Uvrede i prijetnje dobija zbog tekstova koji se bave ratnom prošlošću i propitivanjem dominantnih političkih narativa u društvu.

foto: Mediacentar Sarajevo

Iako i dalje dobija prijetnje smrću, Dragan Bursać ih ne prijavljuje sigurnosnim i pravosudnim institucijama. Kaže kako je to odlučio nakon što mu se javio čovjek koji mu je godinu ranije prijetio i čiji je identitet bio poznat policiji i tužilaštvu, i poručio mu kako su prijave uzalud.

„Poslao mi je poruku nakon godinu dana od prijave: 'Bursać, eto vidiš da nema ništa od toga“, prisjeća se ovaj 44-godišnji banjalučki novinar. „Ja sam odustao. Ja to više ne želim raditi. Ja od aprila 2018. više ništa nisam prijavio. Dobivam ja, zovu me po službenoj dužnosti da li ću prijaviti. MUP je meni 3-4 stvari rekao da je razotkrio, prebacio na tužilaštvo i to je crna rupa tu, nema feedbacka. Što ja, što po službenoj dužnosti, mislim da ima nekih 15-tak prijava za prijetnje smrću“.

Bursać je često na meti kritika, uvreda i prijetnji smrću zbog tekstova u kojima kritikuje vladajuću politiku u Republici Srpskoj, ali i dominantne narative, posebno one vezane za rat u BiH 1992-1995.

Dijalektičara – kako mu je nadimak na društvenim mrežama – prate desetine hiljada ljudi i on i njegova porodica su do sada zbog njegovih tekstova i stavova bili na meti različitih negativnih komentara, uvreda i prijetnji, a upozoreni su i da se sklone van grada.

Prvi put kada mu je neko direktno prijetio smrću, prisjeća se, bilo je na redakcijsku adresu online portala Buka gdje je ranije radio. Bila je to, kaže, poruka poput „naćemo te, ubićemo te – ništa kreativno“.

Istraživanje tema o kojima se ne govori u društvu i stavovi i pitanja koja propituju prošlost i diraju u nacionalne i etničke identitete dominantne većine, izbor je koji je svjesno napravio, kaže Bursać. I zbog toga je izložen, između ostalog, i čestim napadima – od psovki i pogrdnih imena do otvorenih prijetnji smrću.

Propitivanje ratne prošlosti

Rođen 1975. godine, Bursać je odrastao u Bosanskom Petrovcu. Od 1989. godine živi u Banjoj Luci gdje dvije godine ide u gimnaziju. Porodica ga zbog rata šalje u Srbiju – u Sremskoj Mitrovici je završio srednju školu, a u Novom Sadu upisao Filozofski fakultet. Kao 20-godišnjak je mobilisan u Vojsku Republike Srpske, a posle rata se vraća u Novi Sad i završava studije. Nekoliko godina kasnije, nazad je u Banjoj Luci i od 2002. godine počinje da radi kao novinar na gradskom radiju. Tokom tri godine koliko su objavljivani njegovi radijski prilozi, izvještavao je o infrastrukturnim projektima u gradu, lokalnim problemima i dnevnim događajima. Kaže kako je i tada bilo neslaganja s redakcijom oko pojedinih tema o kojima je želio pisati i za koje se sve više počeo interesovati.

„Bilo je tu raznih tema koje se nisu uklapale u dominantne politike. Pa jedna od prvih priča koju sam počeo je 12 beba“, prisjeća se Bursać priče koju je, kako kaže, pratio 15-tak godina. Na početku rata, 1992. godine, na odjeljenju za intenzivnu njegu u banjalučkom porodilištu zbog nedostatka kisika za potrebni tretman, umrlo je 12 novorođenčad.

„To je poslužilo kao osnova da se pokrene akcija Koridor oslobađanja odnosno spajanja zapadnog dijela RS sa istočnim. Ali niko nije objasnio zašto nije bilo kisika. I onda sam malo kopao i našao da je kisik bio stigao, iz tri pravca. Ali iz sva tri pravca se kisik gubi“, kaže on i dodaje da nije bilo prostora za takve priče na radiju, pa je počeo da sarađuje sa portalom Buka, danas jednim od najčitanijih informativnih online medija u BiH.

Kada pogleda novinarstvo u Republici Srpskoj u posljednjih 20-tak godina, Bursać izdvaja nekoliko dominantnih tema u medijima i kaže kako se od 2002. do 2006. izvještavalo o ekonomskom progresu, do 2010. o ponovnoj nacionalnoj hegemonizaciji, a od tada se govori o budućim ratovima i prošlosti.

„Sad ja ne znam je li to progres ili regres. Progresom smo trebali da se bavimo 1996-2002., masovnim grobnicama, ratnim zločinima“, kaže on. „Priča o 12 beba me uvukla nazad u 1992. godinu. I više sam se počeo baviti prošlošću“.

Bavljenje temama suočavanja s prošlošću, ratnih trauma, ratnih zločina i heroja rata, ono je o čemu Dragan Bursać piše i zbog čega je i dobio European Press Prize za 2018. godinu. Pisao je o masovnoj grobnici Tomašica, o Srebrenici, o masakru na Markalama, i ispitivao postojeće narative u Republici Srpskoj koji negiraju zločine nad nesprskim stanovništvom koji su se desili na tim mjestima.

