Bh. filmovi na SFF-u: Nedostatak stvaralačkih ideja i hrabrosti

foto: Inserti iz filmova / Mirza Skenderagić

Još od svojih prvih izdanja, Sarajevo Film Festival je za postratni bosanskohercegovački film predstavljao svojevrsni dom za preko ljeta, ponosno ga čuvajući i pokazujući, ali i slaveći njegove konstantne uspjehe koji su pretežito dolazili sa strane.

Nema se potrebe vraćati previše u prošlost i tragati za bh. naslovima koji su, nakon pobjeda na drugim festivalima i sa već upisanim najvažnijim nagradama, u Sarajevu potom osvajali domaću publiku i stručne žirije, jer bit će dovoljno samo krenuti od 21. stoljeća i suštinskog početka razvoja postratnog filmskog pisma u BiH.

Iako je kamera upaljena još u ratu, pokazavši svu kreativnost i snagu prve generacije filmaša koji su kroz kratka i dokumentarna ostvarenja tragali za životom dok je oko njih vrebala smrt, prikazivanje filma Savršeni krug (1997) Ademira Kenovića u kinu Metalac na trećem Sarajevo Film Festivalu predstavlja početak jedne divne uzajamne ljubavi, čija je ljetna romansa u svojoj punoj iskrenosti nastavljena sa ratnom dramom Ničija zemlja (2001) Danisa Tanovića, koja je u Sarajevu stigla sa Cannes Film Festivala, a koja je na 7. SFF-u osvojila nagradu za najbolji igrani film. I zauvijek zavela publiku. Rodila se istinska ljubav. SFF, bh. film i ljeto. 

Već naredne godine, na 8. sarajevskoj filmskoj smotri, najboljim kratkim filmom proglašen je naslov Deset minuta (2002) Ahmeda Imamovića, da bi august 2003. godine obilježio apsolutni trijumf komedije Gori vatra (2003) Pjera Žalice, koji je inače već bio nagrađen Srebrnim leopardom na 56. Locarno Film Festivalu.

Iako su temelji novog vala bosanskohercegovačke kinematografije postavljeni 2001. godine sa filmom Ničija zemlja, čije je konstrukcije dodatno ojačao osvojeni Oscar, tranzicijski bh. film je svoj prvi oblik dobio 2003. godine kada su predstavljena ostvarenja Gori vatra Pjera Žalice, Remake Dine Mustafića i Ljeto u zlatnoj dolini Srđana Vuletića. Tematski i žanrovski različiti, a opet stilski veoma slični i dosljednji prirodi svojih koncepata, ovi filmovi su svojim izravnim pristupom obradi stvarnosti sa teretom prošlosti, a bez uslovljenosti političkom korektnošću i uprkos svojim manama, uspjeli dosegnuti srž bosanskog čovjeka, ostavljenog u mraku nove sadašnjosti da traga za svjetlom budućnosti.

Nekoliko godina kasnije, još jedan bh. film će osvojiti nagradu na SFF-u, drugi po važnosti Jury Prize, a riječ je o eksperimentalnoj reality drami Mama i tata (2006) Faruka Lončarevića, koja je barem pokušala nagovijestiti neke nove hrabrije vjetrove u bh. kinematografiji. Ne treba zaboraviti niti BHT filmski fond koji je predstavljen na 10. SFF-u, čiji je prvi relizovani projekat bio Grbavica (2006) Jasmile Žbanić. Uslijedili su filmovi Kod amidže Idriza (2004), Dobro uštimani mrtvaci (2005), Go West (2005), Teško je biti fin (2007), Snijeg (2008), Cirkus Columbia (2010), Sevdah za Karima (2010), Djeca (2012), Sa mamom (2013), Epizoda u životu berača željeza (2013), Naša svakodnevna priča (2015)... koji su pretežito otvarali Sarajevo Film Festival, a nerijetko su i konkurisali za glavne nagrade u okviru Takmičarskog programa, da bi na 25. Sarajevo Film Festivalu glavnu nagradu ponovo osvojio jedan barem djelomično bh. film, Odvedi me na neko lijepo mjesto (2019) Ene Sendijarević. 

Ono što je svakog ljeta krajem augusta, pod jakim reflektorima, na crvenom ćilimu, a zamagljeno vinom i (samo)zaljubljenošću, djelovalo kao realnost jeste da je uprkos najtežoj finansijskoj situaciji u Evropi, bosanskohercegovački film nastojao pratiti savremene regionalne i evropske filmske tokove, da se trudio otkriti nove priče i narative, te da je imao nešto za ponuditi svojoj publici.

