Izvještavanje o kulturi svedeno na najave i izvještaje sa događaja
Izvještavanje o kulturi svedeno na najave i izvještaje sa događaja
Da bi kultura imala smisao, ona mora biti predmet kritičkih analiza
foto: Pixabay / Ilustracija
Izvještavanja o kulturi u medijima u Bosni i Hercegovini (BiH) u najvećem broju slučajeva odnose se na prenošenje javnih događaja, njihovo izvještajno predstavljanje javnosti, uz prateće razgovore sa učesnicima u vidu izjava i intervjua.
U okvirima javnog televizijskog servisa postoje emisije koje daju prostor aktuelnostima iz kulture, te posebne specijalne emisije koje se dotiču hronika festivalskih manifestacija kulture kao što su, na primjer, one posvećene Sarajevo Film Festivalu, festivalima književnosti Bookstan i Imperativ ili teatarskim festivalima MESS, Susreti kazališta/pozorišta BiH i Festival bh. drame.
Unutar programa BHRT-a emituje se emisija Art Depo, u programu FTV-a emisija Art kvart i u programu RTRS-a Reportaže iz kulture, koje na sedmičnom nivou u javnosti pružaju uvid u presjek domaće produkcije iz kulture.
Festivali kulture i umjetnosti, posebno oni filmski, kao najatraktivniji medijski sadržaj zauzimaju dobar dio prostora u tim emisijama. Oni su zbog obilja onoga što nude na jednom mjestu najčešći fokus medijskih izvještaja.
U vrijeme festivala mediji u većoj mjeri izvještavaju i intervjuišu, dok su sadržaji iz redovnih godišnjih repertoara predstava, izložbi, književnih promocija, filmskih premijera i ostalih kulturnih dešavanja zanemareni. Ono što im je zajedničko jeste uglavnom odsustvo kritičkih problematiziranja sadržaja – u pitanju je prenošenje svega onoga što se čini relevantnim u smislu događaja u kulturi, dok književna, teatarska ili filmska kritika nisu prisutne kao redovni segmenti kojima se pruža prostor.
Naravno, ni u kom smislu ne treba podcijeniti potrebu da se javnost informiše o najvažnijim aktuelnostima iz svijeta kulture i umjetnosti u vidu razgovora i izvješataja sa događaja, ali da bi se stvorila ukupna slika onoga što jeste produkcija, nužno bi bilo ponuditi i jasan kritički stav o tim temama. Ako pogledamo javne servise u regionu, vidjećemo da oni u okvirima svojih kulturnih redakcija na sedmičnom nivou nude kritičke analize sadržaja, da se u širokom luku raspravlja o teatarskim, književnim, muzičkim ili filmskim događajima.
Festivalizacija na ne kritika
Printani mediji ne odstupaju u svojim suštinskim linijama od onoga što važi za javne televizijske emitere. Imamo li na umu da su u BiH prestali sa radom svi relevantni sedmični magazini koji su u godinama prije donosili sadržaje koji su više od dnevne vijesti o nekom događaju ili djelu iz oblasti kulture, onda nam postaje jasnije zašto je sve primjetnije odsustvo kritičarskog diskursa u polju umjetnosti i kulture.
Pored dodatka o kulturi KUN u dnevnom listu Oslobođenje, u kojem se kontinuirano još objavljuju književne, teatarske i filmske kritike, nijedan od printanih medija u BiH danas nema prostor za kulturu van okvira dnevnih bilježenja onoga što jesu najaktuelniji događaji i najave događaja u kulturi. Stranice za kulturu u printanim medijima svedene su na jednu do dvije strane koje u većini slučajeva bivaju ispunjene najavama događaja i kratkim izvještajima sa događaja, uz povremene intervjue sa akterima.
Sve to je daleko od sistema i potrebe da se dublje i sa više pažnje posveti revalorizaciji svakodnevnog rada iz oblasti kulture, van dana kada su posrijedi najznačaniji festivali kulture. Ukoliko se izvještavanja o kulturi svode samo na pitanja festivalizacije, odnosno medijski najvidljivijih događaja, onda ono što je mimo toga ostaje u nedovoljnom smislu obrađeno, ne daje mu se onaj prostor koji u stvarnom smislu zaslužuje.
