Prilikom mog prvog izlaska iz Sarajeva za vrijeme rata, na carini aerodroma u Splitu su mi ukazali posebnu pažnju. Možda zato jer sam, kao uposlenik Fonda otvoreno društvo BiH, išao na konferenciju Sorosevih fondacija u Makedoniju. Dao sam cariniku pasoš Bosne i Hercegovine i ostale papire vezane za svrhu moga puta. Razgovor je postajao pomalo napet. Zovnuli su jednog policajca. Odmjerio me i postavio pitanje:

Koje ste vi nacije?

Kalinovik 1976. godine. Studentska vojna obuka. Registracija pristiglih. U jednom momentu, desetar, koji popunjava taj neki formular, pita me:

Kako se nacionalno izjašnjavaš?

Jugosloven, odgovorim.

Nema to, veli.

Onda Kinez, uzvratim.

Desetar me pogleda na način koji je govorio: sada smo u JNA, nema zezanja. Dovde se sjećam. Šta je dalje bilo više i ne znam. Je li bila opcija „neopredijeljen“... Uglavnom, od tada, pa do Carine u Splitu, septembra 1993., nešto se ne sjećam da mi je iko, ikad direktno postavio ovo pitanje, bilo službeno, bilo neslužbeno. Osim na popisima, dakako. Kasnije je uvedeno da se na popisu može izjasniti kao Jugosloven. Naravno, mnogi su, neslužbeno, za svoje potrebe, „gledali ko je ko“. A i sama Partija je imala službenu politiku „nacionalnog ključa“ – slijedeći onu devizu da BiH podjednako pripada i jednim i drugim i trećim, a i „ostalim“. Kada su „postavljali“ ljude, vodili su računa o tome.

U pripremi za put jasno smo utvrdili da je moja misija dobaciti do Ohrida i obaviti posao, a ne ulaziti u diskusiju sa carinicima, koji su mogli potegnuti ko zna šta – jer vrijeme je ratno. Tako da je otpadalo:

Da im skrenem pažnju na to kako „nacionalni identitet“ ne bi trebao biti tema na carinskom prelazu, već jedino to koje države je osoba građanin (shodno tome, ima li vizu ili to nije potrebno), zatim ima li uredna dokumenta i ima li šta prijaviti za carinu.

A pogotovo bi budalasto bilo da probam da iznesem u kratkim osnovama šta sam upamtio iz teorije države i prava, političke filozofije i sociologije. Da im skrenem pažnju na neke finese samih koncepata „nacionalnog identiteta“ i „etničkog identiteta“, s posebnim osvrtom na pitanje šta bi to zaista bile etničke razlike u Bosni i Hercegovini. Tu je onda i razlikovanje „etno-nacije“ i „političke nacije“... itd.

Bez tih uvodnih napomena nisam mogao da im predočim svoje shvatanje o etničkom identitetu, prema kojem, ako živiš u Bosni i Hercegovini, i ako si relativno normalan (bar prema mome shvatanju normalnosti) onda ne možeš biti „etnički Hrvat“ ili „etnički Srbin“ ili „etnički Bošnjak“. Onda jesi i Srbin i Hrvat i Bošnjak, i sve drugo čega u toj Bosni ima. Da im kažem, dakle, da sam ja i Hrvat, i Srbin i Bošnjak, i Jevrej... posebno ovo posljednje s obzirom na moju fascinaciju jevrejskim misticizmom. A zašto ne i - Rom?  (E, sad... Ako bi svi Romi na svijetu rekli da ne mogu ustvrditi ovo posljednje, jer da ne znam zapravo šta to tvrdim ... u redu, povlačim to. Ako bi pak, makar samo jedan Rom ili Romkinja rekli da nemaju problem sa tim – ostao bih pri ovoj tvrdnji.)

Nisam carinicima mogao da kažem kako je ovaj moj rezon za mene logičan nastavak partizanske formule: Bosna i Hercegovina nije niti srpska, niti hrvatska, niti muslimanska, već je i srpska i hrvatska i muslimanska. A, bogami, i svih drugih koji u njoj žive – svih njenih građana, kako je ZAVNOBiH, 1943. godine, lijepo stavio crno na bijelo.

