Benjamina Karić i Draško Stanivuković, dvije strane populističke medalje

foto: Facebook

Veća zastupljenost žena u političkom životu Bosne i Hercegovine i veći angažman mladih na poziciji odlučivanja neke su od ukupnih preporuka organizacija civilnog društva ali i dobrog dijela javnosti kao dio procjena za ukupno poboljšanje životnih prilika u našoj zemlji.

Jasno je da su ova nastojanja opravdana i da bi žena, bile one mlade ili nešto zrelije dobi, bilo neuporedivo manje tokom izbornog procesa i nakon njega, da ne postoje jasno propisane kvote o obimu njihovog učešća. Pa i pored toga na prethodnim opštim izborima u BiH kandidirano je samo 29 žena za načelničke i gradonačelničke pozicije. Njih osam u konačnici je i izabrano što se u domaćem kontekstu tretira kao veliki uspjeh. S obzirom na to da smo navikli određene opštine i općine posmatrati kao vrednije od deset drugih, nije na odmet spomenuti da su neke od izabranih gradonačelnica i načelnica prepoznate u onim dijelovima zemlje čiji status ne korespondira sa ovom vrstom desetostruke važnosti, odnosno „atraktivnosti“.

Zbog nedovoljne vidljivosti žena u polju javnog odlučivanja, dio prešutnog dogovora, uprkos posljedicama, podrazumijeva da ih se ne kritikuje. Pogotovo da se ta kritika ne upućuje iz feminističkih redova. Uprkos ženskoj solidarnosti na koju smo se mnogo od nas obavezale, nemoguće je ne vidjeti realnost i vječno perpetuiranje patrijarhalnih obrazaca. Bilo da je riječ o ženi na poziciji odlučivanja ili mladoj osobi, u ovom slučaju muškarcu.

Srednja stručna sprema i doktorat

Najprije je bio najmlađi odbornik u Skupštini grada, potom i najmlađi poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Tada je obećavao da će biti najmlađi gradonačelnik Banje Luke i predsjednik Republike Srpske. Draško Stanivuković realizovao je sve osim posljednjeg obećanja. Neki bi rekli – nadamo se i da neće.

Stanivuković potiče iz imućne porodice što je nerijetko zalog za političke poene. Narod se, naime nada, da zahvaljujući porodičnom ili ličnom imetku, političari i političarke neće imati potrebu za dodatnim, često nezakonitim sticanjem. Došao je na vlast smijenivši Igora Radojičića, SNSD-ovog predstavnika, kojem je, do Stanivukovićevog kandidiranja, pozicija djelovala zagarantovano.

Često zaboravimo da je Stanivukovićevom dolasku na čelo Banje Luke prethodio snažan angažman pokreta Pravda za Davida, i da je, umjesto biračke kazne za vlast na republičkom nivou, došla kazna za gradsku, jer su ti izbori naprosto bili „prvi na redu“.

Od mladića koji je ulijevao nadu za kreiranje drugačijeg međuentitetskog dijaloga i saradnje, dobili smo „zlatnog dečka“ posvećenog folklornim motivima, duboko predanog nacionalističkim simbolima i retorici, mnogo više nego studiju, koji nije završio.

Za razliku od njega, Benjamina Karić (putem drugačijeg metoda izbora nego što je to praksa u drugim općinama i gradovima u BiH) na čelo grada stigla je kao doktorica nauka. To što joj je profesura vezana za fakultet sumnjivog kredibiliteta nije previše opterećivalo njene predlagače i podržavatelje. Profesura joj je u Azapovićima, lokalitetu između Kobiljače i Kiseljaka, gdje je smješten jedan u nizu depandansa Univerziteta u Travniku. Trebalo je što prije pokušati zaboraviti sramotu povlačenja Bogića Bogićevića i tradicionalnog „puštanja niz“ vodu kandidata koje predloži šestorka ili trojka, ovisno o formaciji u okviru koje nastupaju, oni koji su satkani od nekadašnje opozicije.

Sama spremnost da zauzme Bogićevo mjesto mogla nam je ponešto nagovijestiti o profilu Benjamine Karić, ali se vječno umorni narod, posebno nakon njenog prethodnika, Abdulaha Skake, autora najviše lapsusa u istoriji vođenja grada, ponadala zbog njenih akademskih referenci može nešto biti drugačije.