Suština bavljenja kulturom i umjetnošću, pored svih drugih stvari, jeste javni odjek tog posla, ali kada kažem javni odjek ne mislim na puko bilježenje i prenošenje sadržaja koji je predstavljen, nego na njegov kritički odjek. Neosporno je da je važno da vijest o određenom događaju stigne do publike, ali da bi produkcija kulture imala svoj smisao, ona mora biti predmet analize koja iskoračuje iz tih okvira. Da bismo znali šta zaista jeste uspješno a šta manje uspješno, nužno je postojanje javnih filtera koji određuju onaj stvarni meritum estetske vrijednosti.
Volonterski rad i aktivistička želja
Položaj kulture unutar našeg javnog prostora u smislu kritičke revalorizacije događaja i djela sveden je pak na individualna pregalaštva onih pojedinaca koji imaju osjećaj i potrebu da daju nešto više od pukog agencijskog prenošenja informacija, uzimanja izjava ili intervjuerskog osvrtanja. Taj vid bavljenja kulturom biva sve marginalizovaniji. Jako mali broj medija uopšte ima jasnu strategiju sistematskog tretiranja tema iz ove oblasti. Redakcije kulture unutar medija svode se na sve manji broj novinara koji se ne mogu u onom suštinskom smislu posvetiti radu na kreiranju sadržaja koji su više od cirkularnog objavljivanja PR saopštenja. Izuzetak, u tom pogledu, predstavljaju specijalizirani časopisi, elektronski mediji ili portali kao što su INSAM journal, Izvan svake kontrole.com, Strane.ba, Dunjalučar.ba, Filmofil.ba ili newsleter stranica izdavačke kuće Buybook, koji nastoje u kritički relevantnom smislu vrednovati umjetnička djela i kulturnu produkciju.
Primijetno je pri tome, ako izuzmemo teatarsku kritiku koja nastaje tokom festivala MESS za potrebe web stranice festivala, odsustvo teatarske kritike i medija koji su specijalizirani u ovom polju, te, posebno, relevantne kritike likovnih umjetnosti koja izlazi iz obzora naručenih kustoskih tekstova. No, i ti vidovi pisanja uglavnom su plod volonterskog rada i aktivističke želje da se da neki segment više u vrednovanju aktuelnih kulturnih i umjetničkih kretanja. To je i zbog činjenice da je sve manje redakcija koje unutar svog redakcijskog menadžmenta njeguje profilisane autore koji su usko specijalizovani za praćenje kulturnih i umjetničkih kretanja i fenomena, odnosno da se prostor za kulturu i umjetnost svodi na izvještavanje o onome što su mainstream događaji, posebno u vrijeme festivala, dok se one druge teme, koje čine jednu kulturu zaista živom, svode na opisane vidove pristupanja.
Radi se suštinski o razumljivim posljedicama odsustva interesa da se unutar medijskih struktura njeguje prostor za kulturu kao nešto zaista društveno važno i potrebno, posebno imamo li na umu fakt da je kulturno novinarstvo kao takvo posljednje na listi onih strukovnih djelatnosti koje omogućava egzistencijalnu sigurnost i neometanu posvećenost radu. Na fonu toga mislim prije svega da biti autor unutar kulturne redakcije danas u našim okvirima jeste rijetkost, postalo je uobičajeno da je bavljenje kulturom samo jedna od djelatnosti u okviru šireg dijapazona novinarskog posla. Teško da će vas neko u datom stanju stvari angažovati samo kao autora rubrike o kulturi, odnosno da će u opisu vašeg posla biti isključivo bavljenje kulturnom i umjetničkom produkcijom.
Ne može svaka knjiga biti najbolja
Također, u situacijama sve manje javne brige za kulturne institucije kao takve, za kulturu u cjelini, medijsko bavljenje kulturom samo je još jedno nedonošče naše društvene i kulturne realnosti. Ona i jeste, po svim svojim pokazateljima, slika jedne opšte zapostavljenosti onih segmenata društva koji bi morali biti noseći stubovi svake misli o budućnosti i razvoju.