Iako je istinski autorski film oduvijek predstavljao daleki pojam za bh. kinematografiju, ovih 30 godina je izdvojilo tek nekoliko uspješnih filmskih autora, među kojima se svakako izdvaja Jasmila Žbanić koja je jedina ostala vjerna svome stilu i u čijoj je karijeri moguće pronaći neraskidive etičke i estetske veze, od njenog prvog filma Grbavica, do posljednjeg, Quo vadis, Aida (2020), koji je na 27. SFF-u prikazan u programu U Fokusu, a o kojem se opet može govoriti kao možda jedinom uspješnom autorskom bh. igranom ostvarenju u protekloj deceniji.

U ovome kontekstu se svakako mora spomenuti i rediteljica Aida Begić, koja je isto tako nastojala izgraditi prepoznatljiv stilski izražaj, koji bi se tokom razvoja karijere samo nadograđivao, a nikako žrtvovao u korist teme i sadržaja, što je jasno potvrdio i njen posljednji film Balada (2022), prikazan u okviru Takmičarskog programa 28. SFF-a.

Određeni prostor za nešto stidljiviji razvoj i potvrdu vlastitih stilova ostavili su i reditelji Alen Drljević sa ratnom prihološkom dramom Muškarci ne plaču (2017) i Nermin Hamzagić sa dramom atmosfere Pun mjesec (2019), koji su također bili prikazani u nekom od programa ili platformi Sarajevo Film Festivala, dok se o određenom scenarističkom autorstvu, više tematskom nego stilskom, može govoriti i u slučaju rada Elme Tataragić.

Iako se kreativni pad bh. filma mogao uočiti još godinama unazad, što je nesvjesno pokazivao i SFF donoseći godišnje presjeke najboljeg, ali često i jedinog od domaće proizvodnje, o velikoj krizi se definitivno može govoriti od online izdanja 26. SFF-a koji je otvoren komedijom Koncentriši se, baba (2020), koji je nagovijestio i totalno odricanje od umjetničkog i angažovanog te bijeg u jeftino i zabavno, što će potvrditi i komedije, Tanovićeva Deset u pola (2021), te Žalicina Praznik rada (2022), koje su otvarala prethodna izdanja SFF-a, a koje su mnogo bliže televizijskoj nego li filmskoj rediteljskoj formi.

Ovogodišnje, jubilarno 30. izdanje Sarajevo Film festivala, na kojem je prikazano nekoliko domaćih filmova, od kojih nijedan nije „zaslužio“ Takmičarski program, a svi su „spašeni“ programom Open Air, pokazao je i konačne poremećaje ili „prevare“ u bezuslovnom ljubavno-prijateljskom trouglu iz koristi, bh. film – SFF – publika. Jer, ono što je valjda već odavno jasno jeste da je film nemoguće praviti isključivo za publiku, odnosno široke gledalačke mase, jer se film oduvijek snima isključivo radi umjetnosti filma, a onda radi društva u kojem nastaje i za publiku kojoj je posvećen. Na kraju krajeva, sve ovo dokazuju i neka prethodna ostvarenja Tanovića, Žalice i Vuletića, o kojima se prije svega može govoriti u okviru filmskog ili društvenog konteksta, koji su ih potom „preporučivali“ većem broju gledatelja.

„Nakon ljeta“ ili morski izlet sa kamerom i bez ideje

Uprkos ogromnom i teško ponovljivom profesionalnom uspjehu, Danis Tanović nikada nije bio reditelj koji je na film gledao kao na visoku umjetnost, već je njemu pristupao isključivo kao narativnom stvaralaštvu u kojem priča ima svoj početak, zaplet, preokret i kraj. Njegovo autorstvo se tako moglo uočiti u savršenosti narativne strukture u ratnoj drami Ničija zemlja iz koje potom proizilaze sva metaforička značenja pa i idejni koncept teatra apsurda, ili u društvenoj angažovanosti u doku drami Epizoda u životu berača željeza, koja je ukazala i na Tanovićevu moć prepoznavanja potencijalne filmske prilike za originalni filmski koncept. Osim ovoga, ono što je zajedničko za sve Tanovićeve filmove jeste izuzetna zanatska i tehnička tačnost u gotovo svim rediteljskim elementima, od castinga, preko fotografije, do montaže, koju je lako uočiti i u njegovoj novoj feel good romantičnoj komediji ili (melo)dramatičnoj romansi, Nakon ljeta (2024), kojom je otvoren 30. Sarajevo Film Festival.

