nadzirat će provedbu zakona. Zakon o slobodi medija prvi je propis EU-a koji se odnosi na tisak.

“Ovo je povijesni trenutak, jer po prvi put postoji uredba koja se bavi radom novinara, zaštitom novinarstva, medijskim pluralizmom, transparentnošću i mnogim drugim pitanjima koja prije nismo mogli regulirati na europskoj razini“, rekla je Renate Schroeder, direktorica Europske federacije novinara (EFJ). “To se također mora promatrati u kontekstu sposobnosti EU-a da uspostavi kontrolu regulatora nad digitalnim čuvarima kada je riječ o Zakonu o digitalnim uslugama i Zakonu o digitalnim tržištima“, dodala je.

Europski zakon o slobodi medija po prvi put priznaje zaštitu izvora i zaštitu od špijunskog softvera (članak 4.), neovisnost i financijsku održivost javnih medijskih servisa (članak 5.), individualno pravo na pristup pluralitetu urednički neovisnih medijskih sadržaja (članak 3.), medijski pluralizam te transparentnost vlasništva nad medijima i državnog oglašavanja. Od sada se svi članci primjenjuju, čak i u nedostatku nacionalnog zakonodavstva, a novinari i druge zainteresirane strane mogu osporiti svako nepoštivanje uredbe pred nacionalnim i europskim sudovima.

Posebna radna skupina unutar Europskog parlamenta proučit će provedbu EMFA-e u nadolazećim godinama.

“Po prvi put zakon EU-a štiti novinarstvo od političkog uplitanja, nadzora i zlouporabnih tužbi. Zahtijeva stvarnu transparentnost, jača javne medije. To je veliki korak za novinarstvo, za demokraciju i za sve nas koji vjerujemo u pravo na znanje. Sada dolazi pravi posao – osigurati da ovaj zakon ispuni svoje obećanje“, smatra Sabine Verheyen, koja je ujedno i potpredsjednica Europskog parlamenta te glavna pregovaračica za EMFA-u.

Odgađanje reforme u Hrvatskoj

Na primjeru Hrvatske vidljiv je nedostatak političke volje u primjeni Europskog akta o slobodi medija. Formalno se EU akti usvoje, ali pri uključivanju u nacionalno zakonodavstvo koriste se selektivno, a nerijetko se ne poštuje ni ono što je uključeno u hrvatske zakone. Pritom se uglavnom ignoriraju primjedbe i prijedlozi struke, a svi su izgledi da će tako biti i ovoga puta. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji medijska strategija kao temeljni dokument, a medijsko se zakonodavstvo retušira s vremena na vrijeme umjesto da se iz temelja izmijeni u skladu s EU standardima.

Zbog obveze da implementira odredbe EMFA-e u nacionalni sustav, Ministarstvo kulture i medija Vlade Republike Hrvatske u javnu je raspravu uputilo prijedlog Zakona o provedbi EMFA-e, koji ne donosi očekivane promjene. Sindikat novinara Hrvatske (SNH) upozorio je tim povodom: “Umjesto reforme postojećih zakona, predlaže se donošenje posebnog zakona koji u svojoj srži ne nudi rješenja za ključne probleme sektora, već predstavlja formalno ispunjavanje obveze, bez stvarne namjere da se adresiraju politički i ekonomski pritisci, netransparentno oglašavanje, slaba zaštita izvora, nepostojanje regulatorne neovisnosti i dramatično loši uvjeti rada u medijima.“

Iz SNH dodaju da se time “izbjegava odgovornost i odgađa prijeko potrebna reforma i to u trenutku kada je europski okvir pružio mogućnost i obvezu da se konačno napravi rez u korist javnog interesa.“ Nema samo SNH primjedbe na način na koji Vlada RH još jednom želi formalno poštivati neki medijski akt EU-a, a zapravo ispod stola stopirati napredak u području slobode medija koji taj akt omogućava.