Tamo gdje se kultura i njeni raznorodni umjetnički izrazi ostavljaju, sa jedne strane, na milost i nemilost tržištu i tržišnoj isplativosti, a sa druge strane predstavljaju onaj neželjeni teret u budžetskim stavkama, imamo stihijsku situaciju i nebrigu, koja se jednako reflektuje na cjelokupnu produkciju, bila ona vezana za kulturu u smislu produciranja sadržaja, bilo na njene medijske pandane.
Prosto, jedno vuče drugo, a stagnira društvo u cjelini. Jer bez aktivnog rada na polju kulture, u najširem njenom dijapazonu, nema rezultata koji oplemenjuju i koji u onom obrazovnom i intelektualnom smislu stvaraju atmosferu za vrijednosti zasnovane na humanističkim i etičkim načelima. Zato kada se pitamo zašto su reality programi i druge vrste sličnog sadržaja neprikosnoveni u svojoj prisutnosti u oblikovanju generacija koje dolaze, trebamo pogledati na kojem nivou stoji naša cjelokupna kultura, koliko je zapostavljena i ruinirana.
Iznimno je mali broj medijskih priloga koji se problematski bave kulturnim politikama, kritičkom revalorizacijom produkcije i tokova u kulturnom polju. Danas imamo tekstove i sadržaje koji se bave kulturom bez one suštinske kritičnosti, bez dubinskog uranjanja u sadržaj, njegovog praćenja i sagledavanja u kontekstu globalnih kretanja, ali i njegovog sagledavanja u obzorima lokalnih prilika.
Često se govori da kritika kulturnih i umjetničkih sadržaja ne postoji, da nema stvarnih odjeka na ono što se producira. Ali ako imamo na umu da je ta vrsta kritike i analize svedena na čisti entuzijazam nekolicine onih koji još vide neki smisao u takvoj vrsti izraza, onda je posve jasno zašto nema nekog šireg vrednovanja i merituma šta je zaista uspjelo a šta manje uspjelo.
Izuzmemo li autore kao što su književna i filmska kritičarka Ivana Golijanin, teatarski kritičari Mirza Skenderagić i Mladen Bićanić, filmski kritičari Sead Vegara i Branislav Predojević, jako je malo onih koji u realnom vremenu nude ovu vrstu stalnog kritičarskog osmatranja recentnih djela. Naravo, ne treba podcijeniti ni druge autore koji svoje priloge pišu povremeno, u okvirima književnih, teatarskih ili filmskih festivala. Međutim, da bi se zaista imala stvarna slika onoga što je umjetnička i kulturna produkcija, potrebno je znatno više želje i ulaganja, odnosno stalnog prisustva i rada.
Polje kulture je dinamičan prostor koji podrazumijeva neprestano propitivanje svega onoga što dolazi do krajnje publike. Kritički rad u medijima zahtijeva kontinuirano i nesmetano praćenje recentnih zbivanja i mogućnost da se tome zaista bude posvećeno kao primarnoj djelatnosti. Sve drugo sužava prostor kvaliteta i mogućnosti da se dođe do stvarnih i istinitih vrednovanja, koja će nam dati jasnu sliku onoga što su dobre i loše strane jedne cjelokupne kulturne dinamike.
Ukoliko je u medijskom prostoru svaka knjiga, svaki film, svaka predstava, svaka izložba, najbolja, najuspješnija, onda nemamo stvarnu sliku stanja, niti onaj nužni dijagram po kojem možemo razlikovati uspješno od manje uspješnog, ono što je velikih dometa od ono što se uklapa u prosjek.
Da bi kultura išla naprijed, da bi se u estetskom smislu razvijala, ona mora imati svoju stvarnu javnu revalorizaciju i biti izložena propitivanju. Samo tim putem do publike dolaze one najbolje stvari, a kulturni poslenici se, uslovno rečeno, time primoravaju da budu što kreativniji i inventivniji. Ako toga nema, onda je i svako loše djelo remek-djelo.
Želite sedmični pregled vijesti, analiza, komentara i edukacija za novinare u Inboxu Vašeg e-maila? Pretplatite se na naš besplatni E-bilten ovdje.