Bez obzira na to iz koje zemlje dolaze, položaj urednika u regionu karakterišu jaki politički utjecaji koji se uveliko odražavaju na netransparentnost prilikom zapošljavanja i na neovisnost uredničke pozicije. Zakonski okviri ne nude jasne upute o načinu izbora kompetentne osobe za tu poziciju, niti upućuju na obaveze i odgovornost koju urednik ima prema javnosti, zaključak je komparativne analize regionalnog partnerstva organizacija civilnog društva SEE Media Observatory o ulozi urednika u medijima Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Srbije.

 

Medijska legislativa u zemljama jugoistočne Evrope, u principu, garantuje slobodu izražavanja i medijske slobode, zahvaljući naporima koji su u ovim zemljama napravljeni da bi se nacionalni zakoni uskladili s evropskim zahtjevima. Regulativa je zadovoljavajuća u polju slobode izražavanja, pristupa informacijama, zaštiti od cenzure, ali, ni u jednoj od zemalja zakon se ne bavi specifičnostima uloge urednika. Urednička neovisnost je, tako, zakonom zaštićena u svakoj zemlji, ali ne postoje detalji o mehanizmima kojima bi se ta neovisnost mogla zaštiti. 

 

Nijedna zemlja ne pravi razliku između uloge novinara i urednika u nekom mediju, pa bi se moglo reći da i jedni i drugi imaju ista prava i obaveze. Čak i kada je riječ o regulaciji medijskog sadržaja, medijski zakoni ispitanih zemalja prije su usmjereni na zaštitu prava građana, nego na zaštitu profesionalnih novinarskih sloboda.

 

Regulacija uredničke pozicije nešto je bolje definisana na javnim emiterima, posebno jer sve zemlje imaju specifične zahtjeve koji se odnose na uredničke sadržaje koji moraju biti ispoštovani. Pored toga, javni servisi aktivniji su u uspostavljanju internih pravila i statuta, najviše jer zakon to od njih i traži. Za primjer se može uzeti Bosna i Hercegovina u kojoj su sva tri javna emitera usvojila interne uredničke principe, ali ni u ovom slučaju specifičnosti uredničke pozicije nisu propisani njima.

 

Istraživanja problematiziraju i to što je u zakonima izostavljeno da se precizira koja osoba je zadužena za interakciju sa publikom, bilo da se radi o tužbama ili o pravu čitalaca na odgovor. Čak i u Srbiji, gdje je uloga urednika u ovoj oblasti jasnije regulisana, u praksi urednici ne ispunjavaju svoje obaveze. S druge strane, u Bosni i Hercegovini, gdje je Vijeće za štampu aktivno već nekoliko godina, pokazalo se da urednici imaju ključnu ulogu u procesuiranju žalbi javnosti.

 

 

U prosjeku većina urednika nema završen studij žurnalistike, nego su u većini sjučajeva univerzitetsko obrazovanje završili u oblastima kao što su društvene nauke, književnost, filozofija, pravo. Iako je većina urednika stekla univerzitetsku diplomu, istraživanja u nekoliko zemalja su pokazala da nije neobično da urednici imaju završenu samo srednju školu.

 

Zanimljivo je da obrazovanje ni u jednoj zemlji nije predstavljalo ključni kriterij za izbor na uredničku poziciju, niti su profesionalne vještine glavni zahtjev koji medijske kuće postavljaju tokom procesa zapošljavanja. Naprotiv, politička pozadina, privrženost vlasniku medija i sposobnost da se ostvare lični interesi i interesi vlasnika, važniji su kriteriji od obrazovanja i iskustva. Istraživanja u nekim zemljama pokazala su značajne razlike u profilu urednika i procesu izbora za tu poziciju danas u odnosu na period od prije deset godina i više. Dok je ranije put do pozicije urednika bio sistematičniji i trajao duže, i zahtijevao je da osoba prođe kroz različite faze, danas nije neuobičajeno da neko napreduje brzo do čelne pozicije u redakciji.

 

Ostali uposlenici redakcije, posebno novinari, ne učestvuju u procesima biranja i otpuštanja urednika u medijima u kojima rade, što dovodi do nedostatka jedinstva u redakcijama. Neki urednici su izjavili da smatraju da, ukoliko bi novinari učestvovali u ovim procesima, mogla bi se povećati urednička neovisnost, ali i stvoriti bolja radna klima unutar redakcije.

 

Ni u jednoj zemlji ne postoji posebno udruženje urednika, niti specijalna nagrada za njihova postignuća u radu. Inicijative za profesionalno usavršavanje sasvim izostaju, a ispitanici su čak istakli da je urednička zajednica u većini slučajeva podijeljena prema političkim, etničkim, pa čak i profesionalnim principima.

 

O ekonomskoj situaciji u kojoj se nalaze, urednici nerado govore, posebno ako je riječ o plaćama i ugovorima. Nekoliko istraživanja pokazalo je da se čini da su uredničke plaće jedna od najvećih tajni u medijskoj zajednici regiona. Na osnovu intervjua i upitnika s urednicima u svakoj zemlji, te uz pomoć sekundarnih izvora iz drugih istraživanja, istraživači su došli do zaključka da, kada se uzmu u obzir njihove plaće i ugovori, urednici u regiji zarađuju bolje od novinara, ponekad i sa značajno većim plaćama. Ovo nije slučaj jedino u lokalnim i online medijima.

 

U Albaniji, urednici u državnim medijima u prosjeku zarađaju od 714 do 2.140 eura mjesečno, dok je taj iznos u lokalnim medijima znatno manji (između 107 i 357 eura). U Bosni i Hercegovini, većina urednika zarađuje između 500 i 1.000 eura mjesečno, ali u manjim i privatnim medijima plaće mogu biti i manje od 500 eura. Situacija je slična i na Kosovu, gdje se plaće urednika kreću od 500 do 1000 eura. Prosječna plaća urednika u Makedoniji iznosi od 400 do 500 eura, što je značajno manje u odnosu na prije nekoliko godina kada su plaće urednika u toj zemlji bile između 1.000 i 1.500 eura. U Crnoj Gori, deset urednika je odgovorilo da ima plaću iznad 1.000 eura, a pet da ima plaću manje od ovog iznosa. Za razliku od novinara čije plaće mogu kasniti i nekoliko mjeseci, uredničke plaće su redovne.

 

Nije rijetka situacija, posebno u lokalnim medijima, da se ista osoba nalazi na dvije pozicije – kao urednik, i kao vlasnik medija, a zakonska regulativa takve pojave ne vidi kao sukob interesa. Na primjer, u Bosni i Hercegovini, jedan od pet direktora lokalnih televizijskih kuća, automatski postaje i urednik, a ovo je slučaj i kod nekih crnogorskih medija na državnom nivou.

 

Kompletnu komparativnu analizu na engleskom jeziku možete pronaći ovdje.