Prvo su bili telali/glasnici, potom novine, leci i telali, onda radio, televizija, film, i na koncu različiti internet „botovi“. Teško je zapamtiti sva imena za ljude bez lica i često lažnog identiteta koji imaju zadatak širiti određena politička, vjerska, konzumeristička i ina ubjeđenja. U okviru modernih marketinških agencija, postoje odjeli ili cijele male vojske onih koji „bacaju“ informacije na društvenim mrežama i imaju isti zadatak kakav su nekad imali leci. Tako da iako se na prvu čini da je propaganda (lat. propagare - rasprostraniti) produkt modernog vremena, organizovano širenje ideja, usmenim ili pismenim putem, s ciljem oblikovanja javnosti, zapravo postoji od davnina. Prema nekim autorima čak od dvije hiljade godina prije nove ere. Mijenjao se medij i djelimično funkcija, koja je prvobitno bila informisanje javnosti a tek potom je propaganda postala ubjeđivačka. Postoji uzročno-posljedična veza između socijalnog i tehnološkog razvoja društva i propagande a Sardar Ziauddin u knjizi Evolution of Advertising kaže da ništa tako „dobro ne ilustruje historijski razvoj u XX stoljeću kao propaganda i putevi kojima se ona kretala“.     

Mreža i(li) letak 

Slijedeći zaključak Ziauddin-a, zanimljivo je čitati zadnje stoljeće u Bosni i Hercegovini, kroz mozaik sastavljen od dostupnog propagandnog materijala. U štampi tog vremena nerijetko se spominje telal ili telali i to u kontekstu prijenosa informacija. Njihov zadatak bio je da od onih koji su u poziciji moći (danas bismo ih nazvali zakonodavnim i izvršnim vlastima) prenesu informaciju do naroda. Nekada su to bile licitacije, nekada obavijesti od cara. I prema nekim pisanim tragovima esnaf telala na prostoru Balkana zadržao se do Drugog svjetskog rata. U Sarajevu se i danas ulica nedaleko od Vijećnice zove Telali. U lecima na bosanskom jeziku, koji se nalaze u bogatom arhivu Gazi Husrev-begove biblioteke u bosankohercegovačkoj prijestolnici, oslikava se politički ambijent između dva svjetska rata.

Za razliku od današnjeg interneta, koji koristi i do 80 posto stanovništva Bosne i Hercegovine, treba imati na umu da je prema popisu iz 1931. godine, u Kraljevini Jugoslaviji – čiji je dio bila i BiH, bilo pismeno 51,5 posto stanovništva. U obzir treba, ipak, uzeti i to da je korišteno četiri do pet pisama – arapsko, arebica, bosančica, ćirilica i latinica, te da dolaskom Austro-Ugara preko noći dosta stanovništva je zvanično bilo nepismeno jer nisu znali posljednja dva pisma. Samim tim utjecaj štampe i letaka u to vrijeme bio je ograničen na one koji znaju čitati ali i aktivno sudjeluju u javnom životu čaršije.

Leci su nerijetko bili prilično dugi, a iz samog teksta evidentno je da su se upravo posredstvom njih vodili etički (zanimljiv je jedan letak u kojem se pozivaju muškarci na skup na kojem će razgovarati o sveprisutnijem ženskom nemoralu) ili politički ratovi. Za potonje dobra ilustracija je letak Šukrije Hadži Hamzića, trgovca i špeditera iz Priboja, iz kojeg se vidi da je posrijedi odgovor i demanti na letak koji je prije toga „rasuo“ izvjesni Hasan Rebac. Upravo navedeni dokument sadržinom podsjeća na ono što smo u nazad nekoliko decenija u rubrikama reagiranja ili polemičkih poligona, imali priliku vidjeti u novinama. Danas „dijaloge“ slične navedenom vidimo uglavnom na društvenim mrežama među različitim oponentima. S bitnom razlikom da su nekada optužbe među suprotstavljenim stranama bile uglavnom političkog ili vjerskog karaktera.

Narodu su se sarajevskom obraćali svi pa je u arhivu moguće naći letke podrške Mehmedu Spahi, pozive da se glasa za njega, onda i osude. Slično je i sa vjerskim liderima. U jednom letku koji opet nije potpisan personalno već kao „muslimanska inteligencija“ piše: „Znate li, šta to znači kada Dr. Stojadinović kaže: 'Sloga muslimana i pravoslavnih u Bosni i Hercegovini jest najveća sreća!' Znate li, da je to huškanje muslimana protiv Hrvata katolika? Znate li, da je to politika austro-mađarskog imperijalizma, koja se drugačije zove: 'zavadi, pa vladaj?'“ Na koncu citiranog letka poziv je da se glasa za „opoziciju, koju predstavlja lista Dr. Vlatka Mačeka“.