Nisam mogao da objasnim kako za mene jedino tako ima smisla priča o „multikulturalizmu“: kroz pojedinca prolaze, manje ili više, sve kulture koje obitavaju u datom podneblju, bez obzira na to kojoj identitetskoj grupi on nominalno pripada (jer se rodio od tih i tih roditelja, itd.). To podneblje postaje prepoznatljivo upravo kroz specifični sraz kultura koje su na to područje stizale, neka prije, neka poslije, ovako ili onako, shodno već tome kako to uglavnom biva u tegobnoj ljudskoj povijesti. Gdje je ognja i mača uistinu uvijek bilo više nego dovoljno. Imamo spomenik usred Sarajeva koji upravo o tome govori, zove se Multikulturalni čovjek: figura čovjeka koji stoji usred globusa i  drži  njegove meridijane na okupu.

Ništa od toga nisam uradio. Taktički cilj je bio: ne praviti više problema nego što te svakako može dočekati, izbjeći da satima dreždiš na graničnom prelazu i fuliš naredni termin svog putovanja.

I tako se skrušeno izjasnim: Hrvat. (Bingo! Sad mogu ići.)

Carinik me hladno pogleda:

Možete li to dokazati?

Bio sam konsterniran i prešao u režim sužene svijesti. Pitao sam naglas, i njega i sebe:

Kako se to dokazuje?

Carinik ćuti. Onda sam shvatio sam da me gleda sa mješavinom rezignacije i prezira. Ili je to bio samo subjektivni utisak. Odjednom cijela je stvar bila završena i ja više nisam bio predmet interesa. Preostale formalnosti... i pustili su me da prođem. Izlazeći i hladeći se, shvatio sam da sam - glup.

Papir!

Neka iskaznica, legitimacija ove ili one adekvatne organizacije.

Papiri. Kakve ja i nisam imao.

Kasnije sam pomišljao kako je to bio Susret treće vrste. Ali ne u Spielbergovoj varijanti, već više nekako kao kod Ridleya Scotta: on (policajac) meni, a ja njemu, bili smo alien. Posve strano biće. Ima jedan esej Ivana Fochta, gdje on govori o crnim i crvenim mravima – o dvije sorte ljudi koji kada dođu jedni drugima u blizinu, odmah osjete razliku, taj ontološki jaz. Nastaje velika nelagoda i tenzija. Možda je ovo bio takav slučaj.

Amin Maalouf, u knjizi O identitetu, piše:

„Koliko su me puta, od kako sam napustio Libanon 1976., da bih živio u Francuskoj, ljudi pitali, sa najboljim mogućim namjerama, da li se ja osjećam 'više Francuz' ili 'više Libanonac'. A ja sam uvijek davao isti odgovor: 'Oboje jednako!'. Ovo kažem ne u interesu ravnoteže ili što bih htio biti fer, već jednostavno zato što bi sve drugo bilo laž. Ono što čini da budem onaj ko sam, više nego bilo ko drugi, jeste upravo činjenica da sam postavljen između dvije zemlje, dva ili tri jezika i nekoliko kulturnih tradicija. Upravo je to ono što definira moj identitet. Da li bih ja egzistirao autentičnije ako bih odsjekao dio samog sebe?“ Nekoliko redaka kasnije će reći: „Dakle, da li sam ja pola Francuz i pola Libanonac? Naravno, ne. Identitet se ne može razdijeliti u odjeljke. Ne možete ga podijeliti na polovine ili trećine ili druge odvojene segmente. Ja nisam stekao nekoliko različitih identiteta: imam samo jedan, sačinjen od mnogih komponenti kombiniranih u mješavinu koja je jedinstvena za svaku individuu“.

Maaloufovo shvatanje multikulturalnosti je bitno drugačije od onoga koje danas preovlađuje ne samo u našoj nam „regiji“, već i ondje gdje obitavaju oni koji, na kraju krajeva odlučuju o našim sudbinama (jer smo mi prestali biti svoji). Ta multikultura koja danas vlada traži ravnotežu koja mora da se uspostavlja između  pojedinaca, odnosno između grupa. Ova druga multikultura, koja gubi bitku, traži ravnotežu unutar pojedinca. I u svakom pojedincu ta ravnoteža nastaje na individualan način. Znači, meni, kao čovjeku ovoga podneblja pripada sve što je ovdje stiglo i „primilo se“. Meni, u krajnjoj liniji, pripada sve na ovome svijetu. Sa svim dobrim i lošim u sebi. I ja trebam probati vidjeti gdje stojim u odnosu na sve to – koliko stignem za jedan jadni mali ljudski žvot.