„Sve više sam se bavio tim temama, a sve više se pojavljivalo ljudi koji su bili zaštitnici ćutnje“, prisjeća se. „To je bio skriveni narativ u RS koji niko nije potegnuo. I onda je to počelo. Razne ideje, ljudi, prijetnje“.

Iako su prijetnje stizale i ranije, prvi put je lično prijavu zbog prijetnji smrću napravio nakon teksta “Slavi li Banja Luka srebrenicki genocid“. Do tada nije ozbiljno shvatao opasnosti onoga čime se bavi. Tada je pretragom na internetu pronašao i one kojih nije ni bio svjestan – od početka njegovog bavljenja novinarstvom postojale su diskusije na internet formumima kako ubiti Dragana Bursaća i šta uraditi ako ga sretnete usred noći – uraditi palicom ili nešto kreativnije.

„Bilo je na javnim mjestima, priđe mi pijan čovjek i kaže izdajniče. Gazde pojedinih ugostiteljskih objekata dešavalo se da me ne prime. Ali nisam to nešto doživljavao… bilo je ovako, dok nisu počele ozbiljne prijetnje smrću na društvenim mrežama“.

„Onog trenutka kad sam se 'prebacio' na osvjetljavanje ratne prošlosti, i neposredne poratne prošlosti, to može biti period 2012. godine, tad su krenule prave prijetnje i to od ljudi koji su u tom trenutku meni virtualno aplaudirali. Oni su imali ovakav doživljaj: ako ja napadam vlast RS-a koja je SNSD jednako ja sam SDS, u principu ideološki SDS i SNSD jednaku neo-četničku ideologiju imaju. I onda kad sam krenuo da javno raskrinkavam tu ideologiju i odnos njihov prema prošlosti, odnos prema žrtvama, nesrbima najčešće, zapravo te maske su pale. Vidite da je to jedna gore mala skrama pristojnosti, a da je ispod jedno ideološko zlo koje apsolutno ne prihvata drugo i drugačije mišljenje. To ide od ignorancije, do prijetnji“, smatra Bursać, danas kolumnista Al Jazeere Balkans i portala Radiosarajevo.

„Ta tranzicija moja sa ukazivanja na neke komunalne nedostatke, pronevjere novca za javne nabavke, nikom to ne smeta, nisam nikad dobio prijetnju, ali ovo kad su u pitanju ratni zločini, genocid, ideologije koje su dovele do rata, i koje održavaju ovakvo stanje anksioznosti socijalne, onda su nastali problemi“.

Poput optuženika

Dok je prijavljivao prijetnje policiji, prisjeća se kako je izgledao taj proces i koliko je vremena oduzimao. Navodi primjer prijetnji od prije nekoliko godina koje je dobio preko interneta od osobe koja je pronađena preko IP adrese, i koja je pristupila iz Banje Luke, preko servera u Danskoj.

„Zovu me u MUP, kažu da su našli tu osobu i kaže mi ovaj jedan tamo (policajac, op.a.), 'ma fin je on momak', kaže bih li ja potpisao izjavu o oprostu. Kažu mi ime i prezime čovjeka, i da ga ne gonim. Nagovaraju me policajci da oprostim. Onda sam izguglao, vidim neka srpsko-ruska priča, neka Putinova slika, nisam puno skrolao. Ime i prezime ništa mi ne zvoni. I potpišem… smuntali su me policajci“.

Uzevši da je Banja Luka grad gdje su se građani na posljednjem popisu većinom izjasnili kao etnički Srbi, i gdje većina političara i mainstream medija stoji u odbrani svega što se desilo pod Vojskom Republike Srpske tokom rata, uključujući i zločine presuđene u Međunarodnom krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, pitanja koja postavlja Bursać u svojim tekstovima nisu jednostavna i izazivaju bijes mnogih koji ih čitaju.

„Ja dajem iskaz u policiji, da li Banja Luka slavi srebrenicki genocid, kod njih stoji slika Mladića“, kaže Bursać opisujući jednu od kancelarija policije u kojoj je bio da prijavi prijetnje.

„Uvijek se dešavalo kad ja dođem tamo da sam ja tu prvooptuženi, da sam ja tu element koji nešto nije… kao šta si ti tu sad došao. Nije dosta što moraju raditi po službenoj dužnosti, nego sam i ja još došao.“

„To je otvoren prostor, kao u pošti, ljudi prolaze. Recimo onda moram govoriti glasnije. Šta ste ono rekli da je Mladić? Zločinac. Šta ste napisali? Zločinac. A, da, zločinac. I onda se pola ljudi okrene tako da je ono… ko te tjer'o da izazivaš dobre građane. Da provociraš.“

Ovaj novinar i kolumnist i dalje dobija prijetnje, ali ih ne prijavljuje. Kaže kako policija uradi svoj posao kako treba, ali da sve što nađu ako i proslijede tužilaštvu, tu ostaje.

Za njega je najbolja zaštita javnost pa tako javno obznani kada dobije prijetnje. Ipak, smatra da je prepušten rulji na linč.

„Nikad nije bilo nijedno suđenje, nikad me niko nije zvao. Nikada mi zvanično, presuđeno, niko nije prijetio“, kaže Bursać. „Mislim da ti ljudi čekaju da se meni nešto desi pa da kažu da su imali nešto…“

__

Članak je nastao u saradnji sa novinarskim mrežama organizacija SEENPM i IFEX, kojih je Mediacentar Sarajevo član.
___