Rukovodilo dvoje mladih

Nada, usmjerena ka mladim ljudima na čelu grada, bila je i posljedica vjerovanja da će osobe koje nisu imali uslova da na bilo koji način učestvuju u ratovima devedesetih istovremeno biti oslobođene njihovog tereta. Tako je barem izgledalo prilikom prvog susreta, i posjete sarajevske gradonačelnice Banjoj Luci. Opisan kao istorijski susret obilježen zagrljajima i prigodnim darovima. Kakve god bile socijalne, političke, akademske i druge razlike između ovo dvoje ljudi, osim onog ishitrenog zagrljaja u Banjoj Luci, jedno ih, osim mladosti, povezuje. To je populizam, raskošnog obima, na kojem bi im, i Aleksandar Vučić, povremeno mogao pozavidjeti.

Benjamina Karić najprije je prodala službeno vozilo, potom angažovala tim eksperata i ekspertica koji će raditi pro bono kao njeni savjetnici i savjetnice. Vijećnicu je pretvorila u zidne novine, odlikovala Antidejtnonsku grupu, šetala nepoznati objekat koji izgledom podsjeća na rešetku nazvanu dijamantom, po gradskim lokacijama nakon što su je ismijali zbog njegovog stavljanja na Baščaršiji. Dijelila je baklave a ponekad i ćevape šakom i kapom. Kada bi pomagala LGBT aktivistima i aktivisticama, a činila je i to što smatram rijetkim dobrim u njenom mandatu, događalo se to ispod radara. Objavila je video u kojem žena sa evidentnim psihičkim poteškoćama uništava žardinjere. I koliko god se na početku mandata pozivala na vlastito multietničko porijeklo, najdraže joj je bilo „zabajramovati“, znajući da njeni budući birači i biračice, za narednu poziciju, najviše pripadaju toj konfesiji.

Za to vrijeme, Draško Stanivuković se bavio srpstvom, znajući ključne kodove u komunikaciji sa vlastitim biračima i biračicama, ne razlikujući se od poočima nacije - Milorada Dodika. Izbornu pobjedu, na posljednjim lokalnim izborima, slavio je kao da se ništa od tragedije na prostoru Jablanice, i drugih bh. mjesta, nije dogodilo.

Benjamina Karić predizbornu kampanju za načelnicu Općine Novo Sarajevo vodila je iz Ureda gradonačelnice, iz friško kupljenog stana u Općini Centar, pozivajući se na ratni staž na lokaciji kandidature. Kampanja je imala i ratnu retoriku i obećavanje izvršenja obaveza koje nisu u nadležnosti općinskih načelnika i načelnica.

Obećala je obilježje šehidima, postavila je tenk kod Druge gimnazije, kao posvetu sarajevskim specijalcima, što se niko prije nje nije usudio, računajući na reakcije. Benjamina Karić je upravo, iz drugačije perspektive, na reakcije računala. I znala da će je podržati borci. Možda ne predaje na Sorboni, ali itekako poznaje bilo biračkog tijela.

U narednom periodu drage Sarajke i Sarajlije biće zamijenjeni sa Novosarajlijama i Novosarajevkama. Sve drugo ostaće isto.

Draško Stanivuković nastaviće stazama prađedova, za krst časni, u međuvremenu popločavajući Banju Luku.
A do tada će se oboje obračunavati na temu – čiji je Tvrtko veći.

U svakom tom obračunu pokazivaće koliko im nije stalo do politike koju zastupaju niti do ljudi koje formalno predstavljaju.

Pokazali su se kao najbolji đaci loših političkih mentora, uz činjenicu da je Stanivuković, a bilo je to jasno svima koji su znali vidjeti od početka, proizašao iz velikosrpskog šinjela, a Karić, rođena Londrc je dijete socijaldemokratije i SDP-a koji je, u duhu ukupne neozbiljnosti, „ozbiljno“ računao na njen potencijal.

Na kraju dana, godine ili izbornog turnusa, svi smo na gubitku. Teško da svojim građanskim statusom mogu biti zadovoljni glasači i glasačice koji su glasali za njih. Možda su glasali jer ne poznaju nadležnosti, jer vjeruju da osobe koje se bave komunalnom infrastrukturom istovremeno rješavaju i nacionalno pitanje.

___