Iako se direkciji i selektorima SFF-a ne može ništa zamjeriti kada je u pitanja izbor filma za noć otvaranja, s obzirom da naslov i trailer filma obećavaju opuštenu ljetnu kino noć u Metalcu i jer je riječ o Tanoviću koji je svakako zadužio i domaću publiku i SFF, to ne znači da upravo naslov Nakon ljeta savršeno ne detektuje trenutno stanje u kojem se nalazi bh. film. Apsolutni nedostatak kompleksnih stvaralačkih ideja, recikliranje starih žanrova i tema, te poprilična dramaturška manjkavost u vođenju ionako siromašnih filmskih priča, osnovni su problemi koje na površinu izbacuje Tanovićev film.

Film otvaraju autentične porodične fotografije sjedinjene sa rezovima nejasnog, ali očigledno napornog i dugog putovanja, što ne previše suptilno, ali opet tačno ukazuje na teme porodice, sjećanja i identiteta, ali i slobode koja u slučaju glavne protagonistkinje Maje (Anja Matković) paradoksalno dolazi upravo sa bijegom od porodice i propalih ljubavnih veza. Prvi dio razvoja centralnog sižejnog toka, koji podrazumijeva dolazak i boravak na izolovanom i udaljenom hrvatskom otoku, reditelj i koscenaristi Nikola Kuprešanin i Anja Matković vode dosta uspješno u ozračju misterije čiji balon uporno bockaju povremenim doslovnim dramaturškim objašnjenima, kao što je recimo Majin dijalog sa lokalnom advokaticom koji odmah otkriva one okvirne razloge njene posjete, a onda i telefonski „razgovori“ sa majkom, odnosno preslušavanje pristignutih poruka.

Doslovnost i „telefoniranje“ će sakriti morska pjena koja će donijeti i „slučajni“ susret sa načelnikom općine Ićom (Goran Navojec), dinamični posao konobarice, te na koncu i ljubavnu aferu sa piscem i povratnikom iz Amerike, Sašom (Uliks Fehmiu), koji također očigledno pokušava pobjeći od nekoga ili nečega. Iako izgrađena na opštem i klišeiziranom, njihova veza se razvija prirodno i zavodljivo, sa kupanjem, opijanjem, čitanjem, seksom, dok paraleno sa romansom teče život na ovome osamljenom otoku, ispunjen humorom i apsurdom, ali i kriminalom i korupcijom kao pratećim segmentima svih balkanskih sredina. Film se u potpunosti sruši u samo jednom narativnom trenutku, negdje u prvoj polovini filma, kada Maja presluša poruku od majke u kojoj joj ona kaže: „Da sam znala... nikada ti ne bi rekla ko ti je otac.“ To je trenutak od kojeg u potpunosti nestaje bilo kakav osjećaj misterioznosti, koji je ionako već poprilično ugrožen štitio od sunca i Maju, ali i njenu vezu sa Sašom.

Zaista je teško razumljiv ovaj dramaturški propust, jer samo da se izbacila riječ „otac“, znatno bi se produžilo dejstvo neizvjesnosti koju podrazumijeva ovakva struktura skrivanja i odlaganja iznošenja razloga pojave nepozvanog gosta. Isto tako, ako su se već ponudile stare porodične ljetne fotografije, zar se umjesto istih i banalnih telefonskih poruka nije moglo posegnuti za nekim zaboravljenim ljubavnim pismima, a koja nisu nužno povezana sa trenutnom situacijom, ali kroz koja bi se možda moglo suptilnije najaviti i opravdati Majine reakcije i njenu konačnu spoznaju. Jer, ono što naposlijetku u najvećoj mjeri nedostaje ovome ostvarenju jeste esejistička poetika koja površnu sezonsku romansu uzdiže na nivo složenije dramske forme, a koja bi se mogla nadovezati sa već ponuđenom ulogom zvuka, sa sveprisutnim valovima negdje u daljini, te sa minimalističkom, ali melanholičnom i upozoravajućom muzičkom podlogom Livine Tanović.

Na kraju, kada paralelna priča dosegne svoj apsurdni vrhunac, sa „napušenim“ kravama koje konačno uđu i osvoje „grad“, što opet nema nikakvo ni dublje, ni šire rediteljsko značenje, osim što se pojavljuje kao vanjsko sredstvo i jer bi, eto, trebalo biti duhovito, a kada se spozna da je većina sporednih likova višak, jer ni na koji način ne utiču na radnju, kao što su recimo majstor i bivši profesor književnosti Ademir (Boris Ler) ili „izvođač radova“ Nediljko (Mario Knezović), film završi tačno onako kako je bilo jasno da će završiti još od polovine i gle čuda, Maja u vlastitim postupcima prepozna svoju majku. Tu su i partizanske pjesme kao skrajnuta ostavština, ali i ponovo jer dodatno romantizuju izgrađen svijet sa travom, neradom i pijanstvom, jer kad se zapjeva „Bela ćao“ onda svaka banalnost može prevariti da je poezija.