Na javnoj raspravi o prijedlogu zakonskih izmjena povodom početka pune provedbe Europskog akta o slobodi medija pristiglo je 144 komentara, od čega je osam prijedloga nadopuna zakonskih tekstova. Uz SNH, komentare su dali i Hrvatsko novinarsko društvo (HND), pučki pravobranitelj te nevladina organizacija GONG, koja je godinama najaktivnija organizacija civilnog društva u zaštiti slobode medija. Međutim, izuzev Nove TV, primjedbe nije imao niti jedan medijski nakladnik pojedinačno, kao niti jedna od triju udruga medijskih nakladnika. Ako je suditi po ranijim javnim raspravama o medijskom zakonodavstvu, nije riječ o tome da nakladnici smatraju da su zakonski prijedlozi izvrsni, već će prije biti da nitko od njih nema interesa bilo što komentirati niti predlagati, jer komentari i prijedlozi u pravilu bivaju ignorirani.

Da formalno prihvaćanje nekog EU standarda u području slobode medija, što neminovno uključuje i zaštitu novinara pri obavljanju njihova posla, nikako automatski ne znači stvarnu primjenu tih standarda, odlično pokazuje nedavni slučaj iz Hrvatske. U Benkovcu je grupa nasilnika, zloupotrebljavajući članstvo u udrugama ratnih veterana, onemogućila održavanje programa kulturnog festivala, napadajući pritom lokalnu novinarku uvredama, prijetnjama pa i fizičkim nasrtajima.

Nezadovoljna ponašanjem policajaca koji su te napade promatrali ne reagirajući, pa čak i govoreći novinarki da se odseli iz Benkovca ako se ne osjeća sigurnom, Maja Sever, predsjednica Europske federacije novinara, a ujedno i predsjednica SNH-a, najavila je da će predsjedniku HND-a Hrvoju Zovku predložiti raskid suradnje s Ministarstvom unutarnjih poslova (MUP), dogovoren potpisivanjem dvaju dokumenata prije dvije godine.

Nazivi tih dokumenata su “Protokol o postupanju policije, novinara i drugih medijskih djelatnika na javnim okupljanjima od interesa javnosti“ i “Protokol o postupanju policije prilikom saznanja o kaznenom djelu počinjenom na štetu novinara i drugih medijskih djelatnika u obavljanju radnih zadaća“. Već predlaganjem i potpisivanjem tih dokumenata, pozivajući se na dobru EU regulativu, hrvatska je vlast odigrala dvoličnu igru s figom u džepu.

Jer, kao što je vidljivo i iz ovog, za sada posljednjeg benkovačkog primjera – a on nikako nije jedini – policija ne štiti novinare na terenu. Uz to, već sam sadržaj tih Protokola, uz mnoštvo općih fraza i ponavljanje onoga što već postoji u hrvatskim zakonima, zapravo u praksi ne omogućava novinarima slobodan rad pri praćenju javnih skupova, nego omogućava policiji kontrolu nad radom novinara.

Države kandidatkinje

Od Europskog akta o slobodi medija koristi mogu imati i one države koje nisu u EU-u. Države kandidatkinje, kao što su Bosna i Hercegovina te Srbija, morat će uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU-a. Primjer Srbije, u kojoj vlast bez imalo zazora sotonizira medije nesklone sebi, dok istovremeno one podaničke obilato koristi u svrhu dezinformiranja i odmazde prema „nepoćudnima“, zorno pokazuje nužnost provođenja temeljnih načela u nacionalni zakonodavni sustav.

U Bosni i Hercegovini aktualan je drastičan primjer državnog terora nad novinarkom Natašom Miljanović Zubac iz Trebinja zbog istraživanja kriminala u javnim institucijama. I taj slučaj pokazuje kolika je brana stvarnoj slobodi novinara i medija nevoljkost države da štiti novinare koji rade u interesu javnosti.

Nitko ne brani ni drugim državama da u lokalna zakonodavstva unesu rješenja iz EMFA-e ako vlasti u tim državama doista žele slobodne medije. U stvarnosti, nažalost, kako pokazuje praksa, stupanj zaštite novinara, a time posljedično i sloboda medija, ne ovise o kvaliteti dokumenata kojima se teoretski ta zaštita i sloboda omogućavaju, nego isključivo o tome koliko je vlastima zaista stalo omogućiti novinarima i medijima da rade svoj posao u interesu javnosti.

___