Intervju sa Nermom Jelačić, šeficom Outreach programa pri Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). 

Nerma Jelačić radi kao šefica Outreach programa pri Međunarodnog krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) od 2008. godine kao prva osoba sa tih prostora na tako visokom mjestu u Tribunalu. Prije odlaska u Haag, Nerma je u Sarajevu osnovala nevladinu organizaciju Balkanske istraživačke mreže  (BIM) u sklopu koje je pokrenula web portal Justice Report, specijaliziran za izvještavanje o procesima protiv optuženih za ratne zločine pred domaćim sudovima. Do povratka u BiH, 2003. godine, radila je za niz medija u Velikoj Britaniji, gdje živjela od 1992. godine kada je morala napustiti rodni Višegrad. Od njenog dolaska u Tribunal, ova institucija postala je otvorenija za medije, ali i široku javnost, te je pokrenut niz programa u regionu koji imaju cilj da približe stanovnicima zemalja nastalih nakon raspada Jugoslavije rad MKSJ i ustanovljene činjenice.

Koja je danas uloga Outreach programa, u odnosu na onu 1999. godine kada je osnovan, i koliko se ta uloga mijenjala tokom godina?

Danas je uloga Outreacha važnije nego ikada i to zbog toga što se mandat Tribunala bliži kraju. Većina suđenja je također pri kraju, a među njima su neka od najvažnijih od osnivanja institucije jer se desilo da su najvažnije osobe, najviše rangirane, posljednje uhapšene i prebačene u Haag. Tako da je manje aktivnosti u sudnicama, ali naša vizija je da bude više aktivnosti u zemljama bivše Jugoslavije.

Za razliku od 1999. godine, sada na raspolaganju imamo više činjenica sa kojima možemo ići u javnost, u zajednice koje su direktno pogođene, ili na bilo koji način bile uključene u zločine, i objašnjavati šta se ovdje dešavalo i zašto je to važno. Samim tim se i mandat Outreach programa promijenio. Uspostavljen je sa zadatkom da objasni mandat Tribunala, ulogu i procedure.  Ali, smatram da je vrijeme za to davno prošlo i sada je trenutak da se govori o činjenicam, presudama, svjedocima, zločinima...

Outreach nije okrenut samo ka medijima nego ka širokoj javnosti. Kako se razlikuje vaš rad sa ove dvije kategorije?

Outreach i jeste uglavom okrenut prema drugim grupama, ali radimo i sa medijima kroz naš press ured. Tu radimo na obučavanju novinara da koriste, recimo, bazu podataka koju haški Tribunal ima, a koju jako malo novinara iz zemalja bivše Jugloslavije koristi.

No, većina naših aktivnosti su sada usmjerene na mlade, žrtve, akademske zajednice, i to u mjestima gdje su zločini počinjeni. U suštini, naš rad postaje malo više grassroots, uz nove generacije i akademsku zajednicu.

Na kakve reakcije nailazite u tom dijelu vašeg rada, kakva pitanja dobijate, šta je ono što ih interesuje i što nisu znali o Tribunalu?

Indikativno je, ove godine to stvarno možemo reći jer imamo istraživanje, kako ljudi malo znaju o Tribunalu. Često i ono što znaju je pogrešna percepcija u kojoj se oslikava, na neki način, ono što se vidi u medijima ili čuje od domaćih političara. Znači mladi uglavnom to ponavljaju jer su tu izvori informisanja, ne samo o Tribunalu, nego i o ratu, kao i o važnosti suočavanja sa prošlošću. Ako uzmem recimo Bosnu za primjer, išli smo u srednje škole u Foči, Prijedoru, Višegradu, Brčkom, Travniku...- znači gradove koji su vezani za naše sudske predmete. I interesantno je da dosta mladih ljudi sa kojima smo razgovarali, nakon prezentacije i debate, promjene mišljenje, kažu da žele da se nastavi govoriti o značaju Tribunala. I to je vrlo važan pokazatelj. Vrlo je važno da postoji ta volja sa njihove strane. Mnogi nisu znali za zločine koje su počinjeni u njihovoj zajednici, nisu imali priliku da se o tome informišu, i koriste ovu priliku nakon da postavljaju pitaju.

Razmišljamo o važnosit medija i uticaju i moći koji imaju u našim društvima, i to na osnovu onog ne samo što čujemo od mladih, nego i što vidimo iz anketa. Jer sve one percepcije,  da je Tribunal protiv jednog naroda ili da Tribunal ubija svjedoke ili optužene, ili koje druge pogrešne percepcije, su ono što je došlo iz medija, i onda se to ponavlja u javnosti. To pokazuje koliko je važna ta uloga medija i koliko ima prostora za napredak.

Moram da kažem da je bilo i onih mjesta gdje je reakcija bila prilično negativna i ostala je takva. Sretali smo se sa djecom od 16, 17, 18 godina koji su na naše upitnike nakon prezentacije pisali imena optuženih ratnih zločinaca kao svojih heroja.

Kada su mediji u pitanju, kakva je njihova uloga u suočavanju sa prošlošću i pružanju informacija o Tribunalu i odlukama koje su donešene tamo?

Razmišljamo o važnosit medija i uticaju i moći koji imaju u našim društvima, i to na osnovu onog ne samo što čujemo od mladih, nego i što vidimo iz anketa. Jer sve one percepcije,  da je Tribunal protiv jednog naroda ili da Tribunal ubija svjedoke ili optužene, ili koje druge pogrešne percepcije, su ono što je došlo iz medija, i onda se to ponavlja u javnosti. To pokazuje koliko je važna ta uloga medija i koliko ima prostora za napredak.

Ne želim da kažem da mediji uvijek izvještavaju o Tribunalu pristrasno i neprofesionalno, ali sigurno je da neki rade baš tako, dok drugi to rade ili sporadično ili površno i onda se stvara jaz između onog što se ovdje dešava i što građani razumiju.

Da li se onda, na osnovu ovog što ste rekli, može zaključiti da je u region još uvijek prilično jaka politička propaganda u medijima ili je problem neprofesionalnosti?

Lično smatram da je u pitanju propaganda koja i dalje ima veliki uticaj na način kako se pokriva rad Tribunala. To se može vidjeti nakon svake izrečene presude. Uz to, tu su i  tragovi propaganda koja je postojala prije i koja je ostavila neke stavove iza sebe u naslijeđe. Znači način na koji se intrerpretiraju te presude i na neki način osuđuju tri minute nakon što su izrečene, što je nemoguće jer novinari nisu stigli ni pročitati presudu u tom trenutku. Tako da postoji ta propaganda. A to se vidi i iz izjava nekih političara koji komentiraju rad Tribunala, i naravno da se njihov glas mnogo dalje čuje nego od jednog pravosudnog tijela koje je udaljeno od same zajednice.

Kada ste počeli raditi u Outreach programu Tribunala, koliko ste mogli naučiti na eventualnim greškama koje su učinjene prije? Možete li danas reći šta je možda moglo, ili trebalo, biti drugačije urađeno, da bi umanjila ta propaganda?

Pa to je pitanje stvaranja neke ravnoteže jer Outreach programi, bilo gdje, su prije svega dio pravosudnog sistema koji su, koliko god su se u ova moderna vremena otvorili sa kamerama u sudnicama koje snimaju, sa internet streamingom, elektronskim dokumentima koji su dostupni i slično, i dalje postoji to neko ustručavanje. U suštini, pravnici smatraju da svako ima pravo da kaže svoje mišljenje. Tako da ako imamo primjere negiranja, revizionizma i slično, pravnici su smatrali da svako ima pravo da iznese svoje mišljenje, a da je Tribunal sve rekao u dokumentima i presudama. Mi naravno znamo da ne možemo očekivati od običnog građanina, a ne znam ni mnogo novinara, da čitaju presude koje prelaze nekada i 1000 stranica. Zato je bitno naučiti kako te “poruke” da se uobliče u jezik koji široka javnost razumije, ali i da Tribunal mora biti prisutan i kada se kritikuje njegov rad, zaključci i presude.

Pravnici smatraju da svako ima pravo da kaže svoje mišljenje. Tako da ako imamo primjere negiranja, revizionizma i slično, pravnici su smatrali da svako ima pravo da iznese svoje mišljenje, a da je Tribunal sve rekao u dokumentima i presudama. Mi naravno znamo da ne možemo očekivati od običnog građanina, a ne znam ni mnogo novinara, da čitaju presude koje prelaze nekada i 1000 stranica. Zato je bitno naučiti kako te “poruke” da se uobliče u jezik koji široka javnost razumije, ali i da Tribunal mora biti prisutan i kada se kritikuje njegov rad, zaključci i presude.

Međutim, poredeći sa tim ranim danima, Tribunal je napravio veliki korak shvativši da mora goviriti, koristiti moderne načine komuniciranja: pravljenje filmova, korištenje novih medija i platform... I to je greška na kojoj smo naučili da treba promjeniti svoj pristup, ali se može ići i dalje.  Naučilo smo i da je  važno ne samo imati outreach nego i inreach, odnosno da pojasnimo osobama koje rade u Tribunalu zašto je važno komunicirati, čak i kada se ti komentari ne tiču eksplicitno Tribunal. To je nešto što svaki outreach program mora imati u svom zadatku da bi reagova kada i kako treba.

Da li se izgubilo puno u tom periodu od 1993., kada je osnovan Tribunal, do 1999. godine kada je počeo sa radom Outreach program?