Rad sa glumcima je još jedno od Tanovićevih rediteljskih standardnih odrednica i hemija između ljubavnog para je i sada osjetno prisutna, u smislu fizičke prvilačnosti, ali i psihološke netrpeljivosti, ali i ovaj segment će s vremenom umjesto morske pjene, zapljusnuti pjena sapunice. Jer, Nakon ljeta jeste u najvećoj mjeri filmska sapunica koja je otvorila 30. izdanje najvažnijeg filmskog festivala u regionu, u kojoj vrlo malo toga ima dodatni, autorski, umjetnički smisao, u kojoj se samo težilo scenarističkom pojednostavljenju te u kojoj se vjerovalo isključivo rediteljskoj spretnosti i na koju će se zaboraviti odmah nakon što ljeto prođe, jednako kao što se brzo zaboravlja svaki ljetni izlet na moru ma koliko lijep i zabavan bio. Sapunica koja će doći kao velika promjena u odnosu na 1997. godinu i Savršeni krug ili na 2001. i Ničiju zemlju.

„Gym“ ili filmska vježba na temu femicida

Negdje oko sredine ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, u punom Metalcu je održana svjetska premijera predugo očekivanog trećeg filma Srđana Vuletića, Gym (2024). Riječ je o filmu čiji trailer već nagovještava njegovu jeftinoću u svakom smislu te riječi, produkcijskom i izvedbenom, ali svi njegovi problemi počinju od odabrane priče i njene scenarističke obrade, koja je na koncu iznjedrila siže o konobaru u posrnuloj katering firmi, Rikiju (Edin Avdagić) i njegovom pobješnjalom kolegi niskih racionalnih sposobnosti i budućem zetu Adi (Dino Sarija), koji odluči spasiti firmu tako što će prebiti bivšu saradnicu Melisu (Dina Mušanović), kojoj posao u slastičarstvu „cvjeta“ i natjerati je da ponovo radi s njima.

Već od iznošenja ovakvog plota postaje sasvim svejedno u kojem će smjeru otići njegov dramaturški razvoj, jer i jedan i drugi ponuđeni ishod: da li će Ado prebiti Melisu ili će Riki spriječiti Adu da prebije Melisu, ostaju duboko unutar banalnosti vlastite strukture, bez ikakve mogućnosti da doprinesu bilo kakvom narativnom iskoraku. Ovo je naravno teže za prihvatiti ako se u obzir uzmu vrlo snažne i originalne scenarističke postavke u svim prethodnim ostvarenjima Srđana Vuletića, od genijalnih kratkih, Troskok (2000) i Deset minuta za koji je napisao scenarij, pa i dugometražnih ostvarenja Ljeto u zlatnoj dolini i Teško je biti fin, u kojima je, uprkos oskudnosti rediteljskog talenta, dramaturgiju priče sa početkom, sredinom i preokretom bilo teško poljuljati, upravo jer se iz nje probijala krajnja autorska ideja.

Film Gym je gotovo nemoguće svrstati u bilo koju filmsku vrstu ili žanr, teško ga je posmatrati kao studentski film jer je nastao u profesionalnoj produkciji i jer mu nedostaje kreativne slobode i hrabrosti, ne može se definisati kao autorsko djelo jer ne postoji nikakva veza između sadržaja, forme i naslova „gym“, koji je ostao visjeti u zraku i kojeg ne opravdava nekoliko ubačenih kadrova iz teretane, i u konačnici, jer ostaje u procjepu između naturalističke drame i televizijskog sitcoma u koji je Vuletić zakoračio punim svojim bićem, gdje temu femicida pokušava pronaći kroz humor, što je više tragično nego duhovito.

Da se dosta toga podrazumijevalo pokazuju i narativne niti kojim se pokušalo usložniti karaktere, kao što je scena sa Rikijevim prijavljivanjem na stand up nastup, do kojeg naravno ne dođe, a što ni na koji način ne određuje niti Rikija niti samu radnju. Uprkos tome što Gym u drugom dijelu dobija na ritmičnosti zahvaljujući ubačenim prizorima prepariranih životinja i prijetećem zvuku koji se pojačava, dok se kamera približava, a narativ ubrzava prema svome raspletu, njihov spoj sa stvarnošću ne donosi neophodan autorski smisao i opravdanu logiku.