Jednom mi je, na nekoj kafi, Zlatko Hadžidedić rekao: Znaš, bavim se time... i mogu ti sada nabrojati stotinu definicija nacije, ali, kada podvučem crtu, onda ću ti reći ovako: nacija je grupa ljudi koja je bila sposobna da uredi svoj zajednički život u nekoj zemlji.

Eto. Ako sam dobro razumio, to je ta politička nacija.  

Etnički Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Romi, Jevreji... etnički ovi i oni...  ako dođu do razumnog uređenja države u koju će smjestiti zemlju koju su naslijedili, uređenja koje u prvi plan stavlja individuu, građanina, ono što izražava francuski termin cytoen, a koji kao pojedinac ima u sebi zapravo niz različitih identiteta, koje osjeća u različitim intenzitetima, i gdje je „etničko“ samo jedan od tih raznih sentimenata, nazora i kulturnih habitusa – ako to urade, tada svi oni postaju jedna politička nacija.

Gradeći državu – postajemo nacija. Mi gradimo prugu – pruga gradi nas, kako bi nekada govorili na radnim akcijama.

I mi nismo tada samo građani ove države, nego i građani svijeta.

Ali, ovdje ne govorimo o globalizmu, već o mundijalizmu.

Globalizam je produkt kapitalističkog uma, koji cijeli svijet vidi samo kao potencijalni resurs za eksploataciju , a svjetsko društvo samo kao jedinstveno tržište.

Mundijalizam, pak, svijet vidi prije svega kao mjesto zajedničkog života – u različitostima koje se prožimaju i nadopunjuju. On traži od ekonomije da se vrati izvornom, grčkom, pojmu oikoumene , što doslovno znači „naseljen“. Dakle, da se svijet vidi kao mjesto za život.

Pojedinac je istinska individua  (oznaka koja dolazi od in-dividere, nedjeljiv; dakle osoba koja ima svoj integritet) ako je u stanju da se izdigne iznad bilo kojeg kolektiviteta kojem, po ovom ili onom osnovu, pripada i da racionalno propituje ono što se u tom kolektivitetu pojavljujuje kao dio njegove „tradicije“, ili kao novija ideja koja stiče poklonike, ili postaje čak preovlađujuća. Dakle, da to kritički razmotri na osnovu jednog bazičnog etičkog kodeksa – takvog koji je obavezujući za sve, kako bi filozofi rekli, „racionalne djelovatelje“ (racionalne agente). Tvrdeći ovo stajemo, naravno, na stanovište moralnog univerzalizma – a ovako formulisan svoje temelje ima u filozofiji Immanuela Kanta. Opšta deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, zasnovana je na svojevrsnom moralnom univerzalizmu. (Od njenog donošenja, bile su donesene i nadopunjujuće deklaracije, koje su išle na to da je usklade sa nekim elementima svjetskih kultura i tradicija koje ona prvobitno nije imala u vidu). Samo pojedinci nadahnuti idejom univerzalizma mogu graditi društvene ustroje koji neće biti totalitarne i autokratske mašinerije što gutaju ljude.

Na žalost, politika je veoma udaljena od ideje univarzalizma. Politika je puki instrument u rukama oligarhija koje vladaju svijetom, manipulirajući kolektivnim identitetima.

U onim danima uplovljavanja u opsadu, u Sarajevu su znale osvanuti ad hoc barikade.

Zdravko Grebo, u društvu nekoliko prijatelja, jednom je tako nabasao na naoružanu skupinu momaka sa crnim kapama preko lica. Morali su leći na ulicu. U jednom momentu jedan od njih ga bolje pogleda, te poviknu: Ma pusti... ovo je Grebo, mrtvi Jugosloven.

Desetaru, piši me. U Knjigu mrtvih Jugoslovena.