Jedan od letaka iz vremena vladavine NDH sljedeće je sadržine: „Građani! U vrijeme dok se hrvatski narod poštenom  borbom brani za svoju državu i slobodu, njegov zakleti neprijatelj poduzima sve da ga unesreći i uništi. Horde pljačkaša i ubojica koje su posebno u Istočnoj Bosni poklale na tisuće naših nevinih žena i djece, ostavile su za sobom pustoš i garišta, promijenile su sada znakove i pod petokrakom zvijezdom dolaze poput vukova u jagnjećoj koži traže nove žrtve...“ Dalje se u letku, koji ne potpisuje niko, navode imena pripadnika „protudržavnih organizacija“ osuđenih na smrt.

Letaka u navedenom arhivu je mnoštvo. Oni su među narod razasipani sa više strana. I pokatkad se suštinom i porukama prema recipijentima ne razlikuju od današnjih u predizborno vrijeme ili druge dnevno-političke svrhe. Poslije Drugog svjetskog rata predstavnici novih vlasti letke su koristili u političke svrhe ali (u)rađena je i velika propaganda na isti način u svrhu opismenjavanja.

Propaganda, glasine i vijesti

Razvoj tehnologije, naročito interneta, za posljedicu ima da do svakog pojedinca dopire ubjeđivačka propaganda koja najčešće nadglasa informacije. Najplastičniji primjer, koji je promatrao cijeli svijet jesu protesti 2010. godine u Tunisu gdje je započelo takozvano Arapsko proljeće. Posredstvom interneta svijet je promatrao šta se dešava i činilo se prosječnom čovjeku da se mijenja cijeli jedan svjetski poredak. Četiri godine nakon navedenih događaja, u intervjuu za Al Jazeeru Balkans višestruko nagrađivani fotoreporter Reutersa, Damir Šagolj, objasnio je da imamo dojam da se u svijetu više ratuje jer „mi puno više pričamo o stvarima koje se dešavaju na drugim dijelovima zemaljske kugle, jer su nam informacije dostupnije. Promijenilo se to da mi svi sada znamo šta se dešava u Kini, Burmi... Sve je to postalo dio jedne velike priče.“ 

U prilog navedenoj tvrdnji je izvadak iz teksta objavljenog u Kalendaru za 1930. godinu Novo vrijeme pod naslovljenim Poslije svjetskog mira još 18 ratova. "'Mir na zemlji' parola je svih internacionalnih sastanaka, a naročito vijećanja Saveza Naroda u Ženevi. Ali ako čovjek baci pogled na minulih 10 godina doćiće do jednog strašnog rezultata, koji nama kaže, da je to kratko vremensko razdoblje, koje je bilo posvećeno svjetskom miru na čemu su radili najmudriji državnici našega vremena ipak ispunjeno krvlju i zveketom oružja. U tom vremenu naime vođeno je ništa manje nego 18 ratova, koji su bili dosta krvavi i ne baš neznačajni, ali je čudnovato da im svjetska kronika nije posvetila dovoljnu požnju." I u nastavku teksta je opis ratova: rat Bjelo-Rusa protiv Sovjeta, Poljsko-Galicijski, Afganistanski rat, Grčko-Turski, Poljsko-Ruski, provala Poljaka u Litvu, drugi Grčko-Turski, Tursko-Armenski, Gabriele d' Annuzio zauzimlje Rijeku, Poljsko-Njemački, treći Grčko-Turski itd. Od 1925. borbe u Maroku, Sirija gori, u Arabiji se vodi čitav niz ratova, sukob Kine s Rusijom, Bolivija protiv Paragvaja itd.

Ako sučelimo dva posljednja primjera – Arapsko proljeće i 18 ratova nakon „svjetskog mira“, ili tome još dodamo agendu ratova nakon Drugog svjetskog rata, nameće se zaključak da malog čovjeka propaganda velikih geopolitičkih sila puno ne dotiče. U suštini ne mijenja narativ koji je vidljiv u lecima prije Drugog svjetskog rata, a danas je prepoznatljiv i u propagandi kojom su izloženi posredstvom novih medija.    

___