Određenu prirodnost u izvedbi koncepta zarobljenosti na istom mjestu donosi mladi glumački ansambl koji vlastitom kreativnošću uspjeva djelomično obojiti bezbojnost ovoga više televizijskog, nego filmskog svijeta, i u njegovoj tehničkoj, i u umjetničkoj arhitekturi. Iako možda očekivan, sa sporednim likom kao odbačenim u društvu, koji se uprkos konstantnom ponižavanju uvijek „vraća“ u fokus kamere, i od kojeg se očekivalo da će „nešto uraditi“, kraj je došao kao vrlo efektan i jedini koji pokreće bilo kakvo razmišljanje, s kojim se pokušala dohvatiti ideja naslova, ali isuviše kasno.

Nakon premijere u Metalcu, Gym je uspio u jednom, a to je da pokaže da se domaću publiku na ovaj način ne može prevariti, jer sarajevska i bosanskohercegovačka filmska publika voli svoj film i neće pristati na ništa manje od onoga na što su je Vuletić i ostali reditelji u prošlosti navikli.

„Djeda Mraz u Bosni“ i nove generacije za buduća „ljeta“

U konceptu, a pomalo i stilu Turneje (2008) Gorana Markovića, a uprkos osjećaju nedovršenosti i zatočenosti u klišeiziranom, od starijih kolega dobro utabanom prostoru poznatih društvenih i političkih tema, komedija Djeda Mraz u Bosni (2024) reditelja Emira Kapetanovića se uspjela najviše približiti sarajevskoj publici, sa surovom stvarnošću obojenom ironijom bajke i direktnim crnim humorom kojem se očigledno još uvijek nismo ismijali, a u okviru filma ceste kojom putuju zaboravljene i odbačene prirodnije glumačke izvedbe. Da je reditelj „samo“ stavio fokus na engleski prijevod filma: Kada je Djeda Mraz bio komunist, mogla su se otvoriti neka druga kreativna i idejna vrata, recimo Novog rumunskog vala. Jer, teško se oteti dojmu da se jedan novi rediteljski glas u svome debitanskom obraćanju svijetu odlučio za ponavljanje već nekoliko puta prožvakanih i ispljunutih postratnih tema o nemogućnosti pomirenja, o podijeljenosti, o „našim“ i „vašim“ narodima i religijama, o apsurdnom tranzicijskom društvu sa „dvije škole pod jednim krovom“, dok se njegovi vršnjaci iz ostatka Evrope upuštaju u znatno univerzalnije narative i radikalnije forme.

Da se uvidi u kojoj je mjeri bh. film zapeo u vremenu i prostoru, trebalo je samo pogledati neke od filmova uvrštenih u ovogodišnji Takmičarski program, u kojem mladi autori hrabro zalaze u prostore satire, misterije, začudnog, horornog, poetskog, koji svoje likove izoluju u staklene kuće u dubokoj šumi, vraćaju u 19. stoljeće, odvode u podzemlje paralelne stvarnosti, koji svojom angažovanošću spašavaju odbačene, nemoćne, ugrožene... Dovoljno je samo spomenuti slovenački film Obiteljska terapija (2024) rediteljice Sonje Prosenc, čiju je autorsku kreativnost i stilsku preciznost teško zamisliti u sadašnjoj bh. filmskoj stvarnosti.

Dok je Sarajevo Film Festival ovih 30 ljeta nezaustavljivo rastao i izrastao u najvažniji filmski i kulturni događaj u regionu, što je potvrđeno i sa ovim slavljeničkim izdanjem, bh. film je zastao negdje na pola puta i od tada se vrti u krugu svoje produkcijske i kreativne bijede, a njeni glavni uzroci za to nisu samo finansijske prirode, jer se sudeći prema Open Air programu, filmovi očigledno snimaju. Nakon 30 ljeta, vječni plesni partneri bi se morali na trenutak zaustaviti i pogledati u oči, jer lagati se više ne mogu. Dok nove generacije čekaju, mi čekamo na nove generacije, Isidoru Ratković, Saru Ristić, Leu Tošić, rediteljice koje su upravo na SFF-u osvojile nagrade za najbolje studentske radove, pa bi bio red da se bosanskohercegovački film za početak vrati u Takmičarski program, a Metalac neka ostane rezervisan za Al Pacina...

___