Pa mislim da je mnogo toga izgubljeno u tih šest godina. Zbog toga je Outreach stavljen u poziciju da nije mogao graditi imidž od početka u zajednicama bivše Jugoslavije, nego tek od 1999.. Zbog toga, i tako će biti do kraja, program će trčati da začepi rupe koje su ostale od propaganda koja je bila najjača u tim godinama, prvim nakon osnivanja Tribunala, kada su ratovi još bili u toku, i kada su na snazi bili režimi kojima se Tribunal kasnije bavio. To su stvari koje su ostavile rupe, to su ljudi koji su uticali na javno mnijenje i mišljenja generacija o tome šta ovaj Tribunal radi, kako to radi, zašto je uspostavljen i šta je utvrdio. Mi nikada nećemo moći u potpunosti ispraviti te greške jer ključne godine za svaku instituciju da se radi na izgradnji imidža su počeci.

Koliko su lokalni sudovi prihvatili ove vaše lekcije, i koliko su shvatili značaj komuniciranja sa širokom javnosti?

Mislim da uopće više nema pitanja da li je bitno ili ne biti otvoren prema javnosti za sudove koji rade sa ratnim zločinima - mora se biti otvoren prema javnosti! Naročito ako je riječ o sudovima koji se bave ratnim zločinima. Zato što su ti zločini nasljeđe koje će ostati budućim generacijama ukoliko se ne riješe na ispravan način i ako ljudi ne budu znali da je to riješeno i da su utvrđene određene činjenice, izvan svake razumne sumnje. To se ne može uraditi tako što se kaže “imamo dokumente i oni su pristupačni i ne moramo objašnjavati”; to se ne radi tako što kažeš “imamo svoje partnere pa mogu oni to da rade jer nije do suda ili tužilaštva”. Naravno da treba korisiti partnerske organizacije, ali one ne mogu ponijeti tu odgovornost nego sama institucija mora biti uključena. Zbog toga mislim da je na neki način propuštena prilika da domaći sudovi u region, najviše u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj, nauče lekcije na greškama haškog Tribunala. Jer 2004. ili 2005. godine, kada su osnivani ti sudovi, smo znali šta se treba raditi. Sada smo u nekoj situaciji da koračamo unazad, jer postoje zabrinjavajuće tendencije da procesi i presude budu skoro nedostupni za javnost, ili se radi readigovanje odluka,  ili se javnosti ne daje uvid u ono što se dešava u sudnici putem video snimaka ili stavljanja materijalnih dokaza na uvid javnosti, što u ovim predmetima od izuzetne važnosti. Koliko god bile važne presude, mislim da je još važnije što su svi ti dokumenti koji su uvršteni u dokaze, dostupni. Nažalost, to nije slučaj ni na jednom sudu u regionu.

U zemljama kao što je Njemačka, još uvijek postoje novinari specijalizirani da pišu o zločinima počinjenim u Drugom svjetskom ratu. Koliko je to bitno, ta specijalizacija, i da li kod nas ima takvih novinara, medija, sada?

Koliko god je organizovano obuka, a bilo ih je puno, ako se to uporedi sa kvalitetom izvještavanja na ovu temu, rezultati su katastrofalni. Jedan od razloga je što se novinarima ne dozvoli da se specijaliziraju kroz praksu. Jer nije moguće da novinar jedan dan prati suđenje, a onda neku drugi, pa zatim treću temu... Tako da nažalost mislim da ne postoje novinari koji znaju izvještavati na ovu temu.

Od ključne je važnosti da edukujemo novinare koji su sposobni da prate suđenja. Moraju se obučiti kako da prate suđenja, da pojašnjavaju pravne pojmove i slično. Isto tako je važno omogućiti medijskim kućama u region da dozvole novinarima da se bave tom temom, jer to je ono što nedostaje kod nas danas. Koliko god je organizovano obuka, a bilo ih je puno, ako se to uporedi sa kvalitetom izvještavanja na ovu temu, rezultati su katastrofalni. Jedan od razloga je što se novinarima ne dozvoli da se specijaliziraju kroz praksu. Jer nije moguće da novinar jedan dan prati suđenje, a onda neku drugi, pa zatim treću temu... Tako da nažalost mislim da ne postoje novinari koji znaju izvještavati na ovu temu. Postoje međunarodne organizaije koje sebi to mogu priuštiti, kao BIRN koji je specijaliziran da se time bavi, ili IWPR... Znači postoje neke agencije, ali to nije domaće medijsko nebo, to su nevladine organizacije, i na kraju krajeva to nije nešto što će trajati i nešto što doprijeti do šire javnosti, kao mediji koji bi se time zaista trebali baviti na odgovorniji način.

Tu vidimo i važnost uloge javnih servisa. Da li ijedan od postojećih u region uspijeva to raditi, redovno pratiti Tribunal i profesionalno izvještavati, i da li pokazuju interes uopće?

Koliko ja mogu upratiti, vrlo rijetko prate rad Tribunala. Kao šefica Outreacha mislim da je moja najčešća komunikacija sa RTS u Srbiji koji prati određene predmete, ali ne u srž. HRT prati samo predmet Ante Gotovine, dok nas javni servisi iz BiH kontaktiraju sve rjeđe. Znam da  pokrivaju ovu temu, ali ni moje kolege ni ja ne dobijamo pozive da pojasnimo, damo izjave ili učinimo dostupnim neke